Zamislite budućnost u kojoj je religija gotovo nestala i svijet se čini ujedinjen u miru – makar po cijenu slobode i dubine. Zvuči li kao moderna distopija? No, to nije scenarij nedavne Netflixove serije, nego romana Gospodar svijeta (Lord of the World) Roberta Hugha Bensona iz 1907.
On slika iznenađujuće prepoznatljivo viđenje svijeta. Benson, engleski svećenik koji je prešao na katolicizam, predviđa društvo u kojem posvjetovljenje, tehnokracija, globalizacija i gubitak transcendencije vode do uspona naizgled idealnoga, ali opasnoga svjetskoga poretka.
Danas se taj stari roman smatra proročanskim jer prikazuje budućnost kojom prevladava tehnika, gdje je sve standardizirano u ime napretka. Istražit ćemo upečatljive usporednice između Bensonove priče i našega vremena.
Obraćenik s porukom
Da bi se razumjelo djelo Gospodar svijeta, prvo se mora znati nešto o njegovu autoru i okolnostima njegova nastanka. Robert Hugh Benson (1871.–1914.) nije bio nepoznat u vjerskim krugovima; bio je sin ondašnjega canterburyjskoga nadbiskupa, poglavara Anglikanskoga zajedništva. I sam Benson najprije je bio stupio u anglikansko svećeništvo, ali se razočarao onim što je smatrao sve većim relativizmom i nesigurnošću u svojoj Crkvi.
Godine 1903. napravio je dramatični iskorak: prešao je na katolicizam i godinu dana kasnije zaredio se za katoličkoga svećenika. U to je vrijeme njegovo obraćenje izazvalo prilično komešanje (sin canterburyjskoga anglikanskoga nadbiskupa postao je katolik!), i već tada otkrilo Bensonovo uvjerenje kako postoji jedna istina kojoj se isplati ostati vjeran, čak i kada većina odabire drukčije.
Benson je napisao roman Gospodar svijeta godine 1906. (objavljen 1907.), u vrijeme velikih promjena. Bilo je to Belle Époque, vrijeme optimizma u pogledu znanosti i napretka, ali i nastajanja ideologija socijalizma, nacionalizma, sekularizma. U Crkvi se vodila borba s modernizmom. Benson je osjetio kako bi kriza vjere – ubrzano posvjetovljenje i gubitak vjerovanja – uz bezgranično pouzdanje u ljudski napredak, mogli biti na putu sudaranja, u međusobnom sukobu. Te je spoznaje ugradio u svoj roman.
Rana distopija u književnosti
Danas poznajemo klasične distopijske romane kao što su Vrli novi svijet (Aldous Huxley, Brave New World, 1932.) ili 1984. (George Orwell, 1949.), koji upozoravaju na totalitarne budućnosti. Ali Bensonov Gospodar svijeta smatra se jednom od prvih modernih distopija, napisanom desetljećima prije spomenutih djela. U Gospodaru svijeta prepoznajemo mnoge motive koji su kasnije postali uobičajeni u žanru.
Primjerice, tu je svjetska vlada, koja se u početku čini utopijom (svjetski mir, nema više rata), ali se izrodi u diktaturu, usporedivu s Partijom iz 1984. ili Svjetskom državom u Huxleyevu romanu. Tu je dalekosežni tehnički nadzor nad ljudskim životom (Benson je predvidio oružje za masovno uništenje i napredan zračni prijevoz puno prije nego što su nastali). I postoji mala pobunjenička skupina – u ovom slučaju, Katolička Crkva – koja se opire prevladavajućoj plimi prilagodljivosti (konformizma).
Ipak, Gospodar svijeta ističe se po tome što srž borbe nije samo politička ili psihološka, nego duhovna. Knjiga je izrjekom kršćanske naravi (često se svrstava među „kršćanske romane“) i na pozornicu povijesti smješta konačnu bitku između dobra i zla. U tom smislu pripada i predaji apokaliptične književnosti (kakva je biblijska Knjige Otkrivenja). To stapanje futurističke fantastike i teologije čini Bensonov roman jedinstvenim.
Svijet bez Boga
Za one koji nisu upoznati s knjigom ukratko ćemo opisati slijed radnje Gospodara svijeta. Benson nas vodi na početak XXI. stoljeća (zapanjujuće blizu našemu vremenu!). Svijet se temeljito promijenio. Tradicionalne religije gotovo su iščezle; protestantske crkve posebno su se urušile „pod rastućom plimom sekularizma i ateizma“. Samo Katolička Crkva ostaje kao vidljiva kršćanska snaga – i ona stoji slaba, ugrožena, svedena na sporednost držeći se starih istina.
