Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je, Marijin dan, a ovdje u Međugorju mnoštvo je hodočasnika iz svih krajeva svijeta, svih boja i rasa. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, još uvijek prohladno, s oko pet stupnjeva, ali vedro. Nadamo se lijepom danu kako bi hodočasnici mogli obaviti svoje pobožnosti, uključujući i zahtjevno uspinjanje na Brdo ukazanja i na Križevac. To uspinjanje po kamenitom tlu čini sastavni dio hodočasničkog hoda, istinsku žrtvu tijela i duha. Na tom se putu čovjek susreće sa sobom, svojim grijesima i vlastitim križnim putem, hodom za Gospodinom.
Svatko od nas nosi svoj križ i ne može ga jednostavno odbaciti. Gospodin nam nije obećao ugodu ni široku autocestu života, nego tijesan put i uska vrata koja vode u život. On zna što govori jer je Božja Mudrost i Vječni Logos. Dok je Sokrat mogao reći da „zna da ništa ne zna“, Isus, Sin Božji, može reći da zna da zna, jer dolazi od Oca i vraća se k Njemu.
Zahvalimo za ovo jutro, izmolimo svoje molitve, odreknimo se grijeha i Zla. Izrecimo svoje Vjerovanje uz veliki znak križa koji na sebi pravimo. Nijemci kažu „Kreuz schlagen“, kao da „pribijamo križ na sebe“: pričvršćujemo taj znak na čelo, prsa i ramena, da budemo vidljiv znak Gospodina u svijetu. Vikend je; dok doma pospremamo ili se spremamo na izlet, ne zaboravimo svoje kršćanske obveze i nedjeljnu svetu misu.
Prosni dani i molitvena tradicija Crkve
Danas je blagdan svetoga Marka, a ovi se dani tradicionalno nazivaju prosnim danima. Rana Crkva uvela je molitvu litanija tri dana prije Uzašašća; ti su dani često padali upravo oko Markova blagdana. Liturgijsko slavlje Prosnih dana sastoji se od procesije nakon koje slijedi sveta misa. U toj procesiji čuvamo posljednje tragove stare tradicije koja je u Rimu bila gotovo svakodnevna tijekom Korizme i Vazmenog tjedna.
Kršćani Rima okupljali su se u jednoj crkvi, takozvanoj „ecclesia collecta“, otuda i naziv „Collecta“. Zatim su u procesiji, zajedno s biskupom i klerom, išli do određene postajne crkve gdje se slavila misa. Na putu su se pjevale Litanije svih svetih i zazivalo Božje milosrđe. U takvoj zajedničkoj, ustrajnoj molitvi krije se posebna snaga i učinkovitost. Tijekom procesije pjeva se Litanija svih svetih, poziva se cijela proslavljena Crkva da se zauzme za nas.
Završne molitve Litanija iznimno su lijepe i duboke. Danas je ta praksa uvelike oslabila, ali još postoje kvatre – proljetne, ljetne, jesenske i zimske – kao pokorni i molitveni dani. Bitno je da ostanemo u zajedništvu molitve sa svima svetima, svjesni da Crkva nije samo vidljiva zajednica na zemlji, nego i proslavljeni i trpeći dio. U vremenu brzine i raspršenosti, prosni dani nas podsjećaju na potrebu za sabranošću, postom i prošnjom, kako bismo u svim potrebama tražili Božji blagoslov nad poljima, radom i cijelim životom.
Sveti Marko – evanđelist, učenik i mučenik
Danas Crkva slavi blagdan svetoga Marka, evanđelista. Marko je bio Židov po rođenju i sin Marije, vlasnice Cenakula, Gornje sobe u Jeruzalemu, gdje su se okupljali prvi kršćani. Još je bio mladić u vrijeme Isusove muke i smrti. U opisu mladića koji je pratio Isusa pri uhićenju i pobjegao nag, ostavivši lanenu haljinu, mnogi vide njegovu diskretnu, osobnu bilješku.
U godinama koje su uslijedile Marko je svjedočio rastu mlade Crkve u Gornjoj sobi i upoznao njezinu živu predaju. To je znanje kasnije odlično iskoristio pri pisanju svog Evanđelja. Marka zatim susrećemo kao pratitelja svoga rođaka Barnabe i Pavla na putu u Antiohiju te na njihovu prvom misijskom putovanju. Bio je još nezreo za sve teškoće misijskog rada i zato ih je napustio u Pergi u Pamfiliji te se vratio kući.
Kada su se Pavao i Barnaba pripremali za drugo putovanje, Barnaba je želio povesti Marka, ali se Pavao usprotivio. Barnaba je ipak otišao s Markom na Cipar. Vrijeme je izliječilo njihove napete odnose. Tijekom prvog rimskog zatočeništva, Marko je Pavlu pružio dragocjenu pomoć; Pavao ga spominje s velikim poštovanjem u Poslanici Kološanima i u kratkoj poslanici Filemonu. Kod drugog zatočeništva Pavao izričito traži Markovu prisutnost: „On mi je od velike koristi za službu.“
Markovo Evanđelje i njegova ostavština
Između Marka i Petra razvio se blizak odnos. Marko je bio njegov suputnik, učenik i tumač. Po općem mišljenju crkvenih otaca, Marko je u Rimu slušao Petrovo propovijedanje i na temelju toga napisao svoje Evanđelje. Zato su događaji koji uključuju Petra opisani s osobitom živosti i detaljima, primjerice veliki dan u Kafarnaumu.
O Markovu kasnijem životu nije mnogo poznato, ali se s velikom sigurnošću drži da je kao biskup Aleksandrije umro mučeničkom smrću. Njegove su relikvije kasnije prenesene u Veneciju, gdje je u čast svetoga Marka podignuta slavna bazilika; grad ga štuje kao svoga zaštitnika.
Evanđelje po Marku najkraće je od četiriju, a često se kaže da je „Evanđelje iz Rima“, upućeno prvenstveno rimskom ili širem zapadnom kršćanstvu.
Jedna je od njegovih velikih zasluga kronološki tijek Isusova života, koji pomaže vjernicima da bolje prate povijesni slijed događaja. Marko je bio vješt „slikar riječima“; jednim potezom često pojačava poznatu scenu i baca na nju novo svjetlo. Njegovo se Evanđelje često naziva i „Evanđeljem Petra“, jer ga je pisao pod njegovim vodstvom.
U kršćanskoj ikonografiji Marko je prikazan simbolom lava, jer Evanđelje započinje „glasom koji viče u pustinji“ – Ivanom Krstiteljem – i jer Krista prikazuje kao nepobjedivog Kralja. Zahvalimo Gospodinu za ove pionire vjere, koji su nam ostavili svjedočanstvo života, često zapečaćeno mučeništvom, i pisanu riječ o našem Spasitelju i Otkupitelju. Svima koji nose ime ovoga svetca neka je blagoslovljen, radostan i sretan imendan!
Prijelomni trenutak za poslanje Crkve
