Dok se svijet bori s posljedicama monetarnih politika uvedenih tijekom pandemije koronavirusa, a rat u Ukrajini dodatno komplicira situaciju, jedan drugi ekonomski problem dolazi sve više do izražaja – opći nedostatak radne snage.
Ovaj problem muči cijelu Europu i zapadni svijet, a teška situacija i velik broj ukrajinskih izbjeglica mnogim će privredama dobro doći da popune svoje ispražnjene redove radne snage.
No, što se zapravo događa s onima koji napuštaju svoju zemlju, svoju imovinu, svoj dom, u potrazi za boljim životom na Zapadu?
Ukrajinci napuštaju zemlju s vrlo niskim troškovima života, kako bi se preselili u zapadne zemlje gdje su plaće veće, ali su veći i troškovi. Kapitalna imovina poput nekretnina bit će nedostižna za 90 posto migranata. Nikad neće posjedovati svoj stan, a kamo li kuću – to je realnost s kojom se migrantski radnici u zapadnoj Europi moraju pomiriti.
A, što je s Hrvatskom? Hrvatsku je napustio rekordan broj radnika, ali bez artiljerije kao presudnog faktora. Mi u lijepoj našoj već neko vrijeme nemamo topništvo i bombardiranje kao uzrok nevolja, ali imamo zato jedinstven i specifičan ovršni zakon, koji je u Hrvatskoj stvorio vojsku građana u dužničkom ropstvu.
Dok ukrajince iz svoje zemlje tjera konkretan strah od vojske i smrti, naša armija blokiranih građana nema pravo na slobodan financijski život, ali ni na bankrot – što je postupak kojim se u civiliziranom svijetu rješavaju nenaplativi dugovi.
Točnije, nekih 200 000 ljudi koji imaju blokiran račun, su u nekom poluživom stanju – oni nisu bankrotirali, a nisu ni slobodni, nego su u položaju da do u nedogled otplaćuju nekakve kamate, troškove i naknade sa svoje plaće.
U istinski kapitalističkim zemljama bankrot nije neki bauk – čak je i bivši američki predsjednik Trump svoj biznis doveo u bankrot, ali to nitko nije doživljavao kao neki problem, te je nakon toga i izabran za šefa najmoćnije države svijeta. Kod nas bi Trump još uvijek hodočastio na Finu i izbjegavao koverte od javnih bilježnika.
Nije nam poznato koliko blokiranih osoba zapravo već radi vani i traži spas od našeg specifičnog zakona, ali ovi blokirani koji su još u zemlji, vjerojatno poput ukrajinaca ili migranata s Bliskog istoka – spas vide u odlasku na Zapad.
Dakle, dok se svijet bori s ekonomskim izazovima, od inflacije do nedostatka radne snage, mi se suočavamo s vlastitim, jedinstvenim problemima. Naša ekonomska klima, obilježena specifičnim ovršnim zakonom, stvara vojsku građana u dužničkom ropstvu, prisiljavajući ih na ekonomski egzodus u potrazi za boljim životom.
U svijetu gdje je bankrot postao normalan dio poslovnog ciklusa, naša zemlja ostaje zarobljena u vremenskoj kapsuli, gdje su blokirani građani osuđeni na vječno otplaćivanje duga. Dok se svijet mijenja i prilagođava, mi ostajemo ukopani, zarobljeni u vlastitim ekonomskim paradoksima.