Većina ljudi prianja uz novu ideologiju zvanu humanitarizam, u biti svjetovnu pseudoreligiju. Vjerovanje je toga pokreta znakovito: „Bog je čovjek.“ Drugim riječima, nema Boga izvan nas; čovještvo je samo po sebi najviše biće. Sve oči uprte su u ovdje i sada i u tvarni napredak. Nadnaravna vjera, transcendencija, svete predaje – sve se to smatra zastarjelim. Namjesto toga, prevladava neka vrsta svjetovnoga mesijanizma: vjerovanje da čovječanstvo, vlastitim razumom i znanošću, može stvoriti raj na zemlji.
Svijet je politički podijeljen na nekoliko gigantskih superdržava (primjerice, europski blok, američki blok, Istočno carstvo), ali one se ubrzo ujedinjuju u jedinstveni savez. Karizmatični politički vođa pojavljuje se niotkuda: Julian Felsenburgh, američki senator. Samostalno pregovara o okončanju nadolazećega rata između sila i donosi mir tamo gdje nitko nije mogao. Felsenburgha odmah proglašavaju spasiteljem čovječanstva. Njegova popularnost ne poznaje granice – svijet ga ubrzo vidi kao neku vrstu mesije i imenuje ga predsjednikom-vladarom svijeta.
Roman ne ostavlja nikakve sumnje: Felsenburgh je Antikrist u ovoj priči, „Gospodar svijeta“ koji se predstavlja kao donositelj mira. Usput, on je zanimljiv lik: zapanjujuće podsjeća na protagonista, otca Percyja Franklina (mladoga svećenika koji kasnije postaje papa Silvestar III.), kao da su dobro i zlo zrcalni odrazi jedno drugoga.
Pod Felsenburghovom svjetskom vladom naizgled utopijsko društvo polako se pretvara u zagušljivu diktaturu. Sve je podređeno novomu poretku „mira i jedinstva“. Postoji potpuna jednolikost mišljenja: državne i kulturne razlike moraju nestati u ime globalnoga jedinstva. Papa Franjo kasnije je to prikladno nazvao „globalizacija hegemonijske jednolikosti“ – vrsta globalizacije u kojoj su svi prisiljeni misliti i vjerovati u istu stvar, za razliku od prekrasnoga jedinstva u različitosti.
U romanu, osobna se sloboda sve više ograničava. Država aktivno promiče eutanaziju – postoje „službenici eutanazije“ koji „pomažu“ ljudima da umru, a to se smatra čovječnim i razumnim napretkom. Svaki oblik vjerskoga otpora označava se opasnim. U konačnici, vlada proglašava Katoličku Crkvu neprijateljem čovječanstva. Otvoreno katoličko štovanje Boga zabranjeno je i potiskuje se. U Rimu je čak i Vatikan nasilno uništen – šokantan vrhunac u kojem vidljiva Crkva doslovno nestaje u plamenu (u Bensonovu izmišljaju Bazilika sv. Petra dignuta je u zrak).
Kraj romana krajnje je apokaliptičan. Posljednji preostali katolici predvođeni papom Silvestrom III. (nekadašnjim otcem Franklinom), okupljaju se na ravnici u Svetoj zemlji (prizivajući Harmagedon) na posljednjoj Misi i procesiji s Presvetim Oltarskim Svetootajstvom. Dok se klanjaju Euharistiji i pjevaju drevnu himnu Tantum ergo, Felsenburghovi zračni brodovi kruže iznad njih poput lešinara. Svjetski vođa nalaže konačni napad.
U posljednjem prizoru knjige bombe padaju na molitveno mnoštvo. Benson tu prekida pripovijedanje – prešutno ostavljajući čitatelja da se pita upliće li se Kristov Drugi dolazak u tom trenutku, ili je to doista kraj svijeta. To je dramatičan i emotivan kraj koji nas treba natjerati da istodobno zadrhtimo i nadamo se. Da zadrhtimo od onoga što svijet bez Boga može postati i da se nadamo konačnoj Božjoj pobjedi.
