Tehnologija digitalnog eura, osmišljena, razvijena i zagovarana od strane Europske unije, točnije Europske središnje banke, u narednim će godinama vrlo vjerojatno biti puštena u pogon na području Europe.
Digitalni euro jedan je od inačica šireg koncepta takozvanog centralnog digitalnog novca (engl. CBDC – Central Bank Digital Currency), koji je pod različitim nazivima već uveden u nekoliko izvaneuropskih zemalja: na Bahamima, u Nigeriji, na Jamajci, odnedavno, u Zimbabveu.
Ono što centralni digitalni novac čini osobito problematičnim jest njegov utjecaj na tri ključna područja: I. ukidanje ekonomske slobode pojedinca, II. dodatno narušavanje nacionalne monetarne suverenosti i III. napad na ljudsko dostojanstvo unutar tehnokratskog društveno-političkog okvira.
No, prije ulaska u samu problematiku centralnog digitalnog novca, nužno ga je konceptualno razdvojiti od digitalnog novca kao takvog.
Digitalni novac vs. centralni digitalni novac
Mnogi od rizika o kojima će ovdje biti riječ – osobito oni povezani s privatnošću korisnika – ne odnose se isključivo na CBDC, već i na postojeće oblike digitalnog novca koji koristimo putem bankovnih kartica.
Ključnu razliku između digitalnog i centralnog digitalnog novca pronalazimo u obliku njihova vlasništva.
Dok je kod dosadašnjih oblika digitalnog novca vlasništvo bilo raspršeno ili barem formalno decentralizirano, kod središnjih digitalnih valuta vlasnik je, kako i sam naziv sugerira, centraliziran te je u slučaju digitalnog eura utjelovljen u Europskoj središnjoj banci.
Iz takvog oblika vlasništva proizlaze i bitno drukčiji rizici. Ako, primjerice, govorimo o problemu privatnosti, tom sveprožimajućem problemu digitalne sfere, za krajnjeg korisnika postoji znatna razlika između toga prati li netko njegove transakcije u svrhu relativno benignih komercijalnih motiva, poput slanja personaliziranih oglasa, analize potrošačkih navika ili praćenja količine kupljenih proizvoda, i znatno opasnijeg nadzora usmjerenog na procjenu njegove političke poslušnosti i podobnosti.
Filozof John Lennox ovu razliku sažima pojmovima nadzornog kapitalizma s jedne strane, u kojem vrijednosno ispražnjeni Zapad već živi, i nadzornog komunizma s druge strane, kakav obilježava Kinu, gdje država de facto kontrolira sve ključne tehnološke alate, zbog čega može provoditi distopijski sustav takozvanog društvenog kreditiranja [2].
Prema Lennoxu, digitalni novac Europske središnje banke može se promatrati kao državna konkurencija korporativnom, sveprisutnom digitalnom novcu, čime se sustav zapadnog nadzornog kapitalizma postupno pomiče prema modelu nadzornog komunizma.
Zajednički nazivnik prvog i potonjeg jest rat protiv privatnosti, dok ga odvaja koliko učinkovito ili brzo ta privatnost biva narušena i u koje se svrhe to čini.
I. Dokidanje ekonomske slobode
CBDC, a time i digitalni euro, izravno ugrožava klasično shvaćenu ekonomsku slobodu pojedinca.
Ekonomsku slobodu pritom ne shvaćamo u duhu današnjeg doba, dakle kao kupovnu moć ili količinu dobara i usluga koje pojedinac može konzumirati (jednostavnije rečeno: visinu plaće), već kao sposobnost ekonomske samoodrživosti, odnosno mogućnost prehranjivanja sebe i svoje obitelji bez nužnog i stalnog oslanjanja na vanjske centre moći, bilo političke ili korporativne.
Sagledamo li ekonomsku slobodu na ovaj način, postaje jasno da je ona već danas ozbiljno narušena. Većina građana u većoj ili manjoj mjeri ovisi o odlukama (nad)državnih struktura s jedne strane, te o korporativnim interesima (svojih) poslodavaca s druge strane.
Uvođenje centralnog digitalnog novca dodatno bi oslabilo ovu krnju slobodu, jer je praktičan preduvjet CBDC-a implementacije tzv. digitalnog identiteta [3].
