Puno toga je izgovoreno i napisano o parlamentarnim izborima, posebno u ovo postizborno vrijeme kad se pokušava sastaviti Vlada. Scenarij 1.2.3.4.5.6.7.8…,pretpostavke tko će s kim, tko neće, silne analize koje u sebi sadrže pristranost i ozbiljan gubitak objektivnosti, razdvajanje i svađa nacije, da bi na kraju zaključili da će Vlada biti sastavljena ili će se ići na nove izbore.
Nije da nije važno tko će voditi državu sljedeće četiri godine, naprotiv, no kad se iz fokusa izgubi esencija, odnosno sama kultura demokratskih izbora, a to je snošljivost i uljudnost političkih aktera i prihvaćanje odluke glasača na izborima, tada nastaje problem koji samo generira druge probleme i tada čovjek postane svjestan da nam je demokracija na klimavim nogama.
U ovakvoj postavci iz vida se gubi i što je dobro za građane, tko će im osigurati bolji i sigurniji život u kontekstu globalizacije koja je ušla u sve segmente društva i tko su ti koji će sagledati sve zahtjeve koje pred nas stavlja ta ista globalizacija.
Zaokupljeni unutarnjim pitanjima, zaboravljamo da su ista usko povezana s globalnim procesima i da je država, iako još ima dovoljno prostora za djelovanje sve ograničenija u ispunjavanju svoje zadaće, odnosno da zbog dubine i brzine gospodarskih promjena vlade sve teže drže ekonomsku budućnost zemlje u svojim rukama.
Neki će reći da je to HDZ, kao relativni pobjednik na izborima i kao stranka koja se s ovim pitanjem nosila posljednjih osam godina, a neki da treba promjene i da je to lijevo liberalna politička opcija. Neovisno koju političku opciju podržavamo, ostaje činjenica da HDZ nije napravio što se očekivalo i da smo na začelju EU po mnogim parametrima, ali i činjenica da je nedvojbeno učvrstio poziciju Hrvatske, ne samo unutar Europske unije, već i u široj međunarodnoj zajednici, da je u vrlo kratkom vremenu Hrvatska stekla međunarodni ugled.
I to je, u osnovi najveći uspjeh koji se ne smije podcjenjivati jer u konstelaciji političke i ekonomske moći, činjenici da je stvaranje Hrvatske države dijelu međunarodne zajednice bilo neprihvatljivo, nije nimalo bilo lako izaći iz labirinta, prekinuti uobičajeni tijek povijesti i dopustit izlazak iz njenih granica.
S druge strane postavlja se pitanje bi li nova Vlada lijevo liberalne opcije bila sposobna odolijevati i odgovarati na globalne izazove, imajući u vidu ono što je pokazala kroz kampanju.
Činjenica da nije radila u interesu građana, počevši od samih prosvjeda na Markovom trgu na koje nije pozvala desne oporbene stranke koje su bile protiv politike HDZ-a, da kod predizborne koalicije na čelu sa SDP-om nisu mogli naći zajednički jezik te da su vrlo brzo počeli rasipati, da uključivane predsjednika Milanovića kao kandidata za premijera nije bilo za koalicijske partnere transparentno, da su oni koji se bore za pravdu i prava radnika, apsurda li izbacile Radničku frontu, kakav god stav imali o ovoj političkoj opciji te da, jednostavno nisu imali karizmu i vještinu lidera, zasigurno im ne ide u prilog.
I na samom pokazanom animozitetu pa i mržnji prema HDZ-u ne može se graditi kultura demokracije, ali ni budućnost jer mržnja je, sama po sebi negativna i rušilačka pa tako i reaktivna mržnja koja proizlazi iz poniženja i nemogućnosti da se stvari promijene. I što je, zapravo ostalo od te rušilačke ambicije. Nemoć, histerija i nemogućnost formiranja Vlade.
