Volim “doći” na Facebook, ali sve me češće umara pogrešno tumačenje objava, ne samo mojih, naravno.
Moje je polazište da uopće ne komentiram nečije objave (pogotovo ne one dulje) ako ih nisam pročitala s razumijevanjem, odnosno ako im nisam posvetila dovoljno vremena. Ako je netko već uložio trud u svoju objavu, najmanje što mogu napraviti jest da ne preletim preko teksta – pogotovo ako ga mislim komentirati. To su mi čak i neke osnove pristojnosti na društvenim mrežama.
Nije problem katkad ne shvatiti poantu, ali kad se baš svaki put pokuša voda navući na vlastiti mlin, onda već mogu zaključiti da neki ljudi uopće ne čitaju da bi razumjeli, nego samo da bi odgovorili.
Zagrebački ideološki aparthejd
Jučer je moj kratki video s Hoda za život dobio više od 900 lajkova. Unatoč tolikoj pozitivnoj energiji nemoguće je ignorirati komentare onih koji ne podnose Thompsona – a vidjela sam ih po raznim portalima i tuđim zidovima. Upravo su oni savršen primjer ovog nerazumijevanja o kojemu pišem.
Ti su ljudi cijeli događaj maliciozno sveli na nekakvu “privatnu zabavu” ili “desničarenje”, potpuno promašivši bit. Reagiraju samo na ime pjevača, a ne na razloge zašto je on zapravo bio tamo, među nama.
Ti “kritičari” očito ne razumiju da smo mi u Zagrebu pod svojevrsnom okupacijom. Ali doslovno. Voljela bih da pretjerujem. Naša gradska vlast odavno više nije “naša”, ona se posvetila jednoj skupini privilegiranih, a ostale sustavno zanemaruje. Upravo na to mislim kad spominjem ideološki aparthejd.
Tomašević će dopustiti postavljanje LGBT zastava na svakom uglu, ali kad jedna velika skupina građana zatraži isto za svoje simbole, naići će na zid i ignoriranje.
Možemovci forsiraju samo svoju agendu i svoje udruge i zato svima koji ne žive u Zagrebu jamčim da nam nikad nije bilo ovako. Ne kažem da je prije cvalo cvijeće, ali ovakvu marginalizaciju još nismo doživjeli.
Thompson kao simbol otpora
Zato Thompson u ovom kontekstu nije “samo Thompson”. Nakon svih zabrana, jučerašnje okupljanje i pjevanje ispred HNK bila je jasna poruka bunta.
Upravo je gradonačelnik svojim suludim i neosnovanim zabranama isprovocirao narod. On je taj koji je od običnog nastupa napravio simbol otpora.
Znamo mi točno zašto im je on toliki trn u oku – zato što ga ne mogu kontrolirati, kao što ne mogu kontrolirati ni sve nas koji se ne uklapamo u njihovu viziju Zagreba.
Možda će neki ovdje i dalje namjerno promašivati poantu nekih objava, ali jučerašnje je okupljanje pokazalo kako ima dovoljno onih koji nisu savili kičmu i koji itekako dobro razumiju što se zapravo događa.
Virtualni strvinari
Na sličan način mnogi su interpretirali i moju objavu o virtualnim strvinarima. Naime, u mojoj objavi UOPĆE nije bila riječ o obrani neke određene osobe, već o obrani ljudskog dostojanstva uopće.
Moja je namjera bila upozoriti na opasnu praksu sustavnog zadiranja u tuđu intimu. Danas je meta jedna osoba, sutra ćete to možda biti vi, ali načelo je isto – više nije riječ ni o kakvoj slobodi govora ni o pravu na mišljenje.
Riječ je o sustavnome verbalnome nasilju i javnome mrcvarenju koje u uređenom društvu povlači kaznenu odgovornost.
Neovisno o imenu i prezimenu osobe koju je netko uzeo na zub, privatni život nije i ne smije biti poligon za iživljavanje dokone mase.
Ono što neki nazivaju šalom, zakon definira kao teško sramoćenje i uznemiravanje. To nije samo moralno dno – to je materijal za kaznenu prijavu.
I SAMO je to bio smisao moje objave. Ništa drugo i ništa ni više ni manje od toga. Objava je prikvačena na vrh, tko ima problem s razumijevanjem, neka je pročita koliko god puta bude potrebno.
Umor
I ako zbog nečega odem s fejsa, to će biti upravo zbog tog površnog čitanja. Jednostavno me umara to što se u objavama često traži samo povod za brzu reakciju, a prava poanta i trud uložen u pisanje nekako uvijek ostanu u drugom planu.
Više od iste autorice:
Anatomija jugonostalgije: ‘Ko nas bre zavadi?
Kako nas love na udicu: od Shakire i Thompsona do Tereze i suza za krvnika
Nije problem u tome što mi lažeš, nego što misliš da ti vjerujem
