HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, KOJI JE BIO JOSIPU I MARIJI POSLUŠAN TE POSVETIO OBITELJSKI ŽIVOT! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Srijeda je, dan posvećen svetomu Josipu, zaštitniku Svete obitelji, Crkve i naših obitelji kao i hrvatskoga naroda.
Zahvalimo za ovo jutro, nije tako hladno, oblačno, pravo jesensko. Ako se ne mora ići vani, onda se posvetimo u svojim domovima (barem oni koji su u mirovini, makar ne miruju, makar imaju uvijek posla u kući i oko kuće) molitvi, čitanju Svetoga pisma koje je knjiga za sve. Čitajući Pismo možemo reći, kako smo i neki dan govorili, ono čita nas, ono nam stavlja pred oči zrcalo i naš odnos prema Bogu.
Svaka knjiga na svoj način velika je poruka svakomu čovjeku, svakomu naraštaju, i svakomu staležu. Pa i današnja Služba čitanja veliko je upozorenje, kako se lako dogodi državni udar usred velike gozbe, kad se čovjek i ne nada. Knjiga Danijelova, prepuna događaja, snova, viđenja, poruka i za nas, ali isto tako i predivnih molitava!
Imamo uvijek uspone i padove, imamo trajno otpade i vapaje Gospodinu da spasi iz nevolje. U tom smislu krajnje je poučna Knjiga Sudaca, gdje imamo upravo te plime i oseke u vjerskom životu. I Gospodin spašava svoj narod, makar Knjiga završava sumorno, kako je svatko išao svojim putem, nisu imali Hrama ni vladara, osim Boga komu su se u nevolji utjecali. Tako biva kad je narod obezglavljen, bez pravih svećenika i vođa.
Papa Lav u Južnoj Americi
U tom surječju kako je divno gledati našega Papu u Južnoj Americi, dosada u Urugvaju i Argentini. U ponedjeljak je bilo na Papinoj Misi, a bio je neradni dan za Argentinu, više od dva i pol milijuna ljudi. Dirljive scene gdje razgovara s osobom koju je majka napustila jer je bila slijepa i totalno hendikepirana, a prihvatila ju je katolička zajednica i doživjela duboku starost. Njezino svjedočanstvo izmamilo je i Papi suze.
Foto: Emiliano Lasalvia / AFP
Pa usputni susreti, zagrljaji male dječice, u povojima… Papa je nedvojbeno moralni autoritet u svijetu koji poziva na zaokret prema Bogu. Totalna oprjeka svjetovnim vladarima koji imaju samo svoj interes. A on dolazi u Ime Isusa Krista i Evanđelja.
Vrijedi ovdje osvrnuti se na ono što je rekao u Urugvaju na završnoj svetoj Misi pred velikim mnoštvom. Papa Lav, 267. nasljednik svetog Petra, vidljiva glava Kristove Crkve na zemlji, nije u Urugvaju pred velikim mnoštvom govorio o gospodarskom rastu, imigraciji, produktivnosti ili političkim reformama, nije govorio o političkoj teologiji ili revoluciji, nije govorio ni o ekologiji, zelenim ‘agendama’, niti o Amazoniji i njezinoj ‘Pachamami’, tom amazonskom božanstvu koje su donijeli prije desetak godina čak i u Vatikan, nego o majkama i očevima, bakama i djedovima, obiteljskoj pobožnosti, žrtvama koje su se činile i još uvijek izgledaju nevidljive i nepriznate te vjeri koja se prenosila iz naraštaja u naraštaj. Govorio je o bakama, majkama i ženama koje su održavale put do Boga otvorenim kada su ga drugi napustili, i o muškarcima i očevima koji su bili primjer što znači biti muž i otac; patnja, žrtva i klečanje pred svojim Stvoriteljem.
Vjera koja se prenosi iz naraštaja u naraštaj
Podsjetio nas je da prenošenje vjere nije program ni djelo vlada, institucija ili pametnih programa ni ‘umjetne inteligencije’, nego običnih muškaraca i žena koji žive izvanrednu vjernost u svagdanjim okolnostima. Ne mogu se ne sjetiti svoje bake, svoje vlastite majke, koje su naslijedile vjeru svojih otaca. Još imam pred očima njezin izlizani molitvenik, obrub pocrnio od listanja i znoja, a unutra pohranjene slike i sličice.
I kad je baka preminula, u molitveniku smo našli sliku našega oca kao hrvatskoga vojaka, jedinu koja je ostala iz ratnoga doba. I uvijek je imala njega na umu i u molitvama, dok je trajao onaj nesretni rat. Temeljito je katolička vjera bila utkana u samo tkivo života i obitelji. Vjerovanja koja su se nekada smatrala svetima postala su danas predmet ismijavanja u medijima, vidimo to prvih subota za molitve krunice na javnim mjestima, a vjernost Crkvi sve se više tretira kao nešto neugodno, čak i sramotno. I o tome se u katoličkoj Hrvatskoj govori stidljivo.
Moja majka, moji roditelji, nikada nisu odustali od onoga što su znali da je istina. Uvijek i na bolesničkom krevetu u ruci krunica i Biblija. Nakon njezine smrti naslijedio sam majčinu krunicu. Izlizana zrnca, otrcana, ali cijelu. S tvrdim žicama.
