HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – MIROTVORCA, KNEZA MIRA! MIR VAM I DOBRO! Četvrtak je, dan spomena na Gospodinovu Posljednju večeru i njegove oproštajne govore, nezaboravne riječi koje su se usjekle u svijest vjernika, ali i cijeloga svijeta. Što znači – a neponovljivo je – kad Isus kaže da nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje? Za svoju domovinu? Za svoje bližnje? Doskora ćemo slaviti žrtvu Vukovara i našega naroda od prije točno 35 godina! Je li to palo u zaborav?
Primirje, ali ne i trajan mir
Jučer smo obilježili kraj Prvoga svjetskoga rata: u jedanaest sati, jedanaestoga dana jedanaestoga mjeseca (studenoga) godine Gospodnje tisuću devet stotina i osamnaeste stupilo je na snagu primirje. Prestale su ratne operacije na Zapadu, dok je na Istoku, u Rusiji, otpočeo krvavi komunistički ples i ubijanje koje će trajati do pada Berlinskoga zida i raspada Sovjetskoga Saveza na Božić 1991. Sedamdeset i više godina krvavoga terora i režima koji je tlačio mnoge narode.
Ali ujedno je stigao i tračak nade iz Fatime, s ruba Europe, iz Portugala, gdje se u svibnju 1917. Marija ukazala pastirima i dala im bitne poruke za cijeli svijet: obraćenje i pokoru, molitvu krunice i posvetu svojemu Bezgrješnom Srcu. Ako se svijet ne obrati, doći će veća zla. Marija je najavila da će rat prestati i da će se vojnici vratiti kućama, ali je postavila i nebeske uvjete za trajni mir. Isto je rekla i Bernardici u Lurdu, triput zaredom: „Pénitence! Pénitence! Pénitence!” Pokora! Pokora! Pokora! S time je nastupio i Gospodin Isus: „Obratite se!”, što znači: promijenite svoje mišljenje i svoje umove (pre-umite svoje pameti). Dakle, sklopljeno je PRIMIRJE, ali ne i trajan mir. Njemačkoj su nametnuti takvi uvjeti da je to nužno vodilo u Drugi svjetski rat.
Od Cezarova do Kristova vojnika
Jučer smo slavili i svetoga MARTINA, biskupa, prvoga sveca na Zapadu koji nije bio mučenik! Ime mu dolazi od Marsa, rimskoga boga rata. Naime, u mjesecu martu (ožujku), nakon zimske stanke, kraljevi i carevi spremali su se za ratne pohode, podizali stjegove i kretali u borbu. Martin bijaše sin rimskoga časnika pa je bio predodređen za vojnu službu. Ali umjesto Cezarova vojnika postao je KRISTOV VOJNIK! To je jasno rekao samomu cezaru Julijanu kad je uoči bitke kod Wormsa odbio ratnu nagradu.
Sjećamo se, dakle, onih koji su pali na bojišnicama. Prvi svjetski rat odnio je, prema nekim procjenama, i do 15 milijuna života, a iza sebe ostavio dvadesetak milijuna ranjenih. Uništio je drevne europske kraljevine, Rusku carevinu, Njemačko carstvo, Habsburgovce i njihovu monarhiju. To bijaše konačni cilj masonerije: uništiti europske kršćanske korijene, koji danas nestaju. Ostala je britanska monarhija, koja je vladala svijetom uz pomoć masonerije. I danas želi biti važan čimbenik, ali su je preplavili islamisti. Stoga smo jučer i pisali gdje je rješenje: u povratku izvornome kršćanstvu, onomu iz prvih stoljeća. Ne oplakivati civilizaciju ni kulturu, nego ići u korijen, na izvore, vratiti Boga u domove, a molitvu u kuće i obitelji.
A na nama je moliti za one koji su dali svoje živote na bojnim poljima. Na Dan primirja tiho se okupljamo u Božjoj prisutnosti, noseći u srcima sjećanje na one koji su otišli prije nas. Ne dolazimo veličati rat niti slaviti pobjedu nad drugim narodom, nego se sjećati, zahvaljivati, tugovati i moliti. Dolazimo s poniznošću, znajući da je iza svakoga imena uklesanog na ratnom spomeniku nekoć bilo živo ljudsko biće koje je disalo, netko tko je bio voljen, tko je pripadao obitelji, tko je imao snove, nade, strahove i budućnost koja se nikada nije ostvarila jer je pao na bojnom polju.
