Uloge Sinedrija i Poncija Pilata u sudskom procesu protiv Isusa
Brojni teolozi bavili su se ulogom Poncija Pilata u presudi Isusu Kristu. Učenjaci hebrejske kulture koji temelje svoje učenje na Filonu iz Aleksandrije i Josipu Flaviju pokušali su nametnuti svu odgovornost rimskom tužitelju. Namjera im je bila osloboditi krivnje židovsko Veliko vijeće (Sinedrij).
Kršćanski teolozi kao i Židovi koji su se obratili na kršćanstvo, bazirajući se na četiri evanđelja, a osobito na Ivanovo, drugog su mišljenja. Ističu činjenicu da je Sinedrij sam donio odluku o Isusovoj smrti. Ističu i da su raznim pritiscima i ucjenama na koncu primorali Poncija Pilata da je izvrši protiv vlastite volje. Vijeće je bilo odlučno i samostalno osudilo Isusa neovisno o njegovoj nevinosti.
Ovako interpretirani događaji Isusovog procesa i osude jedini su mogući ako se uzme u razmatranje odnos koji je vladao između Sinedrija i Poncija Pilata.
Iako je Pilat kao upravitelj raspolagao potpunom sudbenom vlašću, njegovo upravljanje nije bazirano na samovolji. Kao predstavnik i posrednik rimske pravde bio je dužan caru polagati račun o svojoj upravi, a povremeno čak i sirijskom legatu. Židovska je strana ovo znala jako dobro okrenuti u svoju korist pa je povremeno u Rim slala svoje delegacije s pritužbama.
Aktivnost Sinedrija do Velikog petka
Židovi su imali Veliko vijeće ili Sinedrij (Veliko sudište) koje se sastojalo od 70 članova, i službujućeg velikog svećenika kao 71 člana. U njemu su svi politički i vjerski autoriteti: veliki svećenici (saduceji) – ujedno zastupnici i svih obitelji iz kojih oni dolaze, pismoznanci – članovi farizejske sljedbe, starješine – laičko plemstvo koje predstavlja nesvećenički vodeći sloj Jeruzalema. Na vrhu je veliki svećenik.
Sinedrij ima vlast nadzirati odvijanje života židovskog stanovništva prema propisima Mojsijeva Zakona. Prije sastanka kojega su održali na Veliki petak, Veliko vijeće održalo je tri važna sastanka na kojima su donijeli tri bitne odluke koje će biti sudbonosne za Isusa.
Prvi je održan između 28. i 30 rujna 32. godine tijekom Blagdana sjenica (Iv7,2). Sveti Ivan evanđelist (9, 1-34) izvještava da je neposredno prije tog sastanka Isus izliječio slijepca od rođenja i da su se njegovi roditelji bojali priznati izlječenje svoga sina pred Židovima, budući da su progonili svakoga tko bi mogao Isusa proglasiti Kristom (Mesijom). Takvi su bili ekskomunicirani.
U to vrijeme Židovi su uveli tri vrste ekskomunikacije: separaciju, izbacivanje i smrt. Separacija je bila osuda da netko živi 30 dana u izolaciji. Izbacivanje se odnosilo na potpunu separaciju iz židovskog društva, bili su isključeni iz Hrama i „posvećeni“ (predani) đavlu. Izricana je svakom onom koji je priznao Isusa Mesijom. Smrt je prema židovskom Zakonu rezervirana lažnim prorocima, a Isus je za njih upravo to i bio.
Vijeće nije oklijevalo isključiti Isusove sljedbenike iz pripadnosti židovskom društvu i to su učinili Dekretom o ekskomunikaciji, a na sastanku su odlučivali i o tome hoće li Isusa osuditi na smrt. Stara tradicija Talmuda (religijsko-moralni zakonik, zbornik zakona i zakonskih prijedloga, rješenja i naredaba Velikog vijeća…) govori da je upravo tako i bilo.
Drugi sastanak održan je u veljači 33. godine nakon što je Isus oživio Lazara (Iv 11, 47). Mnogi Židovi koji su to vidjeli povjerovali su u Isusa. Stoga je Veliko vijeće održalo sastanka na kojemu je Kajfa, veliki svećenik te godine, rekao da Isus mora umrijeti.
Sveti Ivan evanđelist piše: „Toga dana odluče da ga ubiju“ (Iv 11, 53). Na prvom sastanku osuda na smrt bila je predložena, a na drugom je donesena bez pokretanja sudskog procesa, pozivanja okrivljenika pred sud, bez saslušanja, tužitelja i svjedoka.