Usporednice između Gospodara svijeta i našega vremena
Što ovaj stari roman čini relevantnim za čitatelje u 2026. godini? Zapanjuje da su mnogi elementi iz Bensonova izmišljena pripovijedanja o XXI. stoljeću prepoznatljivi u našoj stvarnosti. Istaknimo pet važnih društvenih usporednica.
1. Sekularizacija i gubitak transcendencije
U Bensonovu svijetu čovječanstvo je masovno okrenulo leđa Bogu. Upravo to mislimo pod posvjetovljenjem: religija nestaje iz javnoga života i iz srca ljudi. Roman pokazuje što se događa kada društvo okrene leđa Bogu: tradicionalna vjerovanja nestaju, a nasrtljivi materijalizam prevladava. Benson opisuje stvarnost u kojoj posvuda pobjeđuju sile svjetovnoga materijalizma i relativizma. Gubi se sva transcendentnost – osjećaj nečega višega, svijest o nečemu što nadilazi čisto zemaljsko. Humanitarizam, nova vjera, odbacuje nadnaravno i izjavljuje da je važno samo čovječje.
Promatrajući naše vrijeme, doista vidimo jaku sklonost prema posvjetovljenju. Osobito u zapadnoj Europi, crkve su se ispraznile, a za mnoge vjera u Boga više nije samorazumljiva. Osjećaj „Je li ovo sve što postoji?“ (kako je jednom pjevao nizozemski sastav Doe Maar) dobiva na važnosti: usredotočujemo se na materijalni napredak, karijeru, znanost – stvari ovoga svijeta – a manje na molitvu, dušu ili život nakon smrti.
Za vjernike to predstavlja bolnu promjenu; za nevjernike to može biti najnormalnija stvar na svijetu. No Bensonova knjiga poziva sve na razmišljanje: gubi li se nešto bitno ako potisnemo transcendentno? U njegovoj priči praznina koju je ostavio Bog vodi do svojevrsne pseudoreligije – ljudi će uvijek htjeti vjerovati u nešto. Namjesto u Boga, ljudi postaju apsolutni.
Nešto slično vidimo i danas: sklonost traženju najvišega u ljudskim sposobnostima ili u stvarima poput novca, države i ideologije. Tu je i relativizam: bez višega temelja, istina postaje nešto neodredivo što svatko određuje sȃm za sebe. To zvuči snošljivo, ali Benson upozorava kako je društvo bez zajedničke više svrhe i bez osjećaja svetosti ranjivo. Može ćudoredno vrludati, bez kormila, i postati žrtvom dnevnoga hira, svega što je u tom trenutku u modi ili prikladno.
2. Tehnokracija i diktatura napretka
Druga je usporednica uspon tehnokracije – društva u kojem vlast zapravo drže tehnički i znanstveni stručnjaci, a napredak postaje sȃm sebi svrhom. Prema Gospodaru svijeta „tehnika je prevladala“ budućnost. Benson je bio zapanjujući vidjelac u opisivanju novotarija: njegov London XXI. stoljeća ima leteće strojeve (koje naziva volorima), postoji masovna komunikacija, pa čak i nešto što nalikuje oružju za masovno uništenje. Ali ta tehnička dostignuća ne donose raj: ona idu ruku pod ruku s kontrolom i strahom. Čovječanstvo je naučilo obuzdavati prirodne sile, ali sada riskira da ga podjarmi vlastita tehnika i mala probrana skupina „razumnih“ vladara.
U našem vremenu prepoznajemo i blagoslove i nedostatke tehničkoga napretka. Naravno, zahvaljujući tehnici živimo udobnije i dulje, i bolje se nosimo s nevoljama poput boleština. Ali tu je i pitanje: tko pokreće napredak i s kojim ciljem? Tehnokracija predlaže da vlada neutralna stručnost, ali ideologija se često prikrada: uvjerenje da je ćudoredno prihvatljivo što god je tehnički moguće.
U Bensonovu romanu to je jasno u slučaju eutanazije – predstavljena je kao razumno, medicinsko rješenje za patnju, kao „moralni napredak“.
Danas naše društvo raspravlja o eutanaziji, genskom inženjerstvu, umjetnoj umnosti, i još mnogo čemu. Ključno pitanje uvijek je isto: dopuštamo li da našu etiku određuje ono što je tehnički moguće (izvedivo) i učinkovito ili se usuđujemo reći da sve što je moguće ujedno nije i prikladno? Da ne treba činiti sve što se može učiniti? Tehnokratski svjetonazor prijeti istisnuti ljudsku savjest i svjesnost višega, ćudorednoga zakona. Benson u svojoj distopiji pokazuje koliko to može biti opasno: bez višega, ćudorednoga kompasa, „diktatura napretka“ podvrgavat će ljudske živote sebi.
