Kršćanstvo, posebno katoličanstvo, od samih je svojih početaka bilo svojevrsna revolucija. Još od kad je 12 hrabrih ljudi krenulo promijeniti antički svijet, ono se usudilo radikalno izazvati njegove vrijednosti i preokrenuti ih naopačke.
Hrabro je bacilo rukavicu u lice prevladavajućem materijalizmu suprotstavivši brutalnosti krotkost, hedonizmu odricanje, nemilosrdnosti oprost, komforu askezu te zlatu imperatora ogoljenost drva križa.
Mogli su sve izgubiti, čak i vlastite živote, ne izgubivši ni u jednom trenutku spoznaju “Stat crux dum volvitur orbis”- kako je samo križ ono što podupire svijet.
Svjedočili su o onome što su i sami vidjeli i dotaknuli ne ustuknuvši ni na trenutak pred prijetnjama, šibanjem, progonima i mučeništvom. Njihove sudbine tako su postale zbirke strahota koje su se očitovale u pravilu u ludu, smionu i snažnu hrabrost.
Kako nepatvoreno i do srži muški!
Zaista, kršćanstvo je u svojoj biti iskonski muška vjera. Ako biti muškarac znači štititi slabijeg i žrtvovati se za njega, onda ni kršćansku vjeru ne možemo promatrati nikako drugačije nego kao muževnu u najplemenitijem smislu riječi.
Kršćanin duboko zatomljuje primarni ljudski instinkt, onaj za preživljavanjem, a kako bi živjeli i preživjeli oni slabiji koji se ne mogu braniti ni obraniti. Po uzoru na Isusovu žarku odvažnost kukavna ljudska stvorenja pale grešne naravi nadilaze sebe same i postaju divovi manifestirajući nadljudski paradoks snage koja ne potječe od ovoga svijeta.
Ne pada mi na pamet apostrofirati isključivo muškarce kao ludo hrabre mučenike, ta toliko je vjernih žena slijedilo ludost križa u vatru i u vodu. Samo želim podcrtati da je izvorna priroda kršćanstva fajterska i proaktivna, aktivna a ne pasivna, s blistavim motom kako onaj tko ne živi za druge zapravo još uvijek ne živi ni za samoga sebe.
U takvom radikalnom sustavu vrijednosti sukobi su neizbježni.
Usuđujem se reći da ako oni izostanu da je riječ o razvodnjenom i mlitavom kršćanstvu, lošijoj verziji i iskrivljenoj imitaciji koja nužno uključuje kukavičluk i konformizam. Jest, riječi evanđelja mogu se citirati točno do u zarez, no ako iza tih riječi ne stoji autentični iskorak koji prati Ješuin korak kao korak čovjeka koji posrće i prepun je ožiljaka od biča i trnja – ako toga nema, naše kršćanstvo je deklarativno, bezbojno, skriveno i da, kukavičko.
Želite da vas svijet voli? Isusa je mrzio u toj mjeri da je umro istovremeno s umirućom civilizacijom – nije niti mogao niti htio pobjeći od nezgodnih situacija, razdora, sukoba i da, same smrti koju je naposljetku nadišao.
Isusov istinski mir nasljeđujemo samo ako smo spremni suočiti se s nemirom u ime istine.
Kao da je sada, dvije tisuća godina kasnije išta drugačije! Prošla su i pala najmoćnija carstva, od nekih nije ostao ni kamen na kamenu. Pretvorila su se u ništa.
Što je ostalo zajedničko ovom tisućljetnom protoku vremena?
To što su na koncu pobijedili raspeti, a ne oni koji su razapinjali.
Razvili smo tehnologiju, sagradili gradove, podigli zidove od stotine katova, a opet, ne podupiru ti zidovi raspela nego Isusov križ još uvijek podupire cijeli svijet.
A ovaj svijet gotovo da ga ne prepoznaje.
To ne umanjuje njegovu veličinu, On nas i dalje grli svojim raspetim probodenim rukama, no buka koju proizvode oni koji ga ne prepoznaju na trenutke je previše zaglušujuća.
Na trgovima gradova naše zemlje svake prve subote u mjesecu žuljaju koljena muškarci koji ZNAJU da je grob prazan.
Ne sakrivaju se u sigurnosti crkava iako moraju znati da sama njihova muževna nazočnost u javnosti i ludost navještavanja kerygme mora, jer zlo ne može ne reagirati, prouzročiti sukobe i raskole duhova.
Kao da svake subote – dana njegove Bezgrešne Majke – iznova i sve jače odjekuju one snažne evanđeoske riječi da nije došao donijeti mir već razdor jer mi, nevjerni, prečesto skrećemo pogled s križa.
Kako da se razumiju i slože oni koji križ grle i oni koji ga pljuju, koji bi Bogočovjeka ponovno razapeli samo da im se opet ukaže prilika?
To bi bio lažni mir i laž, a znamo tko je otac laži.
Lukav je on. Nerijetko zavodljivo obavija srca i umove onih koji bi te vjerne muževe morali voditi kao pastiri, a oni sami lome noge u đavlovim zamkama iz kojih se čuje da je od molitve nebeskoj Majci važnija tišina i truli lažni mir.
Kao što se nisu dali fajteri prije više tisuća godina, tako se ne daju ni današnji muževi koji deru koljena i znaju, znaju da njihova leđa pridržavaju križ u ovoj zemlji i ne daju mu da padne.
Provociraju, da!
Provociraju da se pojavi i da opstane sve ono što je časno, dobro i plemenito. Provociraju i evociraju vremena kad su u širokoj sjeni iza muških leđa stajali oni maleni i slabi. I osjećali su se sigurno.
I riječi molitve Majci lete ravno u nebo.
Ne shvaćaju to svi, nije im jednostavno dano, no oni kojima jest neće tako skoro ustati. Zapravo mislim da će dolaziti i ostajati na koljenima dok ih bude. Poderat ih do krvi ako treba, i neće biti prvi i neće biti posljednji.
Blago zemlji koja ih ima.
2024. – godina prekretnica u životu Crkve i naroda u Hrvatskoj!
