Katolička Crkva je već neko vrijeme u dubokoj krizi. Iako je broj katolika na svijetu veći nego ikad prije u povijesti, duhovna su zvanja u stalnom opadanju. Sve je manji broj svećenika, redovnika i redovnica, a odmaknemo li se na trenutak od kvantitativne analize dolazimo i do suštinske krize: teološke, antropološke, sociološke i pastoralne.
Nestankom monolitnog kršćanskog društva vjera je gurnuta u sferu privatnog i utjecaj Crkve, poglavito u dijelu svijeta koji smatramo razvijenim Zapadom, postao je marginalan. U pluralističkom društvu Crkva je sve manje relevantna, kršćanskom sustavu vrijednosti direktno se suprotstavlja onaj humanistički. Kršćanski moral žestoko je udario u zid koji se zove svijet.
S jedne strane imamo vječne i nepromjenjive tisućljetne dogme, a s druge promjenjivost i relativizaciju kao glavnu konstantu današnjice.
Gdje je u cijeloj toj priči istina? I sama je nažalost dobila status relativnosti i promjenjivosti, odbacuje se njena nadnaravna dimenzija i gospodari istine, bolje rečeno njeni tamničari, postaju pripadnici elitnih struktura moći, znanstvenici i mediji.
Gospodari pojmova
Odbacivanjem nadnaravne dimenzije istine svijet naposljetku odbacuje i samog Krista.
Mračni mehanizmi koje je svijet čvrsto zgrabivši ulogu gospodara pojmova u svijetu nakon francuske revolucije razvio skoro do savršenstva do same neprepoznatljivosti su redefinirali i osakatili riječ ljubav. Ona se shvaća isključivo kao naravni pojam, podložna je najrazličitijim tumačenjima, konstantno se zloupotrebljava i koristi da bi se njome opravdao bas svaki, pa i onaj najgnjusniji grijeh.
Suvremeni gospodari pojmova tako će ljubavlju zvati protuprirodne odnose, blud, odgoj djece od strane homoseksualaca, brutalnu eliminaciju nerođene djece, pa čak u posljednje vrijeme i pedofiliju.
Ipak postoji jedna skupina ljudi koju se bez pardona lišava ljubavi, a to su kršćani.
Posebno katolici.
Nekatolički sociolog Philip Jenkins u svojoj knjizi Novo anti katoličanstvo ističe kako izraz “politički korektno” koji nalaže poštivanje svih nacionalnih, vjerskih i rodnih skupina vrijedi za sve osim za katolike. Na Zapadu je dopušteno, kaže Jenkins a da pritom ne budete prozvani ili po novom otkazani, procjenjivati, ocjenjivati i mrziti samo kršćane.
Štoviše, drži se opravdanim svoditi Crkvu i katolike na “grubi stereotip” koji ne bi sebi dopustila ni jedna druga vjerska i nacionalna skupina. Jenkins dalje poentira tvrdnjom kako je katoličanstvo antisemitizam modernog obrazovanog čovjeka.
Gdje je u toj priči istina?
‘Quid est veritas?‘, upitao se Pilat pred Isusom. Danas znamo, istinu su kirurški precizno odvojili od ljubavi. Gospodari pojmova odbacili su i prezreli kako je istina ustanovljena od samoga Krista koji je sebe nazvao Istinom. Nešto što je apsolutno i objektivno učinili su relativnim i subjektivnim. Papa Benedikt XVI rekao je kako je pitanje o istini ujedno i pitanje o Bogu, neodvojivo jedno od drugoga. Istinske ljubavi nema bez istine.
Kad kršćanin svjedoči za istinu, on se bori za Krista znajući da zapravo nema izbora;ako ga se odrekne minirao je vlastito spasenje.
Sveti Toma Akvinski riječ istinu uvrstio je u prve rečenice svoje glasovite Summa Theologiae. Ako su se dakle teolozi i crkveni oci stoljećima propitkivali o istini onda smo i mi danas pozvani tragati za njom i biti joj do kraja otvoreni.
Vukovi u janjećoj koži
Ako promatramo primjerice Katoličku Crkvu u Njemačkoj (i ne samo nju, ona je samo najpoznatiji primjer) ne treba biti posebno pronicljiv za uočiti kako su njemački kler i njihova visoka hijerarhija dijabolično preokrenuli pojam ljubavi stvorivši pritom jednu novu “istinu “ koju je uvijek moguće opravdati “ljubavlju” i “milosrđem”.