Ono što je jedino sigurno i što se vrlo često zaboravlja da će, tko god dođe na vlast „igrati” po pravilima EU, međunarodnih organizacija i međunarodnih financijskih institucija koje su uvučene u politiku i nastaviti put neoliberalističkog koncepta te da svako prozivanje ovisnost o istima je za sada utopija jer su države involvirane u globalne mreže, sve više ovisne o međunarodnoj suradnji i sve manje sposobne ispuniti svoju zadaću.
Pogledajmo samo talijansku premijerku koja je kroz radikalnu desničarsku stranku “Fratelli d’Italia“ na parlamentarnim izborima u Italiji postala najjača politička snaga. Što se dogodilo ili što je bilo i za očekivati? Meloni više nema kritike za EU, u potpunosti je preuzela pomirljiv stav prema Bruxellesu i u ostatku svijeta traži prijatelje i saveznike, dok svoje radikalne tonove kod kuće prepušta drugima.
Dakle, jedna priča je vanjska politika, a druga politički tonovi kod kuće.
Važno je razumijevati da danas, gotovo i ne postoji pitanje koje nije vezano uz globalizaciju, bilo da govorimo o migracijama, stranim radnicima, tehnologiji, zelenoj tranziciji, digitalizaciji, stalnoj potrebi smanjenja troškova i vremena u proizvodnji, distribuciji roba i usluga, što će u konačnici još više učvrstiti postojeća zajednička pravila, stvarati još veću međuovisnost i dodatno slabiti državu i njenu ulogu.
Kako bi razumjeli sam obim, složenost, ali i međuovisnost tu su i pitanja klimatskih promjena zaštite okoliša, ljudskih prava koja se sve više stavljaju u kontekst globalizacije, odnosno izvan okvira države pa tako i pitanje rodne ideologije.
S obzirom na to da bi klimatske promjene mogle neravnomjerno utjecati na prinose hrane diljem svijeta, da se i obalni dijelovi Hrvatske (Istra, Dalmacija i otoci) ubrajaju u područja značajne ugroženosti klimatskim promjenama te da se iste povezuju i s potrebom promjene načina života i rada, znaju li oni koji su na vlasti i koji pretendiraju na istu što će se uzgajati u budućnosti.
U kontekstu globalnog starenja stanovništva, sve veće potrebe njege, a posljedično i potrebe reforme zdravstvenog sustava zbog sve većeg financijskog pritiska kroz koji se i samo zdravlje gleda kao trošak, kako će rješavati pitanje zdravstva.
Za one koji zastupaju kršćanske vrijednosti i obitelj postavlja se i pitanje, gdje vide rješenje za nuklearnu obitelj koja se sve više urušava i kojoj se pridružuje sve veći broj obitelji s jednim roditeljem, gdje je sve veća prisutnost istospolnih i nevjenčanih zajednica, sve veća prisutnost individualnih potreba, čime se narušava sklad svojstven patrijarhalnoj tradiciji.
Tu je i neizostavno pitanje dijaspore i potrebe izgradnje kvalitetne mreže političkih i ekonomskih odnosa koji će biti trajni i na kojima će se graditi budućnost i lakše odgovarati na globalne izazove koje se ne otvara i na koja godinama nisu dani odgovori.
Činjenica je da je svjetski financijski kapital sve je više integriran, a bogatstvo sve više centralizirano u rukama financijskih elita i korporativnih institucija, kao što je i činjenica da korporativni pluralizam uzrokuje sve veće nejednakosti koje nepovoljno djeluju na demokratski proces. Ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava postaje sve teže, a moralno, etičko, duhovno je sve više marginalizirano.
Transhumanizam, korištenjem tehnologije želi modificirati i poboljšati ljudske spoznaje i tjelesne funkcije, šireći sposobnosti i kapacitete izvan bioloških ograničenja. Farmaceutska industrija i dalje će se voditi tehničkim inovacijama i promjenama zdravstvenih potreba, posebno u segmentu personalizirane medicine koja, zbog iznimno skupe tehnologije neće biti mnogima dostupna. I znanost i zdravstveni sustav nisu pošteđeni i polako, zbog koncentracije kapitala i moći, sve veće prisutnosti tehnologije napušta humane i socijalne aspekte.
