HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – USKRSLOGA I PROSLAVLJENA – KRALJA SVEGA VIDLJIVOGA I NEVIDLJIVOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Pravo proljetno prohladno jutro – ispod deset stupnjeva je ovdje, a danju se temperature penju iznad dvadeset. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, za novi dan, i neka svaki naš udisaj i izdisaj, svaki otkucaj srca bude za Gospodina. Izmolimo svoje uobičajene molitve zaštite.
Redovito slušam o zlostavljanju na poslu, o šikaniranjima itd. Vrijedi zaštititi se Duhom Svetim, njegovim plamenim ogrtačem, da nam ništa ne naškodi. Podići oko sebe plameni zid, kako čitamo u Proroka Zaharije. I blagoslivljajmo. “Bog te blagoslovio” – Blagoslovljen budi Bog, ako čujemo psovku protiv Božjeg imena. Tako onemogućujemo strijele Zloga. Neutraliziramo ih.
Srijeda je, dan svetoga Josipa. Utječimo se njemu za Crkvu, naš narod, naše obitelji, za one koji mole za potomstvo.
Danas se sjećamo i franjevačkoga velikana svetoga Bernardina Sijenskoga koji zajedno sa svetim Jakovom Markijskim te svetim Ivanom Kapistranom tvori franjevački “trojac” koji je obnovio Red u 15. stoljeću.
Svjedočanstvo i oproštaj svetog Pavla
Danas slušamo nastavak Pavlova oproštaja sa starješinama Crkve u Efezu u primorskom Miletu. Na oproštajnom sastanku u Miletu govori im kao što govori čovjek svjestan da više neće vidjeti ta lica ispred sebe.
Duh ga je u svakom gradu upozoravao: u Jeruzalemu ga čekaju okovi, tamnica i nevolje. On ipak ide. “Ali život smatram bezvrijednim, samo da dovršim svoj put i službu koju primih od Gospodina Isusa.”
Sve što će ga zadesiti smatra posve bezvrijednim, beznačajnim, ne smatra to ničim. Nije to stoička ravnodušnost prema životu. Sloboda je to osobe koja je pronašla i potpuno se vezala za nešto vrjednije od svijeta. Uz Isusa Krista.
Oni koji su pratili Pavla kroz ovo uskrsno vrijeme u Djelima apostolskim osjetit će težinu te rečenice. Gledali smo ga kako od srca odobrava Stjepanovo kamenovanje. Zatim Gospodinov zahvat na putu u Damask. Gledali smo kako ga Barnaba dovodi iz Tarza, kako ga kamenuju u Listri i kako začudo živ ustaje. Gledali smo ga kako pjeva oko pola noći u Filipima u tamnici.
Čovjek koji stoji u Miletu i oprašta se, nakon tolikih godina i kroz batine i progone. On se pretvorio u nekoga tko može reći da svoj život smatra ništetnim i ničim te da o svemu promišlja kao o oslobođenju, a ne kao o očaju. Put koji mu je dan i zadan koštao ga je svega. Života. Nije se predao očaju. Predao se Isusu Krista i njegovu djelu u svijetu.
Snaga kućne Crkve
A onda, gotovo usput, imenuje gdje se služba odvijala: poučavao sam vas javno, ali i u vašim domovima. Propovijedanje Evanđelja u Djelima apostolskim nikada nije ograničeno na sinagogu, agoru-trg ili učionicu. Događa se u kućama – u domu tamničara u Filipima, u kućanstvima krštenim tijekom putovanja, u gornjim sobama i domaćim prostorima gdje se rana Crkva okupljala, jela, molila i čuvala i prenosila vjeru jedni drugima.
Pavao ne navodi domove kao rezervno mjesto kada javni forum nije bio dostupan. Navodi ih uz javno poučavanje kao ravnopravna mjesta misije. Kućna Crkva! Crkva u malome. O tome vrijedi razmisliti kako se približava Pedesetnica.
Dolazi veliki blagdan izlijevanja Duha – blagdan navještaja, ognjenih jezika, tri tisuće krštenih u jednom danu. Pa ipak, Duh koji silazi na Pedesetnicu isti je Duh koji je cijelo vrijeme djelovao u domovima: u kući Kornelija, Lidije, tamničara u Filipima, efeških starješina okupljenih sada na obali u Miletu.
