Ah.
Ova je tema moja nepresušna inspiracija.
Ipak, naslov me malo bode u oči – pa nisu to crkvene svečanosti, to su crkvene bakanalije, ako niste znali. Dođe mi da osobno poučim Šolakove novinarčiće.
Šalu na stranu.
Znate onu – nije problem u tome što mi lažeš, nego što misliš da ti vjerujem.
Medijski naslovi, osim što već tradicionalno potpiruju vatru, sustavno pokušavaju podcijeniti i inteligenciju ljudi praveći dramu i priču oko nečega što je samo pitanje osobnog izbora, a ne crkvenog nameta.
Nije skupa Crkva, skupa je društvena potreba za dokazivanjem.
Netko nekoga možda tjera na rezervaciju skupih restorana u kojima su, kako piše u ovom patetičnom članku, “…cijene stolica kao na vjenčanju, za pravu svadbu…”?
Ah.
Novinari pišu o silnim eurima, ali pritom ne spominju činjenicu da te eure ne uzima Crkva, nego restorani, zlatarnice i modne kuće.
A i još su jednu tobože sasvim sporednu “patkicu” pokušali progurati (APP – ako prođe, prođe).
Novinarčić je napisao: “Na proslavama se daruje novac, nakit i druge sitnice, a iznosi ovise o obitelji. Ipak, većina ističe da je najvažniji sam DOGAĐAJ, a ne pokloni.”
Ne, stari moj, to nije događaj. To nije event, koncert ili otvorenje neke nove mondene butige.
To je živi susret s Bogom.
Sakramenti nisu običaji ni folklor, sakramenti su neizbrisivi pečat na duši.
“Kroz” njih dobivamo posvećujuću milost. Oni postaju naš unutarnji kompas koji nas drži uspravnima kad nas život lomi, ona snaga koja nam ne dopušta da potonemo u očaj i onaj štit koji odbija udarce zla.
Sakramentima smo zaštićeni na duhovnom bojištu.
A i nije bitno što je na stolu, nego Tko je za stolom.
Anegdota za kraj
I za kraj jedna anegdota iz vremena kad su počele pripreme za krizmu na kojoj je te godine bila i moja kći.
Došla sam u svoju župnu crkvu na roditeljski sastanak. Ispred mene su sjela dva muškarca (očevi krizmanika, pretpostavljam) i jedan je predložio da sjednu malo bliže u klupe (a sjedili su bočno na stolcima). Ovaj drugi je odbio rekavši: “Ma ne, pusti, sjeo sam ovdje da mogu što prije zgiljati…”
U tom je trenutku naš župnik izrekao svoju legendarnu rečenicu: Mi ne trebamo vas, vi trebate nas.
Ja sam iza njih dvojice doslovno umirala od smijeha. Rečenica kao servirana za onog tatu koji je sav taj “cirkus” htio nekako zaobići i što prije zgiljati.
Nije župnik pritom bio ohol. Naprotiv, samo se malo našalio na račun one svima nama dobro poznate priče o “vjernicima” koji prag crkve prelaze samo “pod mus” – dok traju pripreme, da bi se nakon toga vratili tek kad na red dođe sljedeći sakrament ili redizajnirana haljina.
Zato moram biti fer i napisati da nisu krivi samo dnovinari. Krivi su i mnogi roditelji. Zapravo, oni su pokretači, motor ovih priča o “nevjerojatnim cijenama” i “crkvenom haraču”.
Jer kad sakrament doživljavaš kao obvezu koju moraš odraditi i preživjeti, onda ti je svaka minuta u klupi gubitak vremena, a svaki euro uložen u nešto što nije na tanjuru – čisti trošak.
Dokle god nam je prioritet hoćemo li “zgiljati” na vrijeme, a ne jesmo li svoje dijete opremili za životnu bitku, mediji će imati o čemu pisati. No, to je već pitanje naše savjesti, a ne njihovih senzacionalističkih naslova.
Najvažnije
Ono najvrednije i jedino bitno ne događa se u buci restorana, blještavilu nakita i raskoši stola, već u tišini ispred oltara i u skrovitosti srca koje prima Boga.
Iz kojeg smjera dolazi najveći udar na mons. Kutlešu i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj?