Samo karika u lancu
Dok danas molim, mislim na svog pobožnog starog djeda koji je pokušavao pronaći malo mjesta za molitvu dok su se unuci vrpoljili oko njega. Sjećam se svoje majke kako sjedi u starosti na svome krevetu, uz upaljenu svijeću, čita neumorno Bibliju, Novi zavjet, Psalme i hvali Boga na početku i kraju svakog dana. Molimo iste Psalme zahvalnosti Bogu koje su generacije molile prije nas.
Kao što sveti John Henry Newman piše: „Ja sam samo karika u lancu, veza između osoba. Nije me stvorio uzalud. Činit ću dobro; obavljat ću njegovo djelo.“
Foto: Wikimedia commons
Postoji nešto duboko dirljivo dok u ruci držimo knjige i molitvenike s kojima je jedna duša provela život razgovarajući s Bogom. Njihove stranice su opipljiv dokaz vjernosti koja je nadživjela ljude koji su vjeru prakticirali. Ne mogu znati svaku iznesenu molbu, svaku tugu unesenu u molitvu, svaki tjeskobni vapaj upućen za djecu i unuke čiju budućnost roditelji kao ni djed i baka nisu mogli sagledati. Ali znam da su molili i znam da potomci koji žive 2026. godine ostaju blizu Kristu.
Svim srcem vjerujem da su te silnice povezane. Molitve moje bake, majke, oca i djeda nisu prestale donositi plodove kada su njihovi zemaljski životi završili. Ono što su posijali u vjeri, često u tami i bez utjehe, nastavlja rasti u naraštajima koje su jedva mogli zamisliti. I nisu mogli ni sanjati da će imati ovoliko potomstvo, u djeci, unucima, praunučadi.
Bez Križa nema Krune
Naši roditelji znali su da nam patnja dolazi bez obzira na to je li nam dobrodošla ili ne, da nikakva udobnost, blagostanje ili tehnološki napredak ne mogu ukloniti Križ iz ljudskog postojanja. Ali također su znali da patnja ujedinjena s Kristom nije uzaludna. Prinosili su svoje patnje, žalosti i tuge za svoju djecu i potomstvo. U svijetu koji se sve više organizira oko izbjegavanja boli i težnje za osobnim ispunjenjem, razumjeli su duboko kršćansku istinu da je ljubav žrtva, da iziskuje žrtvu, da patnja može postati otkupiteljska kada se spoji sa žrtvom Golgote i da su najveći darovi koje ostavljamo oni koji su kupljeni kroz suze. Bez Križa nema Krune.
“Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, teškoća, progonstvo, glad, golotinja, opasnost, mač? … Ne, u svemu tome pobjeđujemo po onome koji nas ljubi” (Rim 8, 35-38). Zato su riječi pape Lava toliko duboke i dirljive. Izravno se obratio onim majkama koje su učile svoju djecu moliti, samo da bi bile svjesne kako njihovi napori ni njihove molitve nisu bili uzaludni.
Sjećajući se svete Monike, čije su molitve pratile dugo obraćenje njezina sina Augustina, papa Lav je podsjetio da sjeme može rasti, a da sijač ne zna kako. Kakva neizmjerna utjeha roditeljima koji su godinama molili za djecu koja se čine izgubljenima u svijetu. Kakva veličanstvena obrana i opravdanje tihih, skrivenih života vjernih majki i očeva čije žrtve nikada neće biti slavljene na skupovima niti će ih priznati arhitekti i tvorci naše političke budućnosti.
Ako želimo kršćansku civilizaciju
Postoji mjesto za politiku, ekonomiju i ozbiljan posao upravljanja narodima. Ali nijedna vlada ne može stvoriti ljubav majke koja moli za svoju djecu ili oca koji kleči pred Bogom, a nijedan politički pokret ne može stvoriti nadnaravni život milosti. Beskrajno govorimo o kulturi koju želimo obnoviti, a zaboravljamo da je kultura ono što izrasta iz života koje živimo.
Ako želimo kršćansku civilizaciju, moramo živjeti kao kršćani. Moramo se vjenčavati, ne živjeti u divljim vezama godinama, bez vjenčanja, dočekati djecu, odgajati ih u vjeri, moliti zajedno, žrtvovati se jedni za druge i nositi Krista u svijet. Ne možemo zadaću koju je Bog namijenio roditeljima prepustiti ‘stručnjacima’.
Naše majke nikada nisu namjeravale spasiti civilizaciju koja se u ratovima, Prvom i Drugom svjetskom, urušavala. Željele su spasiti duše svoje djece. Ali upravo se tako civilizacija spašava: jedna obitelj, jedna generacija, jedna vjerna duša u isto vrijeme, kroz molitve čiji se plodovi možda neće vidjeti sve dok se ne ohlade ruke koje drže molitvenik ili krunicu. I ta krunica se onda na prekriženim rukama na odru omota oko ruku. I prati ih u vječnost.
Dolje imate sažetak Papine homilije iz Urugvaja. Pa ako imate vremena, pročitajte. A danas je sveti Martin. O njemu drugi put! Svima koji nose njegovo ime, sretan i blagoslovljen imendan. A budući da je “Martinje”, oprez u vožnji da nas mlado vino ne omami te platimo kaznu…
