Argumentum ad Hitlerum, u kojem se suprotstavljena strana nepošteno izbacuje iz rasprave tako što se logički neispravno povezuje s fašizmom ili Hitlerom, taktika je kojom se progresivci služe već desetljećima. Svi smo se stoga naviknuli svakodnevno čitati o raznim “fašističkim” babarogama, a čini se kako paralelno s time o fašizmu nikada nismo znali manje upravo zato što smo ga ispraznili od značenja i time ga učinili nespoznatljivim.
Koliko god takvo ponašanje infantilnog stigmatiziranja neistomišljenika najgorim mogućim epitetima bilo normalizirano u ovoj dekadentnoj civilizaciji, radi se o doista gnjusnom obrascu nebrige za ljudsko dostojanstvo, proizašlom iz vrijednosnog pražnjenja, kao i iz desakralizacije pijeteta prema pokojnima – u ovom slučaju prema stvarnim žrtvama fašizma. Ti ljudi, koji su brutalno patili, danas nemaju svoj glas kojim se mogu obraniti od bivanja instrumentaliziranim u ime jeftinog političkog obračunavanja, no progresivcima do njihovog digniteta naprosto nije stalo. Njihovi partikularni ciljevi bitniji su im od svega, pa i od istine same.
Da Musk nije fašist te da nije napravio nikakav fašistički pozdrav jasno je svakome tko je pogledao i deset sekundi njegova daljnjeg govora, koji su mainstream mediji pažljivo izrezali. Ali cilj ovih poteza nije uvjeriti većinu da je Musk fašist. To će pokušati ostvariti na druge, perfidnije načine. Pravi cilj ovakvih insinuacija je uprljati javnu raspravu – izazvati u čovjeku nelagodu kada čuje Muskovo ime, neovisno o tome je li on za bilo što kriv. Propaganda čovjeka može uvjeriti u to da je laž istina, no ona češće radi na tome da se čovjek zbuni pred morem suprotstavljenih informacija kako bi na koncu u potpunosti odustao od potrage za istinom.
Sada kada se progresivni narativi uvelike urušavaju na globalnoj razini, Musk vjerojatno uopće neće osjetiti srednjestrujaške lažljive strelice. No njihove laži i dalje degradiraju stvarne žrtve fašizma na kojima parazitiraju radi prolaznih dnevnopolitičkih prepucavanja. Ako su fašisti svi, onda fašist nije nitko. Dežurni moralizatori koji upozoravaju na “revizionizam i dezinformacije na društvenim mrežama” trebali bi prvo zaviriti u vlastito dvorište i vidjeti tko zapravo razvodnjava taj povijesni period te otvara vrata revizionizmu.
René Girard pisao je o fenomenu modernog društva u kojemu se povijesne žrtve iskorištavaju kako bi se preko njihovih leđa, to jest u ime njihove navodne zaštite, pronalazile nove žrtve, odnosno novi pojedinci koji odstupaju od prevladavajućeg pravovjerja te koje zato valja žrtvovati na tom oltaru. Na metaforičkim ili stvarnim leševima tih novih žrtava dekadentna i vrijednosno dezorijentirana progresivna zajednica nanovo se homogenizira. Njoj inače fali čvrsta povezujuća nit koju su naši preci pronalazili u sferi nadsvjetovnosti, stoga mora kontinuirano tražiti načine za jačanje veza među svojim članovima, a najefikasniji put prema tome jest pronalaženje zajedničkog neprijatelja. Sotona u modernom društvu govori jezikom žrtava, rekao je stoga Girard.
Prije koju godinu mainstream mediji otvoreno su na naslovnicama postavljali pitanja treba li polovici građana – onoj polovici koja nije bila slijepo poslušna prema tadašnjim agresivno nametanim političkim odlukama – oduzeti njihova temeljna prava. O cenzuri njihovih glasova nije bilo pitanja, ona se jednostavno izvršavala. Pojedinci su završavali u zatvoru jer su organizirali prosvjede protiv vlasti u demokratskim državama. Tada, kada se politika po standardnoj definiciji fašizma udružila s korporacijama i medijima oko istih ideoloških ciljeva, o fašizmu nije bilo govora, kao ni o opasnosti po demokratski sustav.
O fašizmu se sada naglo počelo govoriti, nakon što je u SAD-u ogromnom demokratskom većinom izabrana strana koja ne odgovara srednjestrujaškom jednoumlju. Istina je dakle očito sekundarna jednako kako su sekundarne i žrtve preko čijih leđa progresivci godinama gaze kako bi se uspeli do fiktivne pseudomoralne superiornosti.
I prva i potonji su samo sredstvo izobličenja javnog diskursa, pražnjenja značenja i izobličenjA kolektivnog razuma. U takvim postavkama općeniti dijalog postaje nemoguć, jer u svakom trenutku morate strepiti od toga da će vas netko reducirati na zvučnicu kao što je fašist, rasist, seksist i ostala plejada zamornih etiketa.
Ušli smo u period u kojemu sve više nas shvaća da se takvim ljudima nema smisla opravdavati. Svoj su staljinistički mehanizam nepoštenog i neumjesnog stigmatiziranja svakoga tko im nije poslušan iskoristili jednom previše. Većini je dosta političke korektnosti, dosadnog signaliziranja vrlina i općenite pseudotolerantne hegemonije. Vrijeme je da se takvo nakaradno djelovanje prokaže kao takvo kakvo jest te da se naša civilizacija, umjesto prema infantilnom i agresivnom načinu djelovanja koji je Richard Weaver svojedobno prozvao mentalitetom razmaženog djeteta, ponovno usmjeri na put zdravog razuma, intelektualnog poštenja i trajne istine.
