Ljudska priroda smatra se sirovinom za volju; a volja je zaglavljena u komadu ugljika koji nazivamo tijelom. Unatoč svim našim modernim alatima i domišljatosti, došli smo do točke u kojoj je sam ljudski razum meta našeg cinizma.
Želimo biti bogovi, a to nismo!
Želimo biti bogovi, a nismo. Želimo biti stvoritelji, želimo stvarati svoj svijet, a ne možemo. Svaki dokaz ili dijelić istine koji se iznese o Istini i o našem stvorenju, i razlogu našeg postojanja smatra se prijetnjom našem ljudskom suverenitetu.
Naša mržnja prema transcendenciji i obvezama koje dugujemo nekome ili nečemu većem od nas samih, a koje ona implicira, raste izravno proporcionalno našim neuspjesima u stvaranju savršenstva ovdje i sada.
Kršćanstvo se prezire jer je istinito. Mrzi se jer unatoč svojoj povijesti, unatoč mnogim padovima i grijesima svojih sljedbenika, unatoč svojim učenjima koja svijetu izgledaju kao neshvatljiva, ona ipak poznaje ljudsku osobu dublje nego li što svijet poznaje sebe.
Oni koji odvajaju Crkvu od vjere, molitve i života su u krivu. Treba biti iskren i grešnika ukoriti.
Da smo prije 2000 godina došli u Jeruzalem na blagdan Pashe i da smo vidjeli Isusa koji je bičevan, pljuvan, tri puta pao pod križem i nakraju raspet i da nam netko priđe i kaže: “Ej, ovo ti je Bog”, ne bismo mu vjerovali. Isto tako danas je i sa Katoličkom Crkvom.
Kako kaže filozof Roger Scruton: “Naša sposobnost da govorimo istinu o vlastitom palom stanju, s jednostavnošću i elegancijom, nudi nam svojevrsno iskupljenje od istog tog palog stanja. A prianjanje uz laži čini suprotno. Hvatanje uz laži o tome tko smo i zašto smo ovdje, rekao je, upravo je razlog zašto toliko moderne umjetnosti odbija posvetiti ljudski život bilo čime poput nade u iskupljenje, a umjesto toga napreduje na cinizmu i prijestupu, ‘usklađujući ružnoću stvari koje prikazuje s vlastitom ružnoćom’.”
Jednostavnije rečeno, velik dio moderne umjetnosti je bijeg od ljepote, baš kao što je velik dio modernog života bijeg od istine.
Kako kaže Sveto Pismo, a i mi kršćani vjerujemo, Bog je ljubav. Stoga ne smijemo biti iznenađeni da je svijet bez Boga ujedno i svijet bez ljubavi. A budući da ljudskim bićima ljubav treba koliko i hrana za jelo i zrak za disanje, slijede pitanja: Kako možemo održati prisutnost Boga i Njegove ljubavi u vlastitim životima i kako je možemo ponovno probuditi u svijetu koji ne poznaje Boga, a prečesto ga ni ne želi poznavati?
Doba nevjere i lažnih bogova
Ovo je doba nevjere i kada to kažemo, mislimo na dvije stvari:
Prvo, i očitije, dio svijeta koji se naziva “razvijenim” samo je privid globalne populacije koja je i dalje uvelike religiozna i brojčano raste svake godine. Budućnost nikada nije unaprijed određena, ali vjerojatno pripada religioznim vjernicima. Razlog je jednostavan. Imaju djecu.
Drugo, svatko je vjernik. Nema iznimki. Nisu svi formalno religiozni, ali čak i najodaniji ateisti vjeruju u nešto. Svatko polaže svoju vjeru u premisu iz koje se rasuđuje i oko koje se gradi život. Nijedan život nije održiv bez neke vrste temelja koji daje smisao svijetu. Priča o prošlom stoljeću je parada snažnih bogova — to su bogovi s malim “b”: nacionalizam krvi i tla, Marx i Lenjin, fašizam, a sada tehnologija i scientizam — koji su pružili takav temelj, i ljudski pokolj koji su uzrokovali.
Zapravo, treba postaviti pitanje odakle uopće dolazi tehnologija i scientizam? To su zapravo američki specifični bogovi ognjišta. Oni potječu od puritanskih predaka. Takvi bogovi jednako su zahtjevni prema našoj poslušnosti.
U Orwellovom romanu 1984. ima jedna super slikovita rečenica koja glasi:
“Ako želite viziju budućnosti, zamislite čizmu koja gazi po ljudskom licu — zauvijek.”