Treći sastanak održan je oko 20 ili 25 dana poslije, na Veliku srijedu, 12. ožujka 33. godine. Cilj sastanka nije bila Isusova osuda na smrt, budući da je ona već bila zaključena. Sada se raspravljalo o načinu i vremenu njegove smrti. Odlučeno je da treba pričekati da prođe blagdan Pashe.
No, jedan nepredvidivi događaj ponovno ih je vratio na preispitivanje datuma smrti. Dolazak Jude Iškariotskoga velikim svećenicima i dogovor oko predaje Isusa odagnao je svaku nesigurnost Vijeća. Izvršenje osude neće biti odgođeno do nekog neodređenog datuma nakon Pashe nego do prvog pogodnog trenutka.
Braća Lémann objašnjavaju kako postoje obvezne i točno određene pravne norme kojih se Vijeće mora držati u svakoj kaznenoj parnici. U procesu protiv Isusa Vijeće je prekršilo svaku pravnu normu.
Najprije, Isus je bio doveden u Kajfinu kuću gdje je bio ispitivan, a evanđelist Ivan navodi da je bila noć. I kod sinoptika uočava se noćno vrijeme sudskog procesa. Ujutro ga odvode k Pilatu (Mk 15, 1) što se pokazuje sukladnim praksi rimskog sudstva prema kojoj su suci zajedali ujutro, još za prvog dnevnog svijetla.
To je prema Mišni (prvi dio Talmuda, predstavlja zbornik vjerskih propisa temeljnih na tumačenjima, prilagodbama i dopunama Mojsijevog zakona) prva nepravilnost. Židovski zakon zabranjuje, pod odlukom ništavnosti, suditi noću. Kad se radi o smrtnoj kazni, proces se obustavlja noću, tj. nakon večernje žrtve. Osim što je zabranjeno suditi noću, postoji točno predviđeno vrijeme za obavljanje sudskih procesa i tu imamo drugu nepravilnost.
Naime prema Talmudu suđenje se odvija u periodu između jutarnje i večernje žrtve. Nadalje, dan uoči Pashe bio je blagdan Beskvasnih kruhova. Treća nepravilnost sukladno Mišni je u zabrani baviti se sudskim poslovima dan uoči subote i dan uoči blagdana.
Isusa uhićuju i započinju sudski proces tijekom blagdana Beskvasnih kruhova koji je završavao na dan uoči Pashe. Osim toga, židovski veliki svećenik Kajfa je u tom procesu osobno ispitivao Isusa. To je isti onaj veliki svećenik koji je izjavio da je za opće dobro tražiti Isusovu smrt. Kajfa se pojavljuje kao tužitelj i sudac i to je četvrta nepravilnosti. Židovsko zakonodavstvo dosta jasno razlikuje suca od tužitelja i zabranjuje da jedna osoba bude oboje.
Pilatova pozicija
Kritičko istraživanje židovskih izvora o Pilatu razjašnjava korijen uvjerljive pozicije Sinedrija u odnosu na Pilata, koju iščitavamo u evanđeljima, i oduzima svaku podršku učinjenom naporu kako bi se odgovornosti od Isusove smrti oslobodilo židovsko Veliko vijeće.
Od židovskih pisaca Filona i Josipa Flavija saznajemo da je Poncije Pilat upravljao Judejom gotovo 10 godina, od 26 – 36 godine. Judeja je prema Flaviju bila nemirna i puna razbojničkih četa, koje su svako malo dizale pobune protiv Rimljana i postavljali sebi kraljeve.
Isus započinje svoje javno djelovanje u tim nemirnim vremenima s 30 godina, a na smrt biva osuđen s 33 godine. Pilat je dakle mogao biti upoznat s glasinama o Isusu u trenutku kada je predsjedao procesom u tužbi, koju je pred njega stavilo Veliko vijeće.
Galilejom je vladao još 3 godine nakon Isusove smrti. Za vrijeme upravljanja Judejom i Galilejom Pilat nije shvatio židovski mentalitet, a čini se da ga nije ni pokušavao razumjeti. Sa svojim podanicima nije uspostavio odnose kakvi bi odgovarali iskusnom vladaru i političaru. On to očito nije bio.
