HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga radnog tjedna. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, ovdje svježe i vedro, bez oblačka. Stavimo u Gospodinove ruke sve svoje misli, nakane, riječi, djela i neka sve po Gospodinu započne i dovrši se. Napose blagoslivljajmo svoje malene koji polaze u školu, stavimo im križ na čelo, položimo ruke na njegove glave i neka ih Anđeli čuvaju. Zazovimo na sebe blagoslov Božji, milost koja nam treba da ustrajemo u dobru.
Slušali smo jučer iz Petrove Prve poslanice koju on piše iz Rima Crkvama u Maloj Aziji u raseljeništvu, dijaspori. Ima u njoj mnoštvo Pavlovih misli, pa vjerujem da su se njih dvojica obogaćivali u Rimu razmjenom ideja i misli. Petar je propovijedao u Isusovu stilu što je Marko zabilježio, a u Poslanici imamo mnogo sličnosti s Pavlovom teološkom misli.
Sveto pismo i Predaja Crkve
Svejedno – Crkva živi s dva plućna krila – Sveto pismo i Predaja. I samo tako ona je cjelovita u nauku. Jer i Pismo je nastalo iz Predaje Crkve, nije palo s neba. Tu je naša bitna razlika prema protestantima koji ne priznaju Predaju u Crkvi. I zato imamo toliko tih protestantskih zajednica – tisuće njih – gdje svatko tumači na svoj način i kako mu odgovara Božju riječ.
Slušali smo jučer kako su apostoli ustanovili red đakonata u ranoj Crkvi. Susrećemo se sa stvarnim životnim napetostima – unutar Crkve, unutar društva i u našim vlastitim srcima. Poziva nas ne samo da se divimo Evanđelju, već da ga živimo, utjelovljujemo i na njemu gradimo nešto trajno. U središtu sva tri čitanja je jedna istina koja tvori jedinstvo: Krist je temelj, a mi smo pozvani postati živa struktura. Živo kamenje sazidano na njemu – uređena, vjerna, hrabra i živa Duhom.
Napetosti u ranoj Crkvi
Prvo čitanje iz Djela apostolskih stavlja pred nas Crkvu koja raste, ali ne bez poteškoća. Rana kršćanska zajednica nije prikazana kao idealno društvo bez sukoba. Naprotiv, vidimo napetost, pritužbe, pa čak i rizik od podjele.
Helenisti se osjećaju zanemareno; njihove udovice su previđene u svakodnevnoj raspodjeli. To nije trivijalna stvar. Radi se o pravdi, dostojanstvu i brizi za ranjive – upravo onim stvarima koje bi trebale definirati kršćansku zajednicu. Ipak, umjesto da dopuste da se ogorčenost tinja ili podjele produbljuju, apostoli odgovaraju razboritošću, poniznošću i praktičnom mudrošću.
Oni ne niječu problem niti odbacuju one koji ga ističu. Umjesto toga, priznaju ga i djeluju. Ali također prepoznaju vlastiti poziv. „Nije ispravno da odustanemo od propovijedanja riječi Božje kako bismo posluživali za stolovima.” To nije odbijanje služenja; to je prepoznavanje raznolikosti darova unutar Tijela Kristova.
Uspostava sedam đakona
Stoga su imenovali sedam muškaraca, punih Duha i mudrosti, da preuzmu ovu službu. Ono što se ovdje pojavljuje nije hijerarhija važnosti, već sklad misije. Molitva, propovijedanje i praktično služenje nisu u konkurenciji – oni se nadopunjuju.
Crkva cvjeta kada se svaki poziv poštuje i vjerno živi. I rezultat je zapanjujući: Božja riječ se nastavlja širiti, broj učenika raste. Pa čak i mnogi svećenici dolaze do poslušnosti u vjeri. Jedinstvo, kada je ispravno uređeno i utemeljeno u Duhu, postaje plodotvorno.
Razdvojenost, kada se suoči s istinom i ljubavlju, postaje prilika za dublje zajedništvo. Ono nije samo govor o ranoj Crkvi; to je zrcalo koje nam je okrenuto. I mi živimo u vremenu napetosti i fragmentacije. I mi znamo što znači iskusiti nerazumijevanje, zanemarivanje ili neslaganje unutar naših zajednica.
