Fenomen Marka Perkovića Thompsona u potpunosti je neistražen iz filozofske perspektive, kao i iz perspektive glazbene teorije, jer progresivne struje koje trenutno upravljaju našom civilizacijom vrednuju politiku iznad svega. O Thompsonu se stoga ne može razgovarati, a da se priča ne okrene na banalne okvire desnice protiv ljevice, odnosno na standardan Ad Hitlerum mehanizam na koji nas je progresivna hegemonija toliko naviknula kroz posljednja desetljeća.
Činjenica je pritom da Thompson praktički ne može izdati album, a da barem jedna njegova pjesma ne postane nacionalni hit. Isto se dogodilo i tijekom ovog rukometnog prvenstva. Uz poticaj sportaša neopterećenih političkom korektnošću i aktualnim pravovjerjem, pjesma “Ako ne znaš šta je bilo” postala je svojevrsna neslužbena himna naše reprezentacije, na sličan način kako je to godinama bila poznata “Lijepa li si”. Progresivna kulturna prevlast ne dozvoljava nam da proniknemo u uzroke takve ponavljajuće Thompsonove uspješnosti, a greška konzervativaca i domoljuba jest što u pravilu nasjedaju na politizirane okvire diskusije.
U jednom sam se nedavnom tekstu dotaknuo Thompsonove nove pjesme, analizirajući je kroz prizmu filozofije C. G. Junga, točnije njegove teorije arhetipova i kolektivnog nesvjesnog. Jung je tvrdio da su određeni simboli univerzalni i prenose se kroz generacije, utiskujući se u nesvjesni um kolektiva. Takvi arhetipovi – poput heroja, mučenika, majke, domovine – prepoznaju se u Thompsonovim pjesmama. Kada on zaziva “zide Šibenika”, ranjeni Zadar ili Dunav koji progovara o svojim traumama, on ne stvara samo pjesničku sliku, već aktivira duboko ukorijenjene kolektivne emocije i iskustva. Jung u tom smislu dio boljki modernog čovjeka pronalazi u njegovoj nutarnjoj krizi identiteta proizašloj iz njegovog radikalnog raskida s prošlošću.
U hvatanju napretka radi napretka, bez da se itko upita ključno pitanje u što bi nas to sumanuto raskidanje s našom tradicijom trebalo odvesti, zaboravili smo na temeljne lekcije jungovske (ali i ne samo njegove) psihologije. Jung je upozoravao da bez povezanosti s vlastitim korijenima pojedinci i narodi prolaze kroz proces dezintegracije identiteta, što dovodi do nesigurnosti i kolektivnog gubitka smisla. Bez svoga sidrišta, bez naslijeđene paradigme kojom sagledavamo egzistenciju, mi kao ljudska bića neizbježno klizimo prema jednom obezglavljenom načinu bivanja, koji ne zna odgovoriti ni na osnovna egzistencijalna pitanja: tko sam ja, odakle dolazim i kamo bih trebao ići.
Thompsonova se nova pjesma, s druge strane, može promatrati kao još jedna naznaka promjene civilizacijskih vjetrova. Ona je objavljena otprilike u trenutku kada se progresivna društvena vladavina počela urušavati – što smo najjasnije, ali ne isključivo, mogli vidjeti u američkim predsjedničkim izborima. Thompson je tako, svjesno ili nesvjesno, zajahao na valu pada progresivnih leća s očiju naše civilizacije, postavivši toliko dugo prešućivano pitanje u ovom našem nepromišljenom i mahnito “naprednom” dobu: poznajete li vi svoju povijest, znate li odakle dolazite, gdje su vam korijeni, te je li vas za sve to uopće briga?
Thompsonove riječi u ovoj pjesmi kriju mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Pozivom svima koji ne znaju “šta je bilo” da upitaju razne hrvatske krajeve o tome što su oni preživjeli i čemu su svjedočili, on ispod površine ukazuje na nešto s čime se progresivna ideologija zaista teško nosi. Ona, naime, teži restrukturiranju stvarnosti prema svojim zamislima i društveno-političkim ciljevima. Thompson ju stoga sukobljava sa stvarnošću. Sukobljava ju s iznimno stvarnim šibenskim zidinama, s dubrovačkim kamenjem, s nastradalim Zadrom, Likom i Kotarima. Ta mjesta nisu figure nečije mitomanije, već simboli patnje, stvarnog stradavanja i još stvarnijeg herojstva.
Šibenske su zidine, kao i dubrovačke, svojevrsni simboli želje za trajnošću hrvatskog naroda. One su mjesto okupljanja naših prošlih, trenutnih i budućih generacija. To je razlog zašto njihov zaziv diže toliki broj Hrvata na noge u kontekstu sportskih nacionalnih događanja. Progresivna je paradigma zavodljiva, ali prozirna, odnosno lišena dubine i temelja koji bi joj mogli omogućiti istinsku trajnost. U sukobu s realnošću koju želi remodelirati na svoju sliku ona će se neizbježno rasprsnuti. To se pucanje sada zaista počelo događati, što ne znači da će ono završiti ubrzo niti da će biti bezbolno.
Koliko god velik broj Hrvata u svojoj svakodnevici nasjedao na progresivne bajke o tome kako su ljudska sidrišta vjere, obitelji i nacije zastarjeli koncepti koje valja nadići, u njima očito i dalje tinja iskra istinskog hrvatstva i transgeneracijskog viteštva. Oni se u naše vrijeme najčešće manifestiraju kroz prizmu sporta, te moderne asketske rekonceptualizacije, kao i kroz prizmu onoga što s pravom možemo nazivati Thompsonovim fenomenom. Hrvatski kolektiv ima mnogo problema. On je često pasivan, sluganski nastrojen i spreman prodati istinu na oltaru prolaznih partikularnih ciljeva. No on je i žilav, prkosan i teško salomljiv.
U svijetu koji odbacuje prošlost u ime tobožnjeg napretka, Thompsonova pjesma podsjeća na jednu temeljnu istinu – kuća bez čvrstih temelja ne može opstati.
Prividom prosvjeda protiv prosvjeda: Narodno biće je zbunjeno i izgubljeno
Sumnjiva priča o bojkotu trgovačkih lanaca: zaboravljeni savez države i korporacija
