HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA, USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Nedjelja je – Dan Gospodnji. Vani je predivno vrijeme, bez oblaka. Ovdje u Međugorju sinoć mnoštvo hodočasnika, klupe pred vanjskim oltarom bile su prepune, gotovo kao ljeti. Odsvud dolaze hodočasnici. Kao da slute da je vrijeme vratiti se Bogu.
Osobito je dojmljivo promatrati svećenike oko crkve kako ispovijedaju na raznim jezicima, ali i u ispovjedaonicama gdje se ispovijeda na hrvatskom. Redovi su dugi, jedva se stigne do kraja večernjega programa ispovjediti sve koji traže mir i pomirenje. Čovjek je duh, duša i tijelo. Liječnici liječe tijelo, psihijatrija i psihologija pomažu duši, ali duh može izliječiti samo Gospodin.
Zato je Isus ustanovio sakrament pomirenja, prvi dar Uskrsloga nakon što je dahnuo Duha Svetoga na apostole i dao im ovlast otpuštanja grijeha. Kroz taj sakrament liječi se naš odnos s Bogom, čovjek ponovno postaje dijete Božje. Isus je znao što je u čovjeku, zato nam ostavlja taj sakrament koji ne mogu nadomjestiti nikakvi liječnici ni farmakologija.
Dan Gospodnji i prijelaz sa subote na nedjelju
Nedjelja je – Dan Gospodnji. Prvi dan u tjednu, dan kada je Gospodin uskrsnuo od mrtvih. To je za nas kršćane sveti dan: idemo „u goste“ Gospodinu koji nam daje svoju riječ, svoje tijelo i svoju krv. On nam lomi Riječ i kruh života.
Znamo što je subota bila za Židove: sveti dan, sedmi dan stvaranja kada je Bog počinuo od svih svojih djela. I danas je za Židove subota svetinja, ne tek kalendarski dan, nego dan posvećen Gospodinu. Prvi vjernici u Crkvi bili su Židovi i vjerno su držali subotnje propise.
Činjenica da je rana Crkva prešla sa subote na nedjelju, sa „svetoga dana“ na prvi dan u tjednu, pokazuje da se u njihovim životima dogodilo nešto radikalno novo. Taj prijelaz na nedjelju neizravni je, ali snažan dokaz Gospodinova uskrsnuća. Bogoštovlje se od tada slavi prvoga dana u tjednu, i tako je do danas. To je bogoštovni iskorak iz židovstva u kršćanstvo, znak da se sve stubokom promijenilo.
Srca traže dobre pastire
Danas je Nedjelja Dobroga Pastira. To je dan molitve za duhovna zvanja, dan kada Crkva posebno moli da Gospodin podari mnoge svete i revne pastire, od Pape do najskromnijeg službenika oltara. U liturgiji se čita deseto poglavlje Ivanova Evanđelja o Dobrom Pastiru – Isusu, pa tako i danas.
Isus Krist kaže da je on Dobri Pastir koji poznaje svoje ovce. To je ono što srce traži: osobu koja istinski zna tko smo, voli nas takve kakvi jesmo i vodi nas k životu u obilju. Isus majstorski uzima slike iz života – metafore, alegorije i usporedbe – kako bi približio narav svoje poruke i kraljevstva Božjega. Kraljevstvo je poput kvasca koji u tišini uzdiže tijesto, mi smo svjetlo svijeta, on je trs, a mi loze; on je Dobri Pastir, a mi njegovo stado.
Ovce su se u Kristovo vrijeme često držale u zajedničkom toru s ovcama drugih pastira. Isus opisuje kako je svaki pastir okupljao svoje ovce: one čuju njegov glas, on ih zove po imenu i izvodi iz tora. Dovoljno je da pastir stane na vrata i zazove svaku ovcu po imenu.
I ja sam, kao dječak prije sjemeništa bio pastir i znao imena svih svojih ovaca. One su prepoznavale glas i svoje ime te bi se odvojile od drugih i slijedile baš svoga pastira. Ne idu za tuđim glasom. Na putu prema pašnjaku pastir ide pred njima, a ovce slijede jer poznaju njegov glas. Stranca neće slijediti, od njega bježe, jer ne prepoznaju njegov glas. Bitno je: on ih vodi, one ga slijede. Ne tjera ih.

Dobri pastiri – prvi svjedoci
Znamo da su ovce nespretne i nesnalažljive. Bez pastira su izgubljene. Lutaju. Ovce su stepske životinje, njima trebaju prostrani pašnjaci, dok su koze stvorene za brda i kamen. Koza ima „vakumirane“ papke pa se može uhvatiti za stijenu; ovca koja padne među kamenje teško se snađe i lako pogine.
Pastir je zato bio od životne važnosti, iako je u društvu zauzimao najniži sloj. Pastiri su jeli jednostavnu hranu, danonoćno bili na otvorenom, trpjeli suhoću i hladnoću, bdjeli nad stadom i čuvali ga od medvjeda, lavova, čagljeva i vukova. Ipak, upravo su pastiri bili prvi svjedoci Isusova rođenja u Betlehemu. Njima su anđeli navijestili da se rodio Spasitelj svijeta.

Čiji glas slušamo i komu dajemo svoj glas?
Pred nama uvijek stoji pitanje: čiji glas slušamo i komu dajemo svoj glas? To vrijedi u svakodnevici, ali i na izborima: koje ime našom olovkom zaokružujemo? Slijedimo li zavodnike ovoga svijeta ili pravoga Pastira? Osoba se po glasu prepoznaje. Prepoznajem li u mnoštvu glasova Isusov glas? Čujem li Marijin glas, glas Majke koja trajno zove svoju djecu? Isus kaže da je on i vrata ovcama. Sve te slike tjeraju nas na razmišljanje i odluku. Odlučimo biti u Gospodnjem stadu i molimo žarko za duhovna zvanja, za nove pastire po njegovu Srcu.
Sv. Marko evanđelist- slikar riječima