Put slušanja i zajedničke izgradnje
Uvijek je napast povući se u blokove, učvrstiti stavove, dopustiti da sumnja zamijeni povjerenje. Ali Evanđelje nudi drugi put: put slušanja, razlučivanja, zajedničke izgradnje. Podsjeća nas da nijedno društvo ne može opstati bez temelja, bez zajedničkog osjećaja istine i svrhe. Podsjeća nas da moć, nekontrolirana i oslobođena načela, postaje destruktivna, a podsjeća nas i da jedinstvo nije luksuz, već nužnost.
Rana Crkva suočila se s vlastitim izazovima i odgovorila je ne povlačenjem, već produbljivanjem svoje predanosti Evanđelju. Slušala je, razlučivala, djelovala. I čineći to, rasla je – ne samo brojčano, već i vjerno. Pozvani smo činiti isto. U svijetu koji je često fragmentiran i pun straha, pozvani smo biti znak jedinstva. U društvu obilježenom nepravdom i isključenošću, pozvani smo biti zajednica brige i suosjećanja.
Ljubav prije djelovanja
U kulturi koja je često nesigurna u pogledu istine, pozvani smo svjedočiti Onome koji je istina. To nije lak zadatak. Zahtijeva hrabrost. Zahtijeva poniznost i zahtijeva spremnost na preobrazbu. Ali ne poduzimamo to sami. Sam Krist nas uvjerava: „Tko vjeruje u mene, i on će činiti djela koja ja činim; i veća će od ovih činiti.” Ovo je izvanredno obećanje. Podsjeća nas da se Kristovo poslanje nastavlja u nama, kroz nas, snagom Duha.
Slušamo o tome danas iz Djela apostolskih kako je Pavao ozdravio čovjeka koji bijaše hrom, koji nije mogao hodati. I žele prinijeti njemu i Barnabi žrtve, kao bogovima. Pavao ih je jedva u tome spriječio. Ali vidimo kako se Gospodinovo djelo nastavlja.
Ljubi i čini što hoćeš
U Evanđelju današnjega dana Isus jasno kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moje riječi. Mi obično idemo obrnutim putem: Kušamo nešto činiti da bismo se drugima svidjeli. Kušamo dobro činiti da bismo se svidjeli samomu Isus. A Isus ide obrnutim putem: Najprije ljubav i onda djelovanje iz ljubav.
Augustin je to izrazio riječju: Ama et fac quod vis. Ljubi i čini što hoćeš. Ne ćeš činiti što hoćeš, nego ćeš činiti ono što Ljubljena osoba traži. Ne ćeš činiti njoj usuprot. Tako i kod Isusa. Ako ga ljubimo, onda ćemo rado izvršavati ono što nam on govori! Ono se veli – ubi amor, ibi oculus. Gdje je ljubav, ondje je i oko – usmjereno. Prema Ljubljenome. Vježbajmo se u ljubavi prema Gospodinu.
Sveti Florijan, zaštitnik vatrogasaca
Danas je sveti Florijan, mučenik iz Dioklecijanova doba, bio je vojno lice, pomagao nevoljnima. Kao kršćanin uhvaćen, optužen i s kamenom oko vrata bačen u rijeku Enns u Austriji. Zaštitnik je vatrogasaca. Molimo za njih i njihovu odgovornu službu u svim godišnjim dobima, napose ljeti kad imamo posvuda požare. Da ih štiti njihov nebeski zaštitnik – sveti Florijan ili hrvatski Cvjetko (Flos-floris – jest latinski cvijet).
Dopustimo Isusovoj ljubavi da nas oblikuje, vodi, održava. Tada možemo postati ono što smo pozvani biti: živi hram, kraljevsko svećenstvo, narod koji ne proglašava podjele, nego jedinstvo. Ne mržnju, nego ljubav; ne očaj, nego nadu. Budimo ljudi nade.
Prva papinska enciklika i živo kamenje Crkve