Takva je slika upečatljiva jer ljudsko lice tu predstavlja nečiju dušu i karakter. Svako lice nosi svoju sliku svete intimnosti. Sjetimo se samo Amerikanca. Više od 117 milijuna građana SAD-a ima svoja lica u policijskim bazama. FBI ima i više od toga. Njihov sustav ima gotovo pola milijarde slika lica za svoje pretrage. Softver za prepoznavanje lica je brzorastući posao. A podaci o licu mogu se prikupljati i pohranjivati bez dopuštenja osobe.
Velike ideologije su mrtve i pokopane. No ruševine koje su ostavile stvorile su drugu vrstu nečovječnosti: pustoš duša. To je apetit za društvenom kontrolom putem tehničkih vještina, nadzora, libertinizma i materijalnog obilja; i cinizam prema ljudskoj prirodi, dostojanstvu i svrsi.
Društvo agnostično prema Bogu u praksi prije ili kasnije — i nužno — agnostično je prema ljudskom smislu u praksi.
Bog je živ i među nama je
Rembrandt, umjetnik iz 17. stoljeća, naslikao je razne slike Isusovog lica, baš u doba kada je Tridesetogodišnji rat između protestanata i katolika upravo završavao. Taj je rat započeo kao borba između protestanata i katolika, ali završio kao rat između novonastalih nacionalnih država, ostaje jedan od najrazornijih u povijesti.
Rembrandt je upravo u takvom svijetu, koji je bio pun mržnje, stvarao slike Isusa, krvavog. Pogledamo li današnje stanje, možemo pronaći sličnosti. Čežnja umjetnika za pravim Bogom prikazana je kroz njegove portrete Isusa Krista. On je i u takvom svijetu tražio pravog Boga, želio ga je upoznati. Onaj tko želi, nađe način, jer isto je i u današnjem svijetu.
Jedan kršćanski kritičar osvrnuo se na slike Rembrandta ovim riječima:
“Nestao je Isus kao nadčovjek. Nestale su gomile koje su okruživale Isusa. Ove slike su osobni susret licem u lice između umjetnika i njegovog Spasitelja, od kojih su obojica okusili ljudsku tugu.”
Te slike su slike istinitog Boga. To je lice Boga koji nas voli; Boga koji razumije ljudsku patnju jer je sam uzeo naše tijelo i krv; Boga u kojem naša srca mogu odmoriti i čijim smo ranama izliječeni.
Sjetimo li se prve enciklike Ivana Pavla II. Otkupitelj čovjeka možemo prepoznati takvog Boga. Bog koji je radio ljudskim rukama, mislio ljudskim umom, djelovao ljudskom voljom i ljubio ljudskim srcem. Bog nije samo stvaran, već nam je blizu ovdje i sada, i poznaje naše strahove i naše čežnje iznutra.
Benedikt XVI. napisao je u Spe Salvi: “Nebo nije prazno. Život nije jednostavan proizvod zakona i slučajnosti materije, već unutar svega i istovremeno iznad svega postoji osobna volja, postoji Duh koji se u Isusu [Kristu] objavio kao Ljubav.”
Danas živimo u vremenu kada je Crkva i njezin narod pod velikim pritiskom i progonom. Ubojstva kršćana u Africi stavljaju se pod tepih i guraju nam se nebitne teme pod nos.
Jeftina vjera — vjera bez cijene — čin je samoobmane. Tu se ne stvaraju učenici, tako se ne mijenja ništa u svijetu, a to je zato što nitko nije uvjeren vjerom koja se ne može razlikovati od ugodnog oblika terapije.
Ovo vrijeme kušnje nije poraz, to je trenutak privilegije. Ono što nam sada treba jest ponovno se probuditi do mjere Božje ljubavi, cijene koju je platio za naše otkupljenje — i sreće, prave sreće, koju njegova žrtva omogućuje onima koji istinski vjeruju.
Dietrich Bonhoeffer rekao je da je zahvalnost početak radosti. Stoga, kada čujemo ljude kako se žale da je danas teško živjeti kršćanskim životom, pokušajmo okrenuti svoje i njihovo srce trudnoj, neudanoj tinejdžerici iz Galileje koja je rekla:
Veliči duša moja Gospodina
i duh se moj raduje u Bogu, Spasitelju mome…
Jer velike stvari učini za mene Silni…
I milosrđe je njegovo nad onima koji ga se boje
od koljena do koljena.
Svaka šesta trudnoća u Irskoj završava pobačajem: Stanje je alarmantno
Apple TV propagira sotonizam: Epizoda serije izruguje Tijelo Kristovo