Benson nije protiv napretka ili znanosti po sebi. Naprotiv, i sam je bio školovan i živio je u modernom dobu. Njegovo upozorenje je istančano: tehnika treba služiti čovječanstvu, a ne obrnuto. Napredak je divan kao sredstvo za postizanje cilja, ali ne kada sam sebi postane kumir, cilj kojemu se žrtvuje sve, čak i ljudsko dostojanstvo.
U Gospodaru svijeta vidi se kako opsjednutost savršenim društvom vodi do spremnosti da se žrtvuje čak i ljudski život (slabi, bolesni) na žrtveniku učinkovitosti. To nas tjera da se upitamo: kako se odnosimo prema ranjivima u našem visokotehničkom društvu? Usuđujemo li se još uvijek reći „ne“ određenim tijekovima jer postavljamo ograničenja na temelju ćudoredne ili duhovne svijesti? Prepoznajemo li prepreku savjesti?
3. Globalizacija i jednoliki svjetski poredak
Treća je tema globalizacija. U Bensonovoj priči države se spajaju (stapaju) u jednu planetarnu zajednicu pod jednom vladom. Na prvi pogled to zvuči utopijski: nema više ratova, svi su narodi ujedinjeni. Doista, ljudi u romanu doživljavaju trenutak zanosa kada se proglasi svjetski mir. Ali Benson brzo izlaže bolnu ranu ispod površine: to jedinstvo izrodilo se u obveznu jednoobličnost, postaje prisilna jednolikost. Novi svjetski poredak ne podnosi nikakva odstupanja; svi moraju biti „jedno“ na način koji država propisuje. To nije „lijepa globalizacija“ bratstva među različitim narodima, nego hegemonijska istost, sveopća politika.
Naš vlastiti svijet brzo se globalizirao. Putujemo, trgujemo i povezujemo se preko granica kao nikada prije. To je donijelo neprijeporne koristi: spoznaju drugih kultura, gospodarski rast i međunarodnu suradnju. Ipak, osjećamo i napetosti. Strahuje se da će globalizacija dovesti do gubitka domaćega identiteta i predaje. Svuda vidimo iste trgovačke ulice, istu popularnu kulturu, iste glavnostrujaške zamisli, kao da raznolikost ustupa mjesto monokulturi. Bensonova distopija to dovodi do krajnosti: postoji doslovce jedan jezik (esperanto), jedan politički sustav, jedna ideologija. Religijske višestrukost više nema; sve što ne odgovara prevladavajućemu svjetonazoru mora nestati radi postizanja jedinstva.
Ova usporednica potiče nas da kritički promatramo suvremene smjerove. Primjerice: u kojoj mjeri velike međunarodne ustanove ili udružbe katkada pokušavaju nametati određene vrjednote ili stilove života posvuda, bez poštovanja mjesne kulture ili vjerskih uvjerenja? Ono što se događa jest ideološka kolonizacija: putem blage prisile mediji, odgojno-obrazovni sustav i organizacije za pomoć nameću društvima ideje (npr. roda, obitelji). Naravno, određena globalna standardizacija koji put je korisna (svi želimo ljudska prava i mir!), ali Benson pokazuje rizik totalizirajućega jedinstva koje briše svako neslaganje, uklanja svako drugo mišljenje. Njegova knjiga poziva nas da ne prodajemo svoje duše.
4. Apsolutizacija politike
Možda je najdojmljivija slika iz Gospodara svijeta kako politika postaje religija. Budući da je Bog nestao iz vida, ljudi pretvaraju političku ideologiju u novi apsolut. To je ono što mislimo pod apsolutizacijom politike: politika (ili država) doslovno postaje apsolutna, najviša vlast kojoj se ne može odupirati i koju se ne može osporavati nikakvim prizivom na višu vlast (poput Boga ili objektivnoga ćudoređa).
