Napomena: ovaj blog sadržavat će sedam fun fact-ova, pola kilograma istine i svega nekoliko gluposti.
Fun fact 1: Mrzim kišu i kišobrane, a obožavam snijeg.
Nešto malo manje zanimljiva činjenica je da živim u Rijeci i da baš danas „lijeva kao iz kabla.“ Šok i vjeverica.
Taman kad pomislim kako je vrijeme zadnjih dana baš super jer ništa ne curi s neba, evo gospođetine opet. Točno onda kada bih se htjela spremiti i prošetati vani u širokim hlačama do poda (znam da će me cure razumjeti), bijelim tenisicama i svijetlom kaputu kojeg čuvam samo za neke „fine“ prilike.
A kišobran? Ma radije bih kisnula. U kombinaciji s riječkom burom, kišobran je postao oružje za samoubojstvo iz zasjede.
Nakon tolikih pokušaja i napora, odustala sam. Možda sve to ima veze i s maminim vječnim pitanjem: „Tina, gdje je kišobran koji si jutros uzela?“. A s druge strane – muk. Kao da me grom svaki put pogodio.
Gotovo nikad nisam bila sigurna je li taj kišobran ostao u školi, busu, pekari, ispod klupe u parku ili u shopping centru. No jedno je sigurno, kući se ne bi vratio. Kada bih se sjećala i brojala, vjerujem kako bi pao i koji rekord u kategoriji „najviše izgubljenih kišobrana do dvadeset i pete“.
Ali da… sad opet imam razlog za ostati u stanu i gledati filmove, eh, baš šteta. A htjela sam izaći. Stvarno jesam. Samo eto, nije mi bilo suđeno izgleda. Ili?
Fun fact 2: Na snijegu sam ukupno ove zime bila dva puta. Dva. A ova gospođa obožava snijeg.
Zanemarit ćemo činjenicu da do super sanjkališta imam pola sata vožnje i da sam imala desetak prilika za otići, a iskoristila samo dvije. Ja, obožavateljica snijega i sve što ima veze s bijelim pokrivačem.
Fun fact 3: Jedva čekam proljeće!
„Rođena u proljeće i za proljeće“- bez dileme odgovaram na pitanje o najdražem godišnjem dobu.
Ljeto – vruće.
Jesen – kiša.
Zima – zima.
I onda proljeće – iznova se sve budi, raste, cvate, dani su duži, temperature nešto toplije. Nedovoljno tople da se znojim u mirovanju, a nedovoljno hladne da mi treba sedamnaest slojeva odjeće, čizme i troje čarape preko kojih mi se noge svakako smrznu.
Fun fact 4: Uvijek mi je zima zimi, nikad hladno.
Vječito me svi ispravljaju kako mi nije zima, već hladno. Kako je zima godišnje doba, a hladnoća posljedica i ono što osjećam. Šta oni znaju je li meni zima ili hladno i što ja osjećam?! Hladna je voda, juha ili obuća kad ostane ispred ulaznih vrata.
Zima je u kostima.
Partibrejkeri, sigurno se nikad i nisu smrzli „do kostiju“.
Fun fact 5: Pazi! Sve što sam do sada napisala – potpuna je glupost.
No, evo vam pola kilograma istine: ja zaista ne volim kišu i kišobrane. Pola kilograma pokidanog kišobrana s nekoliko rupica i barem dvije polomljene metalne „nogice“ koje ga drže na mjestu. Ili bolje rečeno, držale. Al priču o toj avanturi ispričat ću drugi put.
Samo toliko?
I nije mi trebalo dugo, samo nekih dvadeset i pet godina da shvatim kako za mene ne postoji najdraže godišnje doba. Dvadeset i pet godina da se pomirim s činjenicom da je to samo normalan ciklus vremena, vremenskih prilika ili neprilika, a sve ostalo da je u meni. I na meni.
Bolje ikad nego nikad, je l’ da?
Danas, volim vjerovati nešto malo pametnija nego prošlih godina, a nadam se gluplja nego iduće, shvaćam da je moje najdraže godišnje doba cijelu godinu.
Jasno kao dan mi je da je moje najdraže doba ono u kojem su svi koje volim dobro. Vrijeme kada sam s obitelji i prijateljima koji su postali dio te obitelji.
Najdraže mi je godišnje doba u kojem putujem s mužem, igram se s nećacima i izlazim s prijateljicama koje su rasute po Europi.
Volim ono godišnje doba u kojem smo obiteljski na pecanju. Braća neprestano zezaju jedan drugog, tata se ljuti što sam opet zapetljala strunu štapa s kojim pecam, a mama nas neumorno nudi s friškim kiflicama i domaćom kobasicom.
Duša mi se puni u onom dobu kada sa svojim najboljim prijateljima šetam uz more, valovi razbijaju obalu, kada se smijemo tome što Mario opet zeza Karlu, a njihov francuski buldog sitnim i brzim koracima pokušava pratiti tempo, uzdišući kao ja na kišu i buru prije nekoliko godina.
A tek ono doba kada se moji prijateljice udaju, a prijatelji žene? Zaljubljena sam u godišnje doba kada su svadbe.
Najdraže godišnje doba mi je i kada sam u Slavoniji, u Rijeci, u Innsbrucku, Frankfurtu ili Voloderu. Nije do vremena i mjesta, do ljudi je.
Jednom mi je, sadašnji muž, tamo negdje na početku naše veze kada mi je i kiša bila ružičasta, rekao kako godinu ne prati po godišnjim dobima ni blagdanima, već po vremenu kada smo zajedno.
Tada sam bila samo zaljubljena srednjoškolka kojoj bi se srce ugrijalo na takve izjave, a danas shvaćam da je to najveća istina o vremenu i životu.
Fun fact 6: Zavoljela sam i kišu i vjetar.
Kada sam se okružila ljudima koji čuvaju moju dušu, ljudima koji vole živjeti – zavoljela sam i kišu. Zavoljela sam i buru koju često spomenemo kroz jednu od onih priča o riječkim avanturama koje čuvam za drugi put kada se budemo vidjeli.
Danas mi je, koliko god nevjerojatno zvučalo, jedno od najdražih sjećanja trčanje po filmski jakoj kiši od koje si za 10 sekundi mokar do kože, tamo iz srpnja u Innsbrucku.
Posljednji fun fact: i dalje ne nosim kišobran.
Opravdavajući sebe, život sam podijelila na bolja i lošija godišnja doba. Apsurd, zar ne?
Od kad sam prestala kriviti kišu za sve, pokisla sam puno puta. Ali nikada moje raspoloženje.
Kada sam se okružila ljudima koji vole život, shvatila sam da je kiša samo još jedno iskustvo koje mogu pretvoriti u trajnu uspomenu.
Kišu u uspomenu, prijatelje u obitelj, a godišnja doba u osobni rast i inspiraciju.
I gle čuda!
Ni ta kiša više ne pada tako često..