Iako europski zagovaratelji tvrde da je digitalni euro tehnički moguće provesti bez potpune centralizacije osobnih podataka, praksa i zakonodavni okviri upućuju na suprotno. Nijedna od zemalja koje su već uvele CBDC nije to učinila bez prethodnog ili paralelnog uvođenja digitalnog identiteta.
Uvođenje digitalnog identiteta kao preduvjeta ekonomskog života u svojoj biti predstavlja konačno ukidanje ekonomske slobode.
Pojedinac tada više ne raspolaže neposrednom vezom između vlastitog rada i njegovih plodova, već se svakako njegovo sudjelovanje u ekonomskim procesima – u zaposlenju, primanju plaćanja i potrošnji svoga novca – uvjetuje prethodnim odobrenjem sustava.
Primjeri iz pandemijskog razdoblja pokazuju koliko se brzo i široko takvi mehanizmi mogu zloupotrijebiti. Kanadski slučaj zamrzavanja privatnih sredstava političkih prosvjetnika [4] tek je nagovještaj onoga što postaje moguće u okviru potpuno centraliziranog i programabilnog monetarnog sustava.
Ekonomska sloboda ne postoji ondje gdje je sudjelovanje u ekonomskom životu uvjetovano političkom podobnošću ili tehničkom autorizacijom. U takvom okviru čovjek ne može biti samoodrživ (tj. ekonomski slobodan), već postaje trajno ograničen poslušnošću režima te je izložen ekonomskoj milosti i nemilosti državnih i naddržavnih struktura.
II. Daljnje narušavanje nacionalne monetarne suverenosti
Centralna valuta svakog oblika po svojoj definiciji zadire u suverenitet nacije. Na to smo – barem oni nepromišljeniji među nama koji su zagovarali i proveli uvođenje eura – pristali smjenom hrvatske kune nadnacionalnom valutom Europske unije. Time je Europska središnja banka preuzela kormilo krovnog monetarnog autoriteta.
Uvođenje centralnog digitalnog eura dodatno bi ograničilo mogućnost naše države da samostalno odlučuje o vlastitim fiskalnim i monetarnim politikama, dok bi Hrvatsku narodnu banku de facto učinila suvišnom.
U aktualnoj konstelaciji ona je služila kao svojevrsni posrednik između europskih struktura i Republike Hrvatske, pri čemu je – ne treba se zavaravati – njezina uloga, kao i uloga same države u samostalnom monetarnom odlučivanju, inače bila prvenstveno simbolička. Uvođenjem digitalnog eura i ta simbolika nestaje.
Građani Hrvatske tada bi izravno ovisili o odlukama Europske unije, primajući novac neposredno od nje. Koliko će tog novca biti, kako će se njime upravljati, tko će i na koji način ograničavati eurokratsku moć u kontekstu programabilnog novca (o čemu će biti riječi kasnije), te kakve će se monetarne odluke donositi u predstojećim krizama – sva bi ta pitanja bila pod jurisdikcijom Ursule von der Leyen i Christine Lagarde.
Potpuna digitalizacija novca, osobito kroz centralizirane digitalne vrijednosti ili privatne platne sustave, prenosi stvarnu moć s demokratskim odgovornim institucijama na tehnokratske, nadnacionalne i korporativne strukture upitne legitimnosti.
Očuvanje gotovine u takvim uvjetima osigurava otpornost financijskog sustava, kontinuitet društva u kriznim situacijama te zadržavanje demokratske kontrole nad temeljnim ekonomskim procesima.
III. Tehnokratski napad na ljudsko dostojanstvo
Ljudsko dostojanstvo u hipertehnologiziranom svijetu kakav je današnji zahtjev da čovjek ne bude reduciran na podatkovne zapise ili upravljačke resurse sustava. Subordiniranje čovjekove tehnologije proces je tehnokratskog raščovječenja. U tom kontekstu, CBDC izravno narušava ljudsko dostojanstvo na tri razine.
Privatnost
BDC ukida mogućnost legitimne financijske anonimnosti u svakodnevnim transakcijama. Svaka uporaba novca postaje trajno zabilježena, analizirana i potencijalno profilirana, čime se financijski nadzor normalizira, a privatnost kao temelj slobodnog društva sustavno potkopava.
Taj se problem ne može konceptualno odvojiti od ostalih srodnih napada na privatnost u hiperdigitaliziranom, eurokratskom svijetu današnjice, poput onoga koji je došao do izražaja kroz kontroverznu tzv. Chat Control regulativa, predložena otprilike u isto vrijeme kada i digitalni euro.