U Bensonovu romanu to se odražava u štovanju Felsenburghova lika. On nije samo državni poglavar; nazivaju ga gospodarom svijeta i mnogi mu pristupaju s vjerničkim poštovanjem. Humanitarno vjerovanje djeluje slično kao državna religija: ima svoju dogmu („Čovjek je Bog“), svoje obrede kolektivne solidarnosti i u konačnici svoje svete žrtve (uklanjanje neistomišljenika, koliko god grozno bilo, prihvaća se kao nužno zlo).
Dvadeseto je stoljeće, na žalost, pokazalo da takva apsolutizacija politike nije izmišljanje. Totalitarni režimi kao komunizam i fašizam više su ili manje zamijenili religiju svojom ideologijom. Prisjetite se kako je u Sjevernoj Koreji, Kini ili nekoć u staljinističkoj Rusiji vođa stekao gotovo božanski položaj ili kako su u nacističkoj Njemačkoj stranka i Führer zahtijevali posvemašnju odanost, više nego obitelji, Crkvi ili savjesti.
Benson je u knjizi objavljenoj 1907. s izvanrednom jasnoćom predvidio takav razvoj događaja. Vidio je da su ljudi, kada više ne priznaju Boga, skloni apsolutizirati nešto od čovještva; često državu ili „svitljivo“ („upravljivo“) društvo. U njegovoj knjizi državni nadzor prevladava posvuda i u konačnici nije dopušteno ništa što nije odobrila država – ni pojedinac, ni vjerska zajednica.
Srećom, naše vrijeme nije izravno ponavljanje Bensonove distopije. Živimo (barem na Zapadu) u demokracijama s ustavima koji jamče prava. Ipak, upozorenje je na mjestu: čak i u slobodnijim društvima, ljudi mogu težiti apsolutizaciji političkih uvjerenja, pasti u napast da ih obogotvore.
Opažamo snažnu političku polarizaciju u kojoj se ljudi katkada poistovjećuju s političkim taborom ili ideologijom, a protivnika se doživljava kao zlo. Isto tako, kada ćudoredne ustaljenosti izblijede (moralna sidra oslabe) primjećujemo kako smo skloni očekivati sve od politike (primjerice da će zakonodavstvo ili tvorci politika riješiti sva naša društvena i ćudoredna pitanja). Ali politika sama po sebi nikada ne može pružiti konačno ispunjenje koje ljudi traže.
Upravo to Benson želi jasno pokazati. Bez etičkih smjernica naviše, bez čvrste referentne točke, politika može iskliznuti iz tračnica, skrenuti s puta. Katoličko gledište ističe kako je politika relativno dobro, podložno standardima pravednosti i istine koji su veći od države. Kada se politika učini krajnjim mjerilom, završavamo u ugnjetavanju ili kultu ličnosti. Gospodar svijeta uvjerljiv je podsjetnik kako je uvijek važno prepoznavati nešto više od ljudske moći – nazivali ga Bogom ili jednostavno dostojanstvom ljudske osobe koje ni jedna država ne smije kršiti.
5. Gubitak nade i traženje lažnih mesija
Peta usporednica, više skrivena nego izričita, tiče se nade i očaja. Benson opisuje svijet umoran od rata i kaosa, koji žudi za izbavljenjem. Kada Felsenburgh stigne i donese mir, ljudi mu se gotovo u očaju bacaju pred noge. To podsjeća na Isusove riječi kako će se u posljednjim vremenima pojaviti lažni mesije i zavesti mnoge. Roman pokazuje kako društvo koje je izgubilo dublju nadu (nadu u Boga i vječnost) postaje iznimno ranjivo na lažnu nadu. U priči je Felsenburghov mir kratkotrajan i na kraju se pretvara u noćnu moru. Prava je nada bila u onoj maloj skupini vjernika koji su nastavili vjerovati protiv struje.
Naš sadašnji svijet suočava se s drukčijim izazovima, ali i mi živimo u burnim vremenima. Moguće je da su u vremenima straha ljudi skloni polagati svoje nade u prvi snažan odgovor, bilo da je riječ o populističkom vođi, tehničkom rješenju ili ideologiji koja obećava da će sve srediti. Bensonov izmaštani svijet upozorava: budnost je potrebna. Ako zaboravimo pitati što je istinito i dobro, može nas zaslijepiti bilo što što nudi bar malo sigurnosti. Kao katolici znamo da konačna nada nije u savršenom političkom poretku, nego u Bogu, koji ostaje vjeran čak i kada se sve trese i urušava.