Treba primijetiti još jednu važnu činjenicu Pilatove vladavine u Judeji. Odmah nakon njegova dolaska u Palestinu 26. godine, naredio je rimskim vojnicima postaviti u Jeruzalemu obilježja i slike njihova idolatrijskog kulta. To je bio otvoren izazov za Judeju koja je imala privilegij od cezara da u svetom gradu ne budu izloženi znakovi rimske vojske koji su prikazivali vladare kao božanstva.
Rim je uvijek bio prilagodljiv spram religioznih običaja svojih podanika ako to ne zadire u povlastice carstva. Pilat je morao popustiti pred Židovima koji su pet dana na njegovom sudu tražili micanje obilježja rimskog kulta. To je označilo početak slabljenja njegovog autoriteta već u startu upravljanja Judejom.
Sedam godina poslije, godine 33., on koji je bio izvrstan vojnik i vojskovođa u potpunosti gubi politički ugled i državnički autoritet. Tomu je doprinio i loš odnos između njega i cara Tiberija. Pilat nije volio Veliko vijeće, ali nije imao podršku Tiberija.
Židovski vjerski i politički vrh okupljen u Vijeću nije se zbiljski bojalo Pilata budući da su imali Tiberijevu naklonost. Kupovali su je skupocjenim poklonima, lažima i stalnim tužakanjima Pilata kod Tiberija preko svojih izaslanika u Rimu. Poljuljana uloga rimskog upravitelja u odnosu na Židove utjecala je na to da njegove odluke budu opterećene oslabljenom političkom pozicijom.
Ovo je fundamentalno za shvatiti stav rimskog prokuratora za vrijeme procesa protiv Isusa. Kao što je vidljivo iz Evanđelja, tijekom procesa Pilat nije želio osuditi Isusa. Htio ga je pustiti. Bičevanje je bilo krajnji pokušaj smirivanja Isusovih neprijatelja. Ipak, dopustio je protivno svom uvjerenju da Isus bude razapet samo zato što ga je Vijeće željelo mrtvog. Kako bi izbjegao svoju nepovoljnu situaciju i osudu od Rima, popustio je pred pritiskom Vijeća.
Uporni i lukavi članovi Vijeća nisu se više bojali boriti se s rimskim plemićem nedovoljno lukavim u politici. Dapače, njihova lukavost je više puta pobijedila inteligenciju i upornost neiskusnog vladara. To dokazuje i ovaj plan da se posluže Pilatom kako bi se sigurno riješili Isusa.
U trenutku kad su se pobojali da Pilat neće potvrditi religijsku optužbu, počeli su sa specifičnim optužbama da je Isus antirimski revolucionar budući da se naziva kraljem. Čitavu stvar preokrenuli su u političko pitanje. Tad Pilat odustaje da Isusa izvede na slobodu. Vijeće ga je zastrašilo: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru“ (Iv 19, 12).
Ostao je strah od lažnih optužbi pred Tiberijem, a možda i od poziva na odgovornost pred carem, da je propustio osuditi židovskog kralja i time neprijatelja Rima. Njegov odgovor na koncu bio je nedvosmislen: „nevin sam od krvi ovog pravednika“ (Mt 27, 24). Odgovornost na sebe preuzimaju Vijeće i okupljeni Židovi. I tako su pod opaskom rimske odgovornosti Židovi primorali Pilata da u ime Rima osudi Isusa.
Što se zapravo zbilo 33. u Jeruzalemu? (3.dio) – Causae mortis
O autoru i izvoru: Autor rada Sudski proces Isusa Krista, osuda i smrt – Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu, čiji je sastavni dio i ovaj tekst originalnog naslova “Uloge Sinedrija i Poncija Pilata u sudskom procesu protiv Isusa” (uz tematske cjeline “Isusovi posljednji dani u Jeruzalemu”i Causae mortis)je fr. Kristijan Dominik Gerbic, OP , policijski kapelan u Policijskoj upravi primorsko-goranskoj.
Tekst je izvorno objavljen u „PopCop-u“ , eksperimentalnom glasilu policijske kapelanije PU PG, koje je nastalo iz želje da se duhovni sadržaji i planirana predavanja o Isusovim posljednjim danima učine dostupnima širem krugu čitatelja. Sam naziv glasila, PopCop , simbolična je složenica koja spaja svećenički poziv (tradicionalni naziv „pop“ iz glagoljaške baštine krčke biskupije) i policijsku službu (eng. „cop“), ukazujući na neraskidivu vezu duhovne podrške i svakodnevnog policijskog poziva u službi mira i sigurnosti.
