Današnje liturgijsko čitanje donosi Pavlov oproštajni govor starješinama Crkve u Efezu, izgovoren u Miletu (Dj 20,17-38), u kojem Apostol predaje svojevrsnu duhovnu oporuku pastirima Crkve svih vremena. Papa Benedikt upućuje ovaj svoj govor župnim svećenicima Rimske biskupije, ali i on ostaje aktualan za sve službenike Gospodnjega vinograda.
SUSRET SA ŽUPNIM SVEĆENICIMA RIMSKE BISKUPIJE
“LECTIO DIVINA” KOJU JE ODRŽALA NJEGOVA SVETOST BENEDIKT XVI.
10. ožujka 2011.
Kako danas odgovoriti svomu pozivu, kako biti vjerni radnici i suradnici u Gospodnjem vinogradu?
Možda je najbolji način uzeti kao tematiku svojega promišljanja Djela apostolska (20,17-38), gdje se Pavao obraća starješinama Crkve u Efezu, dok je boravio u Miletu. To je nešto kao Pavlova oporuka, njegov osobni testament Crkvi u kojoj je proveo godine blagoslovljena rada, gdje je Riječ Božja uhvatila snažna korijena. Efez će biti i u potonjim stoljećima važno mjesto za oblikovanje kršćanske vjere i dogma i onkraj Efeškoga sabora god. 431
.
Govor koji je Luka zabilježio, a Pavao ga održao u Miletu vrijedi za onda, ali je nadvremenski, vrijedi za sve svećenike i službenike oltara za sva vremena. Pavao ne govori samo onima s kojima se družio, koje je postavljao za nadglednike u Crkvi, nego se zapravo obraća i nama. Pokušajmo stoga shvatiti nešto od onoga što bi nam u ovom času trebao reći, u Gospodinovo ime, kao Gospodinov apostol i sluga.
Započinje Pavao riječima: “Znate od prvoga dana otkad stupih u pokrajinu Aziju kako provedoh među vama sve vrijeme” (r.18) te govori o svome ponašanju za cijelo to vrijeme, kako “tri pune godine, danonoćno, nije prestajao sa suzama svakoga pojedinoga opominjati i sokoliti” (r. 31). To će reći kako sve to vrijeme on bijaše navjestitelj, glasnik, poslanik, apostol Isusa Krista svima njima. Bio im je svećenik koji je radio radom svojih ruku i privrjeđivao za svagdanje uzdržavanje. Nikomu nije htio biti na teret.
Radio je kao šatorar kako bi bio od svakoga slobodan i za sve raspoloživ i slobodan. Nešto kao suvremeni svećenici-radnici u tvornicama. I premda je radio radom svojih ruku, cijelo je to vrijeme bio svećenik, bio učitelj, koji ih je poučavao, opominjao. To znači, makar izvana nije bio cijelo vrijeme navjestitelj, ipak je svim svojim bićem, cijelom dušom i srcem, bio među njima nazočan, bio svećenik. Bio je prožet i prožgan Božjom riječju, prožet svojim poslanjem. Znao je da mora obaviti svoju službu koju mu je Gospodin namijenio. To vrijedi i za nas kao svećenike.
Nismo mi svećenici samo na oltaru, na vjeronauku, nismo svećenici ad interim, na neko vrijeme, da bismo mogli odložiti svoju ulogu i poslanje. Ne, mi smo to zauvijek, moramo biti cijelim svojim srcem. Biti s Kristom, biti Kristov poslanik, biti tu za druge jest poslanje koje treba prožimati cijelo naše biće, sveukupnost naše osobe.
Kristove sluge u Crkvi
Potom Pavao nastavlja: “Služio sam Gospodinu sa svom poniznošću” (r.19). “Služiti” – ključna riječ cijeloga Novoga zavjeta, poglavito evanđelja. Krist sam za sebe veli kako nije došao da bude služen, nego da služi (usp. Mt 20,28). On je Božji sluga, Sluga Jahvin, pa su susljedno tomu i svi apostoli te i Pavao sluge. Ne gospodari vjere, nego sluge vaše radosti, reći će Pavao u 2 Kor 1,24. “Služiti” – to mora biti i za nas mjerodavno.
Kao svećenici mi smo sluge, a služiti znači ne činiti ono što bih ja htio i što bih najradije činio, što mi odgovara