Jedna od stvari koja je uspješno implementirana u hrvatski sustav pod krinkom pseudosvađe domaćeg lijevog i desnog krila tehnokratskog globalizma jest EU Uredba o političkom oglašavanju. Velika je ironija što se društveno-politička rasprava o tome tko je u pravu u lažnoj dilemi Plenković-Tomašević vodila upravo u onom prostoru razmjene mišljenja koji oni obojica zajedno guše, a to su društvene mreže.
Spomenuta uredba deklarativno se zalaže za transparentnost u političkom oglašavanju, no već u prvom praktičnom koraku vidimo da to nije njezin stvarni cilj, jer društvene mreže na nju nisu reagirale s povećanjem transparentnosti, već s potpunom zabranom političkog oglašavanja.
Smatrati to pitanje nebitnim, pa i fokusirati se na neke druge frizirane rasprave, znači ne pratiti na nastavi civilizacijskih gibanja. Jedina uspješna politička inicijativa koja je na bilo kakav način naštetila globalističkom stroju kroz posljednjih nekoliko desetljeća jest ona Donalda Trumpa (neovisno o tome kako evaluirali današnje njegove poteze), a ona je izborena upravo preko društvenih mreža koje su posljednjih mjeseci, s razlogom, pod direktnim napadom. Pogubna je šteta što Hrvati to očito i dalje većinski ne razumiju.
Uredba o političkom oglašavanju jedna je u nizu EU zakona, regulativa i uredbi koje sužavaju prostor slobodnog govora i mišljenja u današnjem svijetu, a napose u digitalnoj sferi gdje je Veliki stereoptikon, to jest udruženi stroj politike, korporacija, medija i NGO-ova, možda po prvi puta u povijesti naše civilizacije izgubio velik dio svog
jednosmjernog i monopoliziranog autoriteta.
HDZ je podržao i implementirao ovu uredbu. Možemo je pak prije nekoliko tjedana prigovarao HDZ-u što nisu dovoljno brzo i dovoljno strogo proveli drugu regulativu, tzv. EMFA (Europski akt o slobodi medija), koja će u praksi onemogućiti alternativnim i nezavisnim izvorima informacija da preispituju prevladavajuće pravoumlje.
Činjenica da navedeni potezi nisu prepoznati kao iznimno važno i panično krpanje pukotina na stereoptikonovoj dominaciji, pa s kojeg god stereoptikonovog krila to krpanje dolazilo, velik je vjetar u leđa obnovi i cementiranju te dominacije.
Shodno tome, sjeća li još tko, u ovom čudnom vremenu hiperinformirane zaboravljivosti, Plenkovićevog siječanjskog posjeta globalističkom balu (ili Baalu) u Davosu? Ako problem njegovog tamošnjeg gostovanja sagledamo samo na plitkoj razini toga što je izgovoreno na nekom panelu, zaboravljajući se pritom upitati što on uopće tamo radi i koga predstavlja, onda se taj problem može lako izbrisati iz kolektivnog sjećanja uz pomoć jednog naizgled jeftinog propagandnog igrokaza.
HDZ i Možemo skladno uprizoruju poslušne produžetke protunacionalnih, odnarođenih eurokratskih politika. To što jedni svoje poltronstvo maskiraju u plavu kvazidomoljubnu boju, a drugi u radikalno progresivnu zelenu potpuno je nevažno.
Pravilo koje valja slijediti, ako se želimo uspješnije nositi s kulturnim ratovima, glasi otprilike ovako: osluškujte gdje glavnostrujaška mašina želi da gledate i onda gledajte u sve samo ne u to, pri čemu ponajviše tragajte za onim što se pod celofanom njihovih namjerno uzidgnutih igrokaza zapravo želi provesti.
Divide et impera nije slučajno toliko rasprostranjena manipulaška strategija. Postala je svojevrsni klišej upravo zato što je tisućljećima provjereno uspješna. Uspješna je nažalost i danas.
Tehnokrat iz Bruxellesa: Plenković i hrvatska postideološka stvarnost