Ali tu postoji poruka i za nevjernike: kritički razmišljajte i ne gutajte svaki utopijski san. Benson nas zapravo poziva da ne postanemo samozadovoljni u blagostanju, ni lijeni u umoru, nego da ostanemo pozorni na pitanje: kamo polažemo svoju nadu? Njegova knjiga sučeljava nas s izborom između prikladne laži i mukotrpne istine.
Teološke teme: Antikrist, posljednja vremena i Crkva
Bensonov roman prožet je teološkim temama, a nekoliko ih vrijedi spomenuti. One rasvjetljuju njegove nakane i mogu ponuditi neočekivane spoznaje.
Antikrist kao protumesija
U kršćanskoj predaji Antikrist je krajnji Kristov protivnik u posljednjim vremenima: lik (ili sustav) koji se predstavlja kao spasitelj, ali radi na uništenju. U Gospodaru svijeta Julian Felsenburgh utjelovljuje Antikrista. Imajte na umu da ne dolazi s rogovima i trozubom. Naprotiv, čini se dobrim: propovijeda mir, bratstvo i jedinstvo. Upravo ga to čini tako opasnim, jer nenametljivo zavodi ljude da prodaju svoje duše za svjetovni sklad.
Felsenburgh je kao parodija Isusa: karizmatični „mesija“ koji čak i izvana nalikuje papi, ali predstavlja korjenito suprotan duh. Zlo se često pojavljuje prerušeno u nešto dobro. Motiv Antikrista upozorava vjernike da razluče što je uistinu od Kristova Duha, a što nije, čak i kada izgleda privlačno. Za nevjernike, moglo bi se reći da simbolizira bilo koju ideologiju ili vođu koji se prikazuje kao krajnje dobro, ali se zapravo pokaže nečovječnim ili tlačiteljskim.
Bensonovo tumačenje Antikrista prilično je klasično (temeljeno na apokaliptičnim proroštvima), ali odijevajući ga u suvremeno ruho on jasno daje do znanja: čak i u moderno, svjetovno doba takvo se što može dogoditi. Pojavit će se primamljivi protumesija – ne nužno u nadnaravnom obliku, nego pod krinkom savršenoga političkoga rješenja koje nas lišava dublje slobode i istine.
Gospodara svijeta često se s pravom naziva „apokaliptičnim“. Benson se bavi kršćanskim očekivanjem kraja vremena (eshatologijom). U njegovoj priči vidimo sastavnice koje se spominju u Bibliji (npr. u Mateju 24, Pavlovim poslanicama ili Knjizi Otkrivenja: veliki otpad od vjere, svjetska prijevara, Antikrist, razdoblje teških kušnji za vjernike i na kraju Drugi Kristov dolazak (iako Benson samo daje naslutiti taj posljednji događaj). Ta teološka pozadina daje romanu stvarnu dubinu: nije riječ samo o futurističkom maštanju, nego o konačnoj sudbini čovječanstva i svijeta. Katolički pogled na eshatologiju pogled je na budnost, ali i na povjerenje. Isus kaže: nitko ne zna čas, ali budite spremni.
Bensonovi likovi vjernika nadaju se do kraja. Čak i kada ih gotovo svi napuste, vjeruju da Kristova istina ne će nestati. U knjizi Benson nudi uvjerljivu sliku te nade: posljednji katolici u klanjanju su pred Presvetim Oltarskim Svetootajstvom, pjevaju Tantum ergo (Divnoj dakle) suočeni s neizbježnim uništenjem. Bogoslužje i hvalospjev u trenutku istrjebljenja – to je vjera jača od smrti. Eshatologija u tom svjetlu nije širenje straha, nego poruka da u konačnici postoji spasenje, da će ljubav i istina pobijediti čak i kada se čini da tmina prevladava.
Eshatološke pripovijesti izražavaju predosjećaj da se povijest ne vrti u beskrajnim krugovima kao putanje planeta, nego da se kreće prema nečemu, da će pravda na kraju biti zadovoljena. Bensonov završetak romana tragičan je na zemaljskoj razini, ali podrazumijeva slavodobiće u nebeskom smislu. On u biti ostavlja izbor nama: vjerujemo li da će svjetlost nadvladati tamu? Eshatologija nas potiče da živimo u sadašnjosti misleći na dugotrajni obzor vječnosti, a ne da na pameti imamo samo kratkotrajni obzor udobnosti.