Milosrđe je uz ljubav drugi najzloupotrebljavaniji pojam u teologiji. Njime će se također opravdavati svako tvrdokorno ustrajanje u grijehu. Kako takav stav neminovno vodi u vječnu propast postavlja se najozbiljnije pitanje vjeruju li ti pastiri u život vječni i postojanje raja, čistilišta i pakla? Ako je odgovor negativan tada zaista imamo ne pastire nego vukove u janjećoj koži koji povjerene im ovce tjeraju u propast.
Ali mi nismo ovce, mi smo ljudi
Ne moramo pričati samo o Njemačkoj, covid kriza učinila je da su spale mnoge maske i u našoj zemlji. Cijepljenje neprovjerenim mRNA pripravkom kojeg je hrvatska svećenička intelektualna elita nazivala posvemašnjim činom ljubavi, a kao posljedice kojih su mnogi umrli ili se ozbiljno razboljeli plastično je pokazala koliko malovjernih ili bolje rečeno nevjernih pastira egzistira u našoj zemlji.
Koliko puta nije mogla početi ni sama sveta Misa dok sav vjernički puk nije oko usta i nosa omotao više puta korištenu krpu koja nije štitila od dotičnog virusa, ali je nepogrešivo ukazivala na nedostatak hrabrosti, zdravog razuma i kičme? Koliko je ljudi umrlo bez svetih sakramenata? Bojim se da taj broj nećemo nikada saznati.
Dobro se sjećamo kako nas se milozvučno pozivalo na poslušnost dok se u nedogled prepričavalo kako Sotona može biti sve, samo ne poslušan ili nas se podsjećalo na patničke primjere svetaca u prošlosti koji su strpljivo čekali pravorijek svoje Crkve?
Budimo iskreni, niti se radilo o razboritosti niti o poslušnosti, isključivo o kukavičluku ljudi kojima je cilj trebala biti vječnost, a ne živjeti na zemlji 100 godina. Tako su pastiri vodili poslušne ovce u provaliju.
No bilo je i drugih – uvijek ima drugih
Ti sveti svećenici i redovnici poučili su nas vlastitim primjerom kako u ondašnjim izazovima, tako sadašnjim i budućim da jedan blaženi Alojzije Stepinac nije bio samo anomalija već izdanak Jišajev iz kojeg će poteći nebrojene mladice koje ljube Crkvu, ali u istini.
Baš je Stepinac postavio najbolji primjer kako u Kristovoj istini valja biti sveto neposlušan civilnim vlastima pa i po cijenu vlastitog života, jedino ne pod cijenu svoga spasenja. Nit vodilja bio je i ostao naš ljubljeni katolički nauk, tradicija i Sveto Pismo.
Jučer kardinal, danas svećenik, sutra laik – baš svi smo pozvani učiniti taj daljnji iskorak u vjeri koji vodi kroz uska vrata. Ako se mislimo zvati Stepinčevom crkvom dužnost nam je prepoznati i raskrinkati blagoglagoljive i dvosmislene vukove koji nam slatko tepaju riječi evanđelja a zapravo su obijeljeni grobovi, pastiri koji ne mirišu na stado kako zna reći papa Franjo već na smrad ovog svijeta.
Oni su od svijeta! Žarko se nadamo i molimo da ih je u našoj lijepoj zemlji zanemarivo malen broj, a da ima više onih nesavršeno hrabrih, nesvetih svetih koji će polomiti noge nastojati ući na uža vrata, ali onda slavodobitno odšepati u Kraljevstvo nebesko gdje nas čeka kao što reče Kafka ponor ispunjen svjetlom, Bog koji istovremeno unosi i čežnju i mir i nemir, tremendum mysterium, božanska osoba do koje se ne dolazi ugodnim prečicama, već skliskim i nepouzdanim putima, gdje znaš da moraš skrenuti desno dok ti cijeli svijet viče lijevo, a ti u srcu intimno znaš da je cilj vrijedan svakog truda.
Kako je podcast ‘Evanđelje dana iz Međugorja’ postao duhovna tema br. 1 u Hrvatskoj?
Dva ‘lica’ svetca Stepinca: Hrabri propovjednik i nacionalni simbol