Zdravstveni sustav, gdje bi humanost trebala biti imperativ, postao je jedan od perspektivnih sektora koji se pokazao vrlo primamljivim jer može donijeti veliku zaradu. Bolnice su postale dio ekonomske robe koja dovodi do iskorištavanja prava javnog zdravstva.
Uzimajući u obzir dobit i gubitak, isto im postaje priroda poslovanja. Sve će to dodatno ugroziti ekonomsku pravdu koja, već sada sve više ide u korist profita, a ne ljudi, a posljedično će ugroziti i socijalna prava pa tako i zdravlje ljudi.
Ako se vežemo na gotovo identična predizborna obećanja koja smo slušali, treba znati da su najveći izazovi pred kojima se danas nalaze mirovinski sustavi u Europi pa tako i hrvatski, prije svega demografske prirode, ali isto tako i zdravstvene, obrazovne i druge razvojne strategije europskih zemalja.
Obećanja da niti jedno dijete neće ostati bez vrtića vezano je, uglavnom uz EU fondove.
Obećanje o boljoj i povojnoj cijeni stanova za mlade, odnosno o cijenama nekretnina vezana su za globalno tržište i Europsku središnju banku (ECB), instituciju koja drži poluge za kreditne stope u eurozoni.
Iseljavanje mladih povezano je s globalizacijom i slobodnim tržištem rada, iako većina razloga leži u unutarnjoj politici. Povećanje plaća vezano je, također za globalna kretanja, ali i činjenicu da je globalizacija i neoliberalistički koncept donijeli samo brigu za profit i niže plaće…
Ovo su samo neki primjeri kako bi se slikovitije dočarala globalna ovisnost, što nikako ne isključuje nužnost države da reagira i povlači poteze, unatoč njenim ograničenjima.
Dakle, radi se o ozbiljnim pitanjima na koja će se morati odgovarati, a koja nisu ni dotaknuta na izborima. Ovo je, zapravo poražavajući pristup koji ljude i dalje drži u neznanju i bez potrebne jasnoće.
Unatoč tome što je posljednjih osam godina bio na vlasti, suočavao se sa zahtjevima globalizacije HDZ nije imao političku, moralnu i etičku potrebu jasno i nedvosmisleno informirati i educirati javnost o tome što se događa, je li moglo bolje, zašto nije, koje su prepreke za to bolje, koje su projekcije u budućnosti i što se može očekivati…
U navedenom kontekstu legitimno je i postaviti pitanje – kome, zapravo odgovara takvo stanje u kojem, unatoč pristupačnim informacija izostaje proces jasnog prenošenja dosadašnjih iskustava i znanja, društvenih normi i vrijednosti?
To se nije dogodilo, najvjerojatnije ni neće, kao što se najvjerojatnije ne bi dogodilo da sastave stranke koje su prešle izborni prag. To je stvar, prije svega političke kulture, odnosa građana i države.
To su pitanja na koja bi trebali biti i sami fokusirani kako bi razumjeli same procese globalizacije, ali i njenu prevrtljivost u smislu smjera u kojem ide, jer kad prvo slušate da proizvodnju treba prebaciti u druge zemlje, a potom pročitate da tu istu proizvodnju treba vratiti kako bi se revitalizirala uloga nacionalnih država u razvoju gospodarstva, tada je jasnija i sva kompleksnost na koju vladajući trebaju reagirati.
Unatoč ograničenjima koje država ima pa tako i Hrvatska, ista se može i mora pozicionirati među globalnim igračima, a ne sjediti na tribinama kao promatrač.
U problemima kojima jesmo i izazovima koji nas čekaju, izuzetno je važan i osjećaj zajednice te ekonomski, politički i povijesni narativi na kojima se temelji i toga politički akteri moraju biti svjesni. Za sada, ne samo da zajedništvo nisu pokazali, nego nitko nije ni smatrao potrebnim barem otvoriti temu globalizacije.
Još kolumni iste autorice: