Nakon još jednog kišnog razdoblja, u nedjelju popodne napokon se razvedrilo nebo nad Kvarnerom. Proljeće koje je već zagospodarilo šumom, livadama i voćnjacima nadvilo se i nad travnjak riječkog stadiona.
Okupana sunčevim zrakama Rujevica je prihvatila rekordan broj posjetitelja ove sezone. Više od 8 tisuća zaljubljenika u nogometnu igru napravilo je uobičajen dekor kad igraju Rijeka i Hajduk.
Jadranski derbi najvažniji je nogometni događaj u gradu na Rječini bez obzira na okolnosti, ali kad je on ujedno i bitka za prvo mjesto na prvoligaškoj tablici, a oznaka na kalendaru pokazuje da je već prošla polovica ožujka onda se doista očekuje velika napetost.
Međutim, ovoga puta napetost kao da je kod Riječana izostala. Ni na terenu niti na klupi, a ni u publici Riječani nisu pokazivali nikakve znakove uznemirenosti. Jedan redoviti pratitelj nogometnih zbivanja i veliki navijač Rijeke primijetio je da je riječkim nogometašima govor tijela izgledao kao da nisu baš 100 % “unutra”.
Razlozi za taj dojam svekolike riječke “poluzainteresiranosti” ipak leži negdje drugdje.
Riječani su ovu utakmicu već unaprijed pobijedili i umireni tom unutarnjom spoznajom njihova vanjština nije ukazivala ni na kakvu naelektriziranost.
Da su oni vladari Jadrana pokazali su Hajdukovcima još u polufinalnoj utakmici Hrvatskog kupa kad su ih na njihovoj prepunoj Poljudskoj ljepotici, koja čeka svoje novo ruho, glatko pobijedili.
Zakočili su tada Riječani hajdučki protok i ostavili Splićane na jednom golu majstora Livaje bez ozbiljnih situacija za nešto više od toga.
S druge strane Rijeka je zabila tri komada i zasluženo otišla u polufinale.
Momčadski duh i mentalna snaga Riječana
Ova je momčad Rijeke svjesna snage svog momčadskog duha koju u posljednje vrijeme ne mogu nadvladati ni ekipe koje imaju znatno veću individualnu kvalitetu kao što je to slučaj s Dinamom, a ako ćemo pogledati nominalne vrijednosti igrača na tržištu, onda to vrijedi i za ovaj Hajduk.
Đalovićevi ratnici jednostavno vjeruju da su jači i zato su oni ovaj Jadranski derbi dobili mentalno mnogo prije nego je utakmica i započela.
A najveće zasluge za mentalnu snagu i sjajne rezultate Rijeke svakako ima glavni zapovjednik bijelih jurišnika, riječki Crnogorac, Radomir Đalović. Svojom skromnošću, otvorenošću i prijateljskim pristupom, s punim poštovanjem kojeg iskazuje svakom suparniku (a i sugovorniku), Đalović je velikoj mentalnoj snazi svoje momčadi dodao i onu duhovnu.
Poniznost i vjeru u vlastite mogućnosti popularni “Đale” je uspio prenijeti na svoje igrače. Nema u riječkoj momčadi superzvijezda, likova kojima se drugi moraju klanjati, kojima drugi vodu nose.
Istini za volju, svojim izvedbama, a to dokazuje i poziv u reprezentaciju, ističe se novi miljenik publike, Toni Fruk, ali i on se savršeno uklapa u sliku mentalno snažnog, skromnog heroja riječkih travnjaka. A Toni kao da najlakše pronalazi pukotine baš u igri “prgave familije”i nemilosrdno joj “trpa” čim mu se za to ukaže prigoda.
Premda se visinom ne ističe među ostalima na terenu, dvaput se glavom naklonio za pogotke Rijeke. Na njemu je skrivljen i jedanaesterac i potpuno zasluženo još je jednom proglašen igračem utakmice. Kao i u polufinalu kupa Fruk je zabio dvaput, a one treće pogotke je namjestio.
Ovaj put umjesto asistencije kao nedavno na Poljudu, golovima je pridodao kazneni udarac koji je na njemu napravljen, a kojeg je uspješno realizirao Niko Janković.
Ako je nervoza u riječkim redovima bila nepoznat pojam kod Splićana je nije nedostajalo. Svoju potvrđenu nemoć u okršajima s Riječanima ovog proljeća nogometaši Hajduka pokazivali su i tijekom,a još više nakon utakmice, na tribinama je bilo slično.
Tvrdoglavo odbijanje realnosti Hajdukovaca
Ovaj će Jadranski derbi ostati zapamćen po reakcijama trenera Hajduka Gennara Gattusa i hrvatske nogometne legende Ivana Rakitića.
Najprije je Gattuso napao Joška Jeličića u nadrealnom verbalnom konfliktu u kojem se talijanski trener odbio rukovati s komentatorom Joškom Jeličićem u studiju SuperSport HNL-a.
Potom ga je optužio da ruši klub i podignutim prstom gestikulirao prema njemu. Jeličić mu je na to na španjolskom odgovorio da ne prijeti prstom i da mora poštivati sredinu u koju je došao.
Malo nakon toga i Ivan Rakitić daje apokaliptičnu izjavu o razlozima loše kvalitete HNL-a aludirajući na suđenje. Malo kasnije odlučio je to izreći i sucu Belu osobno. Bel se nije iskazao, dosta je griješio, ali nipošto nije direktno utjecao na rezultat. Po ocijeni slovenskog sudačkog eksperta Skomine i Hajduka i Rijeku zakinuo je za po jedan jedanaesterac.
Dramu koju su Hajdukovci i njima naklonjeni sportski novinari napravili oko suđenja možemo promatrati iz dva kuta. Jedan je svjesni ili nesvjesni, ali u svakom slučaju očajnički pokušaj da se napravi pritisak na suce u utakmicama koje slijede, a drugi je tvrdoglavo odbijanje realnosti uzrokovano parareligijskom statusu koje Hajduk ima u srcima svojih navijača.
Kad objektivno sagledamo razloge uistinu lošijih predstava Hajduka u nekoliko posljednji kola HNL-a vrlo brzo ćemo doći do ključnih aktera te priče. Radi se upravo o već spomenutoj dvojici.
Mijenjanjem pozicija svojim igračima Gattuso je Hajduk lišio potencijalnih automatizama koje je kao trener koji već osam mjeseci radi s ovim igračima trebao uigrati. Željeni efekt iznenađenja na Rujevici nije upalio, a Hajduk je bio jalov.
Ivan Rakitić, s druge strane, od igrača koji donosi prevagu postao je prosječan igrač. Kriva dodavanja, sporost u igri i ostale propuste kompenzira s nekoliko poteza koji daju naslutiti da se radi o nekadašnjem velemajstoru, ali to definitivno nije doprinos kojeg je Hajduk od njega očekivao.
Odmicanje pozornosti od stvarnih propusta, osobito u slučaju Gattusa može biti dio PR taktike kojom ovaj talijanski strateg brani svoje taktičke promašaje. S druge strane ovakvi potezi svakako ne doprinose imidžu kluba koji od nekadašnjeg velikana postaje “kmečavac s juga” kojem su uvijek svi drugi krivi za vlastite neuspjehe. Uglavnom su to bili suci, a najnovijem slučaju to su sudac Bel i Jeličić.
A, Joško Jeličić jednostavno zadovoljava standarde “entertainment” medijske kulture koja ganjajući klikove od svojih protagonista traži britke izjave i provokacije na rubu dobrog ukusa. Jeličić ne štedi ni druge klubove i podjednako je “otrovan” prema Hajduku, Dinamu ili Rijeci.
Osim igrača na terenu i igrača i trenera kasnije u medijima, nemoć je pokazala i Torcida na tribinama. Za glasno bodrenje svog kluba i domišljatost u lansiranju pirotehnike kroz uske rešetke kaveza u miljeu navijačkih skupina Torca zaslužuje pohvale. Ali, svoju frustraciju, nemoć i jad pokazali su pjesmom “Šugava Rijeko”.
Druge navijačke skupine u Hrvatskoj davno su donijele odluku da iz poštovanja prema doprinosu kojeg su Riječani općenito, a osobito pripadnici Armade dali u Domovinskom ratu, ovu pjesmu neće pjevati. Prizivajući Srbe i vrbe, Torcidaši su očito smetnuli s uma nacionalnu pripadnost svojih nogometnih ikona kako iz šampionskih generacija Hajduka tako i ovih u aktualnom sastavu.
Armada s druge strane, nije odgovorila istom mjerom i sa sjevera se nije čulo “Umri Livaja”.
Tako je pobjeda Riječana bila potpuna.
Zadnji ispit za Đalovića
Sve u svemu, do kraja prvenstva još je deset kola, 30 bodova je u igri. Rijeka ima 5 bodova više od Dinama i 2 više od Hajduka, a ubilježila je i visoke pobjede nad ovim protivnicima što bi moglo donijeti prednost u slučaju bodovnog poravnanja.
Rijeka igra odlično u derbijima i u zadnje četiri utakmice s klubovima iz skupine četiri kluba s najvišim proračunima koju osim nje čine još Dinamo, Hajduk i Osijek (koji je odavno ispao iz konkurencije za naslov) ima četiri pobjede i gol razliku 12:1. Derbiji joj definitivno leže, ali što je s takozvanim malim utakmicama?
U zadnje četiri utakmice s klubovima iz donjeg doma HNL-a Rijeka je osvojila 2 boda. Uz poraze od Varaždina i Istre upisala je i remije s Goricom i Šibenikom.
Motivacije ne može nedostajati jer svaka je utakmica u ovoj fazi natjecanja ključna, a ulog je najveći mogući. Razlozi za slabije rezultate su mogli biti taktički nedostaci kod probijanja niskog bloka u situacijama kad je Rijeka igrala bez klasičnog centarfora, ali Duje Čop bi trebao odigrati presudnu ulogu u probijanju protivničkih bunkera.
Možda više i od Čopa, Radomir Đalović je taj koji treba položiti i taj zadnji ispit, tu posljednju mentalnu blokadu koja Rijeku dijeli od sna.
Njegov zadatak je pretočiti tu posvemašnju mobilizaciju svih potencijala koje njegova momčad uspješno stavlja u funkciju u derbijima i na te takozvane “male” utakmice.
Njegovi suparnici imaju ponešto teži zadatak. Gattuso mora u uvjetima enormnog pritiska ispraviti “krive Drine” koje je sam prouzročio, a Cannavaro se treba ubrzano prilagoditi specifičnostima lige i kluba u kojeg je došao.Opet, Gattuso i Cannavaro imaju i jači igrački kadar i više rješenja na klupi.
Ništa još nije gotovo, ali nakon Jadranskog derbija možemo reći da je mogućnost da David pobijedi Golijate još malo narasla!