Prazne stolice i neotvorena pisma
Ima nešto duboko dirljivo u ovome danu. Možda je to tišina, možda zvuk trube koja svira mirozov, a možda prizor starijeg branitelja koji mirno stoji pred spomenikom i prisjeća se lica i glasova koje protekle godine nikada nisu izbrisale. Što god to bilo, Dan primirja poziva nas da uđemo u sveti prostor u kojem se susreću sjećanje, tuga, zahvalnost i nada.
U jedanaestom satu jedanaestoga dana jedanaestoga mjeseca 1918. godine oružje je utihnulo duž Zapadnoga fronta. Nakon godina nezamislive patnje borbe su konačno prestale. Ipak, za mnoge tišina koja je uslijedila nije bila tišina mira, nego tišina odsutnosti. Ostale su prazne stolice za obiteljskim stolovima i pisma koja više nitko nije otvorio, fotografije su se s ljubavlju čuvale, a majke su i dalje osluškivale korake koji se više nikada neće približiti njihovim vratima. Moja baka izgubila je dvojicu braće na Istočnom frontu.
Rat je završio, ali žalost i tugovanje tek su počeli. I tako se danas, više od stoljeća kasnije, sjećamo. Ne zato što želimo ostati zatvoreni u prošlosti, nego zato što ljubav od nas traži da ne zaboravimo. A mi se sjećamo i žrtve Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i tolikih drugih mjesta. Već smo spomenuli što nam Gospodin poručuje u Evanđelju po Ivanu: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Te su riječi među najljepšima i najnježnijima koje je Isus ikada izgovorio. One govore o ljubavi koja nadilazi samu sebe, ljubavi koja ne pita za cijenu, ljubavi koja je spremna tuđe dobro staviti ispred vlastite sigurnosti.
Rat je zlo
Tim riječima moramo pristupiti s velikom osjetljivošću i pažnjom kad se sjećamo onih koji su poginuli u ratu. Nema, naime, ništa lijepo u patnji mladoga vojnika koji umire sam u blatnom polju ni u boli majke koja prima vijest da joj se sin nikada neće vratiti. Nema ništa veliko u razaranju crkava, bolnica i domova, u patnji nevine djece ni u strašnoj samoći onih koji su ostali iza poginulih.
Rat je tragedija cijeloga čovječanstva. Nijedna svečanost, ma koliko bila dostojanstvena, ne smije nas navesti da zaboravimo tu jednostavnu istinu. Rat je zlo.
Ono što danas častimo i čega se sjećamo nije sam rat, nego ljubav, hrabrost, suosjećanje i nesebičnost koje su toliki obični ljudi pokazali usred strašne ratne tame, kao i u tragediji rata prije 35 godina.
Često mislim na one mladiće koji su napustili svoje domove, možda prvi put, noseći sa sobom tek fotografiju, pismo ili kakvu sitnicu koja ih je podsjećala na nekoga koga su voljeli. Nisu se razlikovali od nas. Smijali su se i brinuli, nedostajale su im obitelji i sanjali su o povratku kući. Neki su se bojali, kao što bi se bojao svaki čovjek. Drugi su snagu pronalazili u prijateljstvu, u vjeri ili jednostavno u spoznaji da netko pokraj njih treba njihovu pomoć.
Sjećamo se vojnika koji je odbio ostaviti ranjenoga prijatelja. Sjećamo se nosača ranjenika koji je odlazio u opasnost, pa i u minsko polje, da izvuče još jednoga čovjeka na sigurno. Sjećamo se medicinskih sestara koje su držale za ruku umiruće, kapelana koji su s njima molili i tješili ih te onih koji su sjedili uz uplašene kad ni medicina ni ljudska vještina više nisu mogle ništa učiniti. Najveća djela ljubavi ponekad nisu popraćena velikim gestama ni junačkim riječima. Ponekad je ljubav jednostavno ostati uz drugoga kad su svi ostali otišli.