Mjesto Katoličke Crkve u svijetu u krizi
U romanu Gospodar svijeta Crkva preuzima središnju ulogu protukulture. Dok ostatak svijeta prihvaća novu ideologiju, mala Crkva podiže glas neslaganja. Ne iz tvrdoglava konzervativizma, nego iz odanosti nepromjenjivoj istini. Roman prikazuje Crkvu kao svjetlo u tami: postoje dirljivi prizori, poput onoga kada svećenik podjeljuje poputninu umirućemu nakon katastrofe, nešto što svjetovni humanitarni radnici promatraju sa zaprepaštenjem. Također vidimo da Crkva, unatoč ljudskim slabostima, ostaje nepokolebljiva u etičkim pitanjima: i dalje odbacuje pobačaj, eutanaziju i kumiropoklonstvo, iako je zbog toga omražena. U konačnici, Papa postaje vođa posljednje slobodne zajednice ljudi – barem duhovno slobodnih.
Povijesno gledano, to nije nezamislivo. Sjetite se kako je Crkva često bila nositeljica otpora i nade u totalitarnim društvima, poput katolika u Poljskoj pod komunizmom ili crkava koje su pomagale Židovima pod nacističkom vlašću. Sam Benson, kao obraćeni svećenik, čvrsto je vjerovao da Katolička Crkva nudi nešto jedinstveno: stijenu istine usred promjenjivih struja.
Prenerazio ga je „potkopavajući subjektivizam“ koji je uočio u svojem bivšem Anglikanskom zajedništvu – zamisao da svaki naraštaj jednostavno mora prilagoditi svoju vjeru. U Katoličkoj Crkvi pronašao je (prema riječima njegovih životopisaca) postojanu nauku i predaju koja pruža oslonac u kriznim vremenima. U njegovu romanu događa se upravo to: svijet posrće, ali temeljna poruka Crkve (njezina vjera u Krista, njezini sakramenti) ostaje netaknuta i nudi ljudima spas, čak i ako se u konačnici samo nekolicina drži toga.
Pitanje za nas danas jest: koju ulogu Katolička Crkva ima u izazovima XXI. stoljeća? Za vjernike odgovor glasi: nastaviti svjedočiti vjeru, nadu i ljubav, osobito kada ih društvo odbacuje. U Gospodaru svijeta Crkva općenito nije „poražena“ jer ostaje vjerna onomu što jest sve do gorkoga kraja. To nas potiče da se upitamo: vjerujem li u nešto toliko duboko da bih tomu ostao vjeran u kriznim vremenima, bez obzira na cijenu?
Proročka knjiga
Već smo spomenuli da se Gospodar svijeta često naziva proročkim. Iz do sada navedenoga postaje jasno zašto: Benson je predvidio kretanja koja su postala posve vidljiva tek dugo nakon 1907.: od ateističke mase čovječanstva do tehničkoga i geopolitičkoga razvoja. Njegova nakana nije bila doslovce predvidjeti budućnost, nego razotkriti duhovne opasnosti koje je vidio kako kucaju na vrata njegova vremena. Pa ipak, ono što je on bio zamišljao, na mnoge se načine – ostvarilo.
Papa Benedikt XVI. (tada još kardinal Ratzinger) rekao je da je Gospodar svijeta „hrana za razmišljanje“ uspoređujući Bensonovo pisanje o jedinstvenoj svjetskoj državi s modernim težnjama za novim svjetskim poretkom bez Boga. Čak je i sadašnji papa Lav XIV. (bivši kardinal Prevost) nedavno ukazao na Gospodara svijeta i izazove koje ta priča predstavlja za vjerovanje u posvjetovljeni svijet.
A to nas dovodi do središnjega pitanja svakoga proročanstva: Što učiniti s tim upozorenjem? Benson je svojom pričom čitateljima podigao zrcalo. Kada pogledamo u to zrcalo iz 1907., vidimo odraze 2026.: svijet pun znanja i umijeća, ali katkada siromašan mudrošću; društvo zapanjujuće povezano sa svime i svima, a opet u kojem se ljudi mogu osjećati izgubljeno bez više svrhe; kultura koja slavi slobodu, a ipak se u njoj pojavljuju novi oblici prisile i prilagodljivosti (konformizma).
Središnje pitanje koje Benson postavlja kroz cijeli svoj roman jest: Gdje se mi, svatko od nas, nalazimo u napetosti između svijeta i vjere, između utjehe i istine? Bilo da ste katolik, druge vjere ili nevjernik: sve nas izaziva promišljati o tome što je u konačnici vrijedno.