Javno i kućno nisu u napetosti u Djelima apostolskim. To je ista misija, provedena u različitim sferama. Bitno je da se Krist naviješta! Riječju i djelom, životom.
Vječni život kao intimna spoznaja Boga
Isus se od svojih oprašta u 17. poglavlju Ivanova Evanđelja velikom molitvom. Za učenike. Isus, noć prije nego što je umro, podiže oči prema nebu i moli. Ne za svijet – on to jasno kaže – nego za one koje mu je Otac dao. Konkretne ljude. Poznate po imenu. Povjerene Ocu kada dođe čas. I usred te molitve, on nudi definiciju toliko sažetu: „A ovo je vječni život: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.“
Grčka riječ ginōskōsin – znati, poznavati – nije znati informaciju. To je poznavanje saveza, intimno poznavanje odnosa koji se održava tijekom vremena. Tako spoznaje Adam Evu, to je bračni odnos, spoznavanja, spoznaje. To je riječ koja se koristi za Abrahama koji poznaje Saru, za Boga koji poznaje Izrael, za pastira koji poznaje svoje ovce.
Vječni život, u Ivanovoj teologiji, nije prvenstveno količina – beskrajno trajanje – već kvaliteta: ova vrsta znanja, ova vrsta spoznaje počinje sada i nastavlja se beskrajno. Vječni život ne čeka trenutak smrti – on je već prisutan gdje god je duša istinski usmjerena prema Bogu u ovoj spoznaji Boga i čovjeka.
Pavao je to živio u Listri, u Filipima, u Miletu. On svoj život smatra ničim ne zato što život nema vrijednost, već zato što je već ušao u život koji mu se ne može oduzeti. “Oni su u svijetu, dok ja dolazim k tebi.” – Isusove posljednje riječi u ovom odlomku nisu tužaljka. One su usrdni vapaj oblikovan molitvom. On odlazi. Oni ostaju. A oni koji ostaju su oni kroz koje će se dalje prenositi spoznaja koja je vječni život.
Sveti Bernardin i moć Presvetoga Imena
Gore sam spomenuo svetoga Bernardina. Bernardin je rođen u Carrari u Italiji 1380., u godini kad je preminula sv. Katarina Sijenska. Još kao mladić njegovao je bolesne tijekom kuge u Sieni. Tijekom teške bolesti odlučio je otići u samostan i postati franjevac. Njegovi su mu nadređeni dodijelili zadatak propovijedanja, a on se ponizno podvrgnuo unatoč bolovima u grlu.
Bog je uslišio njegovu molbu i bolest je čudesno izliječena. Moćan i elokventan propovjednik (Pio II. ga je nazvao “drugim Pavlom”) i revni apostol, Bernardin je proputovao Italiju uzduž i poprijeko, usađujući ljubav i poštovanje prema svetom Isusovom imenu. Izvršio je snažan utjecaj na svoje suvremenike, započevši istinsku reformu unutar Crkve. Rijetko je koji svetac imao toliko i tako uglednih sljedbenika (uključujući svetog Ivana Kapistrana i svetog Jakova Markijskoga).
Po ulasku u grad, Bernardin je pred sobom nosio zastavu na kojoj je bilo sveto Isusovo ime (IHS) okruženo s dvanaest zlatnih zraka i na vrhu s križem. Kad bi propovijedao, ovaj se simbol postavljao uz propovjedaonicu; ili bi u ruci držao ploču s božanskim monogramom napisanim dovoljno velikim slovima da ga vidi sav puk.
Njegovi su revni pozivi potaknuli mnoge svećenike da stave Isusovo ime na oltare i zidove svojih crkava ili da među ljudima podijele male kartice s natpisom. Na njegov poticaj javne zgrade u mnogim talijanskim gradovima bile su ukrašene prikladno uvećanim monogramom, kao što se još uvijek može vidjeti u Sieni. Svetac IMENA ISUSOVA.
Izmolimo danas i Litanije Presvetoga Imena Isusova i promišljajmo o Duhu Svetome uz riječi svetoga Bazilija . Vrijedi pročitati sada u Devetnici Duhu Svetome.
Više od istog autora:
Srca koja slušaju usred buke svijeta
