Sve su karte izgleda na stolu. Moguće je da Andrej Plenković postane mandatar i prije nego li se, što bi se ono starinski reklo, osuši tinta na ovom tekstu. Red je onda da se svedu izborni računi, valja utvrditi tko je najviše izgubio a tko dobio bez obzira hoće li biti na vlasti ili ostati u opoziciji.
Najveći su gubitnici Peđa Grbin i SDP. Unatoč „efektu Milanović” koji je, pokazalo se, samo prikrio slabosti stranke i njenog vodstva.
,
Po predsjednikovim notama potrošena je silna energija, izazvana skoro pa ustavna kriza, potresena nejaka hrvatska demokratska kuća, sve da bi se u zajednici koalicijskih partnera ostvario isti broj mandata kao prije četiri godine. Na kraju razgolićena je višegodišnja loša politika stranke koja sve manje privlači birače.
Od dolaska Zorana Milanovića na čelo SDP-a trka za mandatima svim mogućim sredstvima važniji je stranački strateški cilj nego prepoznatljiv, dosljedno izveden i provediv program stranke lijevog centra. Forma je postala važnija od sadržaja. Zato se i dogodilo da je u rezervoar potencijalnih, k tome i mlađih, birača SDP-a zagrabio i Možemo! i – profitirao. I zato za SDP sve više glasaju samo stariji odani birači, a novi se ne stvaraju. I zato su od SDP-a ruke digli i zastupnici manjina, u Hrvatskoj tradicionalno orijentirani prema ljevici.
Bačene su četiri godine koliko je Grbin bio na čelu stranke. Bez karizme i liderskih vještina ostat će upamćen jedino kao Milanovićev megafon. Ništa od onoga što je obećao kada je, također po instrukcijama svog mentora, svrgavao Davora Bernardića nije realizirao. SDP je samo postao još fragilniji, gotovo pa žrtva „udruženog zločinačkog pothvata” politički nedoraslih ljudi koji njime vladaju posljednjih sedamnaest godina. Iz ove perspektive, u odnosu na svoje nasljednike Ivica Račan se, sa svim svojim manama, doima kao državnik svjetskog kova.
SDP-u dakle treba opći remont u kojem ne bi sudjelovao Milanović. Nije nevažno tko će doći poslije Grbina, najbolji izbor zbog iskustva i borbenog duha koji je pokazala djelujući u Europskom parlamentu bi moguće bila Biljana Borzan, ali je mnogo važnije programski i strateški postaviti stranku koja će znati koga želi zastupati i zašto.
Drugi veliki gubitnik ovih izbora je Most. Isključiva politika stranke došla je do svoga kraja. Sukob Marina Miletića s Raspudićima samo je unutrašnja preslika (ne)funkcioniranja stranke na nacionalnoj sceni. Nemogućnost da se jedan u biti efemerni sukob između istaknutih pripadnika Mostove zajednice riješi bez međusobne isključivosti, otkriva nam da nije slučajno što je stranka prokockala još jednu priliku za politički zrelo ostvarivanje svog programa participacijom u vlasti.
Politika traži kompromise a ne inat, strateške i taktičke finese, ako se želi ostvariti određeni program. Zbog toga naposljetku stranke i postoje. U Mostu kao da ne poznaju ni pojam kompromisa ni pojam političkog djelovanja. Jedno je naime govoriti o korupciji vladajuće garniture prije izbora a drugo propustiti priliku kroz koalicijsko djelovanje na vlasti obuzdati tu istu korupciju.
Zbog toga bi se moglo dogoditi da Mostu krene nizbrdo, pogotovo ako njegovi birači uvide kako uzalud daju svoj glas nekome tko jednostavno ne želi vladati ni kada mu se nudi prilika iako je za to osnovan. I to još naziva „principijelnošću”.
Domovinski pokret, premda sa sličnom predizbornom retorikom, postupio je nakon izbora suprotno Mostu. Ova će se stranka svrstati u gubitnike ili dobitnike zavisno od toga kako će, bez obzira na gunđanje dijela njihovih birača, proći njihova koalicija s HDZ-om. Budu li u toj koaliciji ispunili neke želje svojih birača bez obzira na brojne kompromise na koje će biti prisiljeni, ispostavit će se kao dobitnici.
Dogodili se pak da se koalicija raspadne a zastupnici DP-a međusobno podijele ili pak stranka unutar koalicije izgubi prepoznatljivost, uspon na vlast mogao bi biti labuđi pjev stranke. U pozadini ionako već čekaju novi pretendenti na glasove DP-a.
Dva su dakle dobitnika izbora. HDZ koji je na čelu s Andrejem Plenkoviće pokazao da je, s gardom pobjednika, u stanju istovremeno dogovarati se i surađivati s Domovinskim pokretom i zastupnicima manjina koji međusobno nikada ne bi surađivali. S Plenkovićevim vještinama sklapanja i održavanja različitih koalicija moguće je i da ovaj svojevrsni eksperiment uspije.
Dobitnik je i Možemo!. Kada je bilo vidljivo da neće biti moguće formiranje vlasti sa SDP-ovom koalicijom, u postizbornim su dogovaranjima stajali sa strane. Računaju da za njih radi vrijeme. I slabosti SDP-a…
Još kolumni istog autora:
Kad su u igri politički amaterizam i sajam taštine – sve je moguće!
Ništa nije slučajno – moto koji poziva na političku pasivizaciju i neizlazak na izbore
Mesije, mandatar kojeg se ne smije spominjati i ostala (pred)izborna čuda