Istina
Sȃm Benson radikalno je bio izabrao ono što je smatrao istinom – trajnu vjeru Crkve – čak i kada ga je to činilo nepopularnim. Junaci njegova romana čine isto usred laži i obmana. To izaziva i nas: usuđujemo li se još uvijek vjerovati u nešto poput istine, nešto što se ne prilagođava dnevnim hirovima, ne poklapa se s modom vremena? U vremenu lažnih vijesti i subjektivnih tumačenja („tvoja istina, moja istina“) to jest izazivačko pitanje. Možda istina nije lako dostupna, možda je nije lako shvatiti, ali možemo je tražiti – i prigrliti je kada je pronađemo – namjesto da se lagodno prepuštamo mnoštvu.
Nada
Gospodar svijeta prikazuje gotovo beznadan svijet, ali čak i u najmračnijem času, tračak nade i dalje gori među vjernicima. Živimo li mi s nadom ili cinično uzdišemo da sve ionako ide nizbrdo, k vragu? Prava nada nije isto što i naivni optimizam. Ona je dublja: uvjerenje (vjerničko ili neko drugo) da dobrota u konačnici ima smisao i da nije uzaludna. Benson bi rekao: ne dopustite lažnim prorocima da vam otmu nadu. Tražite je u onome što istinski daje život. Za njega je to bilo jasno: vjera u Krista.
Vjernost
Konačno, tu je odanost. Likovi u romanu ispitani su do krajnjih granica u svojoj privrženosti: svojoj savjesti, svojoj vjeri i jedni drugima. Živimo u ugodnijem svijetu, ali čak i udobnost može ispitivati vjernost: primamljivo je napustiti načela kada postanu teret. Bensonova poruka ovdje je i uvjerljiva i zahtjevna: Budite vjerni onomu što je istinito i dobro, čak i kada to ima cijenu.
Vjernicima: ostanite vjerni svojoj vjeri, čak i ako ste u manjini ili ismijavani zbog toga. Svima: ostanite vjerni svojoj čovječnosti, svojim etičkim predosjećajima, svojoj ljubavi prema bližnjima, čak i kada vam okolna kultura šapće drukčije. Na kraju krajeva ljudi vjernosti – ljudi s kralježnicom i idealima – oni su koji čine razliku između slobodnoga društva, puna nade, i svijeta koji postaje žrtvom oportunizma bez načela se prilagođavajući prilikama.
Neka Bensonov Gospodar svijeta bude poziv da se ne prepuštamo struji, da ne idemo niz dlaku, nego da svjesno razmislimo o smjeru u kojem se kreće naše društvo. Da čitamo znakove vremena: gdje danas vidimo „duh svijeta“ na djelu koji je Benson opisao i kako mu se možemo oduprijeti s „Duhom istine i ljubavi“? Knjizi ima više od stoljeća, ali pitanja koja postavlja i dalje su goruće aktualna.
Upitajte se: Što meni osobno znače posvjetovljenje, tehnokracija i globalizacija? Odakle crpim svoj smisao i vrjednote? Možda se katkada, poput Bensonova junaka Percya, osjećate kao usamljenik koji vjeruje u nešto što ne postoji ili teži nečemu što je nedostupno. Tada shvatite da upravo u tome leži moć da se nešto mijenja.
Benson nam u romanu nije donio sretan kraj, ali je ponudio poziv na buđenje i zov za povjerenjem. U našem stvarnom svijetu prionimo raditi na uljudbi u kojoj tehnika služi čovječnosti, gdje globalizacija označava solidarnost bez jednolikosti, u kojoj politika postaje služenje, a ne zlosilje (tiranija), i gdje ima mjesta za otajstvo života, za ono što nas nadilazi. Izgradnja toga svijeta počinje s malim stvarima: u našim srcima, s vlastitim izborima.
nizozemski izvornik i engleski prijevod
Više tekstova biskupa Roba Mutsaertsa na hrvatskom može se naći ovdje.
S engleskoga na hrvatski preveo Milan A. Miholjević; izdanja: Rijeka 1915. i 1918., Trst 1930., Zagreb 1975.; prevela Aleksandra Marija Chwalowsky; izdanja: Split 2005., 2008., 2015., 2016., 2017., 2018., 2021. i 2024.
Više od ovog autora na Dijalogu:
