Ovaj potez stavlja Luksemburg na čelo europskog trenda koji se ubrzao otkako je Vrhovni sud SAD-a poništio presudu u slučaju Roe v. Wade i proglasio da pobačaj nije pravo zajamčeno Ustavom Sjedinjenih Američkih Država, prenosi Zenit.
U dijelovima Europe to američko poništavanje presude protumačeno je ne kao daleki pravni razvoj, već kao upozorenje — podsjetnik da se zakonska zaštita može ukinuti. Odgovor Luksemburga bio je premještanje tog pitanja na najvišu razinu svoje pravne hijerarhije.
Politička obveza zbog jedne riječi
Zakonodavni put amandmana započeo je 2024. godine kada je Déi Lénk predložio učvršćivanje pobačaja u Ustavu. Prijedlog zakona uslijedio je u svibnju 2025., a u lipnju iste godine pregledalo ga je Državno vijeće Luksemburga.
Ipak, odlučujuća bitka vodila se oko formulacije. Kršćansko-socijalna narodna stranka usprotivila se definiranju pobačaja kao „prava“, tvrdeći da bi takva terminologija mogla podrazumijevati odgovarajuću obvezu države da jamči pristup u svim okolnostima.
Vladajuća većina umjesto toga odlučila se za izraz „sloboda“, formulaciju osmišljenu kako bi osigurala legalnost pobačaja, uz očuvanje zakonodavne mogućnosti da ga regulira. Pravni stručnjaci napominju da se u ustavnoj jurisprudenciji razlika između „prava“ i „slobode“ s vremenom može suziti.
Otvoreno pismo koje su u veljači potpisali međunarodni akademici — uključujući znanstvenike povezane s Harvard University i University of Oxford — upozorilo je da bi sudovi na kraju mogli protumačiti „slobodu“ na način koji je funkcionalno ekvivalentan subjektivnom pravu. Njihov apel ipak nije promijenio parlamentarnu aritmetiku.
Tijekom rasprave odbijeni su i drugi prijedlozi, uključujući produljenje zakonskog roka za pobačaj na 14 tjedana te izričito ustavno proglašavanje „prava“ na kontracepciju.
Zakon kakav jest
Prema važećem zakonodavstvu, pobačaj u Luksemburgu dopušten je do 12 tjedana trudnoće. U srpnju 2025. zemlja je ukinula i obvezno trodnevno razdoblje čekanja te zahtjev za prethodnim savjetovanjem prije zahvata.
Pobačaj je dopušten i nakon 12 tjedana ako se dijagnosticira smrtonosna fetalna anomalija.
Ustavni amandman sam po sebi ne redefinira te zakonske parametre. Umjesto toga, on štiti pravni okvir od budućih parlamentarnih većina koje bi ga mogle pokušati ograničiti. Drugim riječima, ono što je dosad bilo uređeno običnim zakonom sada je ugrađeno u ustavni tekst.
Marc Baum, zastupnik koji je podržao amandman, smjestio je glasanje u globalni i povijesni kontekst, tvrdeći da su prava žena pod pritiskom diljem svijeta te da je ova odluka test demokratskih vrijednosti. Za zagovornike, konstitucionalizacija predstavlja bedem protiv nazadovanja.
Neslaganje iznutra
Glasanje nije bilo u potpunosti stranačko. Demokratska stranka Luksemburga, koja ima 14 zastupničkih mjesta, dopustila je članovima da glasaju prema savjesti, kao i neke druge političke skupine.
Gérard Schockmel, zastupnik Demokratske stranke koji se protivio amandmanu, tvrdio je da rasprava nije dovoljno uzela u obzir interese nerođene djece te je kritizirao ono što je opisao kao beskompromisnu ideološku klimu.
Kršćansko-socijalna narodna stranka (CSV) na kraju je podržala mjeru. Njezin predsjednik Laurent Zeimet branio jegalsanje kao odraz društvenih promjena i usklađivanje sa suvremenom stvarnošću. Njegove su primjedbe uslijedile nakon oštre kritike desno orijentiranog zastupnika Fred Keup, koji je doveo u pitanje je li stav stranke kompatibilan s njezinim konzervativnim identitetom.
Monarhija s ograničenim utjecajem
Luksemburg je formalno ustavna monarhija, ali kralj ima minimalnu političku moć. Ta je stvarnost dodatno potvrđena 2008. godine kada je Henri odbio dati suglasnost na zakon kojim se legalizira eutanazija. Parlament je tada odgovorio ograničavanjem monarhove ovlasti, osiguravajući da će budući kraljevski pristanak biti uglavnom ceremonijalan.
Sadašnji šef države, Guillaume V., djeluje unutar tog ograničenog institucionalnog okvira. Kao rezultat toga, sudbina ustavnog amandmana o pobačaju u potpunosti je bila u rukama izabranih predstavnika.
Razvoj europskog ustavnog krajolika
Ovim glasovanjem Luksemburg se pridružuje Francuska kao jedna od rijetkih država koja je pobačaj podigla na ustavnu razinu. Francuska odluka iz 2024. godine široko je protumačena kao simbolična — izjava nacionalnog identiteta jednako koliko i pravna reforma.
Korak Luksemburga suzdržaniji je u retorici, ali sličan po učinku: signalizira da se pobačaj ne samo tolerira, nego i institucionalno štiti od političkih promjena.
Za kritičare, ovaj ustavni zaokret izaziva zabrinutost zbog demokratske fleksibilnosti i moralnog pluralizma. Nakon što su ugrađena u ustavni tekst, sporna pitanja postaju teže ponovno razmatrana kroz uobičajene političke procese.
Za zagovornike, upravo je ta rigidnost smisao promjene: temeljne slobode, tvrde oni, ne bi trebale ovisiti o promjenjivim izbornim rezultatima.
Dublje pitanje nije samo pravno, nego i antropološko. Ustavni jezik odražava društveno shvaćanje ljudskog dostojanstva te ulogu države u zaštiti — ili ograničavanju — individualne autonomije.
Odabirom riječi „sloboda“, Luksemburg je nastojao pronaći formulaciju koja odgovara liberalno-demokratskom političkom rječniku, a istodobno izbjegava neke pravne zamke. Ostaje za vidjeti hoće li sudovi u konačnici tu slobodu tumačiti kao nerazdvojivu od prava.
Ono što je sigurno jest da je Luksemburg od 1. ožujka to pitanje stavio izvan dosega redovne zakonodavne revizije.
Namjerni pobačaji uzrok za 45,9 % svih smrti u svijetu, u Hrvatskoj je situacija puno bolja
U Hrvatskoj broj rođenih raste, broj pobačaja pada: jesmo li pronašli formulu preživljavanja?