Prekovati mačeve u plugove
SVETI MARTIN divan je primjer onoga što Gospodin poručuje preko Izaije i Miheja: PREKOVATI MAČEVE U PLUGOVE I KOPLJA U SRPOVE! To je sveti Martin činio cijeloga života, kao pustinjak, kao biskup i kao onaj koji je na gradskim vratima Amiensa u Francuskoj podijelio svoj vojnički plašt s promrzlim siromahom. Ta izreka iz Izaije stoji pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku, na East Riveru. Da, stoji, ali se malo tko moli Bogu. Svi mislimo da je mir djelo naših ruku. Biblija nam jasno kaže: mir je DJELO PRAVDE! Božja je to riječ, vječna i trajno valjana. Sveti Martin jedan je od zaštitnika Francuske i jedan od najomiljenijih svetaca na Zapadu.
Jesmo li doista išta naučili iz patnje onih koji su živjeli prije nas? Jesmo li spremni slušati jedni druge, odupirati se mržnji i tražiti pomirenje i onda kad je to teško? Cijenimo li mir dovoljno da bismo strpljivo radili za pravdu, razumijevanje i dostojanstvo svakoga ljudskog bića?
Mir ne počinje samo u vladinim uredima ili za stolovima međunarodnih pregovora. Počinje i na običnim mjestima ljudskoga života: u našim obiteljima, zajednicama i prijateljstvima te u našoj spremnosti da oprostimo. Počinje kad god izaberemo dobrotu i ljubav umjesto okrutnosti, razumijevanje umjesto sumnjičavosti i suosjećanje umjesto ravnodušnosti. Slijedimo Gospodina i svece, koji su najbolji dokaz istinitosti Evanđelja!
Otvorimo srce: Papa u svojoj drugoj domovini
Papa nastavlja putovanje po Južnoj Americi. Sada je u svojoj drugoj domovini, Peruu, gdje je služio kao biskup. Dolje imate logotip, a ovdje i njegovo tumačenje.
Logotip posjeta pape Lava XIV. Peruu sadrži različite elemente koji podsjećaju na vjeru, povijest Crkve i njezino evangelizacijsko poslanje u toj zemlji. Srce koje uokviruje kompoziciju poziv je da otvorimo srce Bogu, braći i sestrama te da s nadom gledamo u budućnost, a ujedno izražava dobrodošlicu kojom se Petrov nasljednik dočekuje u vjeri, jedinstvu i misionarskom duhu. U srcu je karta Perua, simbol cijele nacije u njezinu kulturnom, ljudskom i duhovnom bogatstvu. Golubica Duha Svetoga iznad karte zemlje podsjeća na prisutnost Boga koji vodi Crkvu, nadahnjuje pomirenje i obnavlja nadu peruanskoga naroda. U središtu je papa Lav XIV., prikazan kako pozdravlja s osmijehom Dobroga Pastira, kao znak svoje blizine i poslanja da utvrđuje sveti Božji narod u vjeri.
Oko njega su neki od najvažnijih svetaca peruanske tradicije: sveta Ruža Limska, sveti Turibije Mogrovejski, sveti Martin de Porres, sveti Franjo Solanski i sveti Ivan Macías, svjedoci evangelizacije, crkvenoga zajedništva, bratstva, misionarskoga žara i ljubavi prema onima kojima je najpotrebnija. U cjelini logotip prenosi sliku Crkve koju podupire Duh Sveti, koju obogaćuje svjedočanstvo njezinih svetaca i koju vodi Petrov nasljednik, Crkve koja je pozvana da posjetom Svetoga Oca obnovi nadu i ojača jedinstvo u Peruu.
Geslo „Abramos el corazón” (Otvorimo srce) sažima poziv Svetoga Oca da otvorimo srce: Bogu, kako bismo obnovili vjeru; bližnjima, kako bismo gradili bratstvo; te poslanju radosnoga naviještanja Evanđelja, izgradnje jedinstva i promicanja mira.