Chat Control, digitalni identitet i digitalni euro tvore trokut bespresedanskog digitalnog nadzora, u kojem pojedinčeva privatnost praktički ne postoji.
Autonomija
CBDC onemogućuje neposrednu i bezuvjetnu kontrolu pojedinca nad vlastitim sredstvima. Iz šireg koncepta slobode, autonomiju ovdje sagledavamo kao praktičnu primjenu slobode, odnosno kao mogućnost djelovanja u svijetu u skladu s vlastitim vrijednostima.
Tehnička arhitektura digitalnog novca omogućuje uvjetovanje, ograničavanje ili obustavu pristupa privatnim financijskim sredstvima, čime pravo raspolaganja svojim radom i imovinom postaje podređeno pravilima sustava i volje posrednika.
Kineski model društvenog kreditiranja, koji svoj fenomenološki pandan ima u idejama tzv. karbonskog novca na Zapadu, ilustrira potpuni gubitak autonomije u tehnokratskom sustavu, gdje je mogućnost djelovanja u skladu s osobnom savješću uvjetovanih kredita koji se, ako se potroše, mogu trenutačnim klikom ili automatiziranim procesom pojedinca osiromašiti.
Otpornost na resursizaciju čovjeka i novca
Uvođenje novih tehnologija, prema seminalnim radovima filozofije tehnologije, ne rezultira samo primjenom tih tehnologija, već i primjenom pretpostavki društva u koje su uvedene.
CBDC u tom smislu redefinira pojam novca, pretvarajući ga iz simbola razmjene između pojedinaca u programabilni resurs ili sredstvo uvjetovano, upravljano i nadzirano od strane vrhovnih autoriteta, čime i korisnici novca, čitaj: građani, bivaju tretirani kao resursi vladajućeg režima i njegovog vrijednosnog sustava.
Spomenuti sustavi društvenog kreditiranja savršeno su uprizorenje upravo toga.
***
Sve nas ovdje opisano, a napose I. dokidanje ekonomske slobode, II. daljnje narušavanje nacionalne monetarne suverenosti i III. tehnokratski napad na ljudsko dostojanstvo, navodi se na kategoričko odbacivanje digitalnog eura, pa i koncepta CBDC-a kao takvog.
U ophođenju prema prijedlozima ovakvoga globalističkog tipa valja se voditi slučajno danim naputkom bivšeg predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera, poznatog eurokratskog veseljaka i ljubitelja vina, koji je u jednom od svojih tragikomičnih javnih istupa razotkrio kako se donose odluke u Europskoj uniji.
Europska birokracija najprije nešto odluči, zatim tu odluku obznani javnosti, nakon čega strpljivo nadgleda reakciju većine. Ako izostane osobito glasno protivljenje, Juncker priznaje, odluka se gotovo automatizmom usvaja [5]. Junckerovo vrijeme, paradoksalno, pruža najbolji razlog za nedvosmisleno, jasno i glasno suprotstavljanje raščovječujućoj tehnologiji digitalnog eura.
Ovaj i drugi vrijedni tekstovi istog autora dostupni su na poveznici Sapereaudecro.substack.com
Izvori:
[1] Lennox, JC (2023). 2084 i revolucija umjetne inteligencije: Kako umjetna inteligencija oblikuje našu budućnost (Ažurirano i prošireno izdanje). Cascade Books.
[2] Brehm, S. i Loubere, N. (15. siječnja 2018.). Kineski distopijski sustav društvenog kreditiranja nagovještava globalno doba algoritma. The Conversation. https://theconversation.com/chinas-dystopian-social-credit-system-is-a-harbinger-of-the-global-age-of-the-algorithm-88348
[3] Sapere Aude. (2025, 29. rujna). Distopija digitalnog identiteta. Sapere Aude. https://sapereaudecro.substack.com/p/distopija-digitalnog-identiteta
[4] BBC News. (2025). Trudeau obećava zamrzavanje bankovnih računa prosvjednika protiv mandata. BBC News. https://www.bbc.com/news/world-us-canada-60383385
[5] Koch, D. (1999, 27. prosinca). Die Brüsseler Republik. Der Spiegel. https://www.spiegel.de/politik/die-bruesseler-republik-a-3d75c854-0002-0001-0000-000015317086
