Postoje ti neki ljudi koji vlastite praznine popunjavaju tuđim životima. Krvi im se napijaju ne bi li svoju blijedu, anemičnu tekućinu oživjeli. Tu su, bezlični, ali mukotrpni u svom radu. Kada te dohvate, ne puštaju. Od anatomije ljudskog tijela najbolje poznaju leđa.
Svima je jasno da postoje najmanje dvije simbolične figure. Oni koji vode, ili su se vođama nazvali, i njihovi sljedbenici. Ovi drugi su sveprisutniji. Ovi drugi postali su društvena rak-rana koju sustav tako lijepo njeguje. Osluškuju, prate, i kad procjene „sasijeku” glavu koja izviri. Ne mora nužno ni izviriti, dovoljno je da postoji. Vrijedni su, jako. Osjetiš tu njihovu mukotrpnost u radu, jer nije lako biti konspirativan. Rekao bi čovjek da uvijek djeluju kao nečija agentura, no ni to nije nužno jer djelovanje može biti i samostalno i uglavnom ničim izazvano.
Sljedbenici, uvlakači, ulizice, poltroni… su uvijek u nekom sado-mazo odnosu s državom, radnom sredinom, kolegama, s cijelim svijetom. Gdje god stignu preziru sve i svakoga. Plemenska je to jednoobraznost koja u svojoj ekspanziji dovodi do cijepanja plemena na grupice koje se odrode za neki drugi interes, protivan interesu plemena u kojem su nedugo bili.
Lažu, podmeću, krše sve moguće i nemoguće etičke kodekse, stvaraju svoje vrijednost koje podižu na stupanj vječne svetinje, i s vremenom kod drugih ostavljaju dojam nastupa s pozicije moći.
S nevjerojatnom sposobnošću ulizuju se, habaju vlastiti moral i samopoštovanje, bez primisli o habanju, recimo stolice i mozga, ili možda nekih drugih manje ponižavajućih alata kao puta do uspjeha.
Neugledna društvena skupina koja se zabavlja uvlačenjem u stražnjicu sve do trenutka dok se ne pojavi neka nova ili trenutka dok ih ova prva ne ugrozi. Malo viša razina mufljuza. Skupina koja uspije uzdrmati i probuditi i one koji život gledaju kroz ružičaste naočale, frazama i frazemima upotpunjuju živote i lažnim optimizmom od jutra podižu moral.
I razum i ljubav i ljudskost pred njima ustuknu. Ne možeš se ni maknuti, ne daju ti. Koji god modus primijeniš nema učinka. Ne razumiju, neće, ne mogu.
Ljubaznost, poštovanje u odnosu na druge pa i na samog sebe koja čini iskonsku pristojnost i civiliziranost za njih ne postoji. Najvjerojatnije je nikad nije ni bilo, jer kako je to netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana.
S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama. Nemaju ga, a dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad obrazi postanu debeli i zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem.
No, takvi su kakvi su. To je njihov koncept. Koncept, čini se današnjeg uspjeha. I ne više tako kratkog daha.
I kako, zapravo s takvim malim autokratima koji se bore i stječu mrvicu vlasti, privilegije i povlastice, gazeći druge i klanjajući se i toj jadnoj moći koja to dopušta.
Dok se ovo zlo i primitivizam koji ne poznaje istinu, Dobro i budućnost ne svede u neke razumne okvire, preostaje jedino inteligentno im se nasmijati.
Nasmijati se sustavu koji ih je takve iznjedrio, jer to je naprosto pitanje stava i protesta protiv ove sveprisutnije pojave i ludila.
Još kolumni iste autorice:
Ako nam djeca nisu bitna, što je bitno ili što se to događa s našom djecom
