Nalazimo se u izbornom procesu, prošli smo jedne izbore, biramo europarlamentarce i biramo kasnije predsjednicu ili predsjednika. Sjedio sam na jednom rođendanu na kojem je bilo puno ljudi, ljudi koji se nalaze na granici mladosti i sredovječnosti. Zovem to Balaševićevim dobom (Jer, još sam suviše mlad da mislim o grobu, a već sam suviše star da brojim zvezde) i povela se, naravno, uz jelo i pilo, rasprava o politici.
Hrvati su, po defaultu (ta prelijepa čakavska rič), politična bića. Suvremena hrvatska nacija nastala je 1868. političkom odlukom Ugarske kada su Mađari prihvatili Nagodbu i više-manje definirali neke stvari dugoročno (npr. jezik su nazvali hrvatskim, nasuprot željama Strossmayerove Narodne stranke), ali politika je tada bila igra za bogate i moćne, a jedini stvarni predstavnici narodne volje bio je krug oko Ante Starčevića i Eugena Kvaternika.
Starčević je pak postavio duhovne temelje nacije, ali stvarna politička participacija došla je tek sa Stjepanom Radićem, koji je u prvih deset godina prve jugoslavenske države mobilizirao široke narodne (u stvari seljačke) mase i od njih napravio politička bića.
Ne bi Tito nikada vidio vlasti da Radić nije dao samopouzdanje hrvatskom seljaku. Ako se uzme u ruke, što je partizanska propaganda govorila i pisala, partizanski pokret se jako poziva na Radića, a puno manje na Marxa i Staljina.
Ako niste prestali čitati do sada, onda se pitate kakve to veze ima s današnjim izborima.
Sjedeći za velikim stolom, ispada da se na zadnjim izborima glasalo primarno ideološki, tj. držalo se stranu roditelja, baka, djedova. Kome su preci bili na partizanskoj strani i oni koji danas vole Tita (to se mora, ali i ne mora poklapati), oni su glasali SDP, Možemo.
Tko ne voli Tita, ti su glasali svakako, od HDZ-a, Mosta, DP-a i drugih opcija.
Zapravo, kampanja je beskorisna. Ovima s lijeva je bilo pitanje hoće li za SDP ili Možemo, desno-centristička strana stola imala je malo veći izbor.
Ali obiteljske predaje igraju centralnu ulogu kako se glasa. Dio ljudi doduše glasa i kontra svojim obiteljima, zna biti i takvih slučajeva.
Zanimljivo je bilo da se većina ljudi za stolom bavila nekakvim oblikom političkoga aktivizma, bilo da je riječ o udrugama ili o strankama. Uglavnom, samo su dvije osobe baš stranački aktivne, a dvije osobe su u političkim udrugama.
Ovdje ljudi vole kukati jako, jako. Zato kada krene kuknjava, primarno s lijeva, kako je ovo najgora država, kako je u Hrvatskoj najgore na svijetu, kako korupcija cvate, kako ovo, kako ono, treba se sjetiti da oni koji najviše kukaju, uglavnom se ne žele aktivno baviti stranačkim životom. Zanimljivo je da ljudi koji su vidjeli politike ne kukaju na ovaj opći način.
Istina, značajan dio je razočaran kako političke stranke funkcioniraju, ali nije razočaran samom državom. Razočaranost državom, kao i razočaranost kod nekih da nema više Jugoslavije, postoji uglavnom starijih građana. Svi mlađi, uglavnom ne pate od takve pojave. Njima je RH nešto kao da sunce sja na nebu.
Republika Hrvatska je politički gledano najbolja politička tvorevina od 1868. To je lako dokazivo. Danas ne postoje politički zatvorenici. Moja oba djeda, braća moje bake, moj otac, brat moga pradjeda, svi su bili zatvarani po političkim linijama (izbrisao sam pasus koji govori, kako i zašto, nije važno).
Ono što je važno je to da sam ja prvi čovjek u svojoj obitelji koji nije bio zatvaran zbog jezičine.
Suvremena Republika Hrvatska je prva država koja nema političke zatvorenika. Juga je politički proganjala ljude do samoga kraja.
Da, ljudi odlaze. Ljudi su oduvijek odilazili. Hrvatska je zemlja iz koje emigrira. Oduvijek. Danas se odlazi uglavnom iz dva razloga. Prvi je financijske prirode. Drugi razlog su uglavnom roditelji, susjedi, rođaci i toksično okruženje.
Koliko je samo ljudi pobjeglo od svoje lude familije da bi mogli u miru odgajati djecu bez prepametnih baka i djedova koji nisu u stanju reći svojoj snahi ili zetu jednu lijepu riječ. Koliko je ljudi pobjeglo van od bolesnih ambicija svojih roditelja.
Koliko je ljudi pobjeglo van od obitelji koji žive zacementirano npr. u 1941. do 1945. Znam ih podosta.
Hrvatska neće propasti jer Hrvatska politički stoji bolje nego ikada. Hrvatska je u EU. U NATO savezu. Hrvati imaju euro. Male, sitne stvari, ali govore puno. Hrvatska je prepuna emigrantskih radnika. Koji ne dolaze u siromašne propale zemlje, nego dolaze u bogate zemlje.
Jedini je problem što radnici skuže s kim imaju posla, pa veći dio nema namjeru slušati licemjerno kukanje starijih generacija koje žive u nadrealnom blagostanju, pa jednostavno ne žele ostati. Većina Filipinaca s kojim sam razgovarao, ne žele ovdje ostati, iako su među najvrjednijima ljudima na svijetu.
Iluzija je da se može živjeti bez stranih radnika, što uglavnom slušam od starijih ljudi. Neke poslove Hrvati, kao pravi Europljani, ne žele raditi.
Ako ljudi ovdje žele političke promjene, onda moraju ići u političke stranke. I to masovno. Organizirati se po njih desetak ulaziti u lokalne ogranke. Ali zapravo, Hrvati se ne žele baviti politikom. Jer politika troši vrijeme. Jer treba puno energije uložiti u nešto što je nesigurno i što zapravo nema puno koristi (ima za one koje ulaze zbog nekoga cilja ili imaju veze u strankama).
Zato je lakše kukati, lakše okrivljavati druge za tuđe nedostatke.
Politika je zanat, politika je umijeće, politika je također, i poziv (u što sve manje vjerujem), ali i strast.
Nekako sam se pomirio da uglavnom političari jesu prosjek svoje okoline. Ako ljudi žele bolje političare, onda trebaju malo poraditi i na sebi. Ne samo proklinjati suvremeni svijet.
Kad su u igri politički amaterizam i sajam taštine – sve je moguće!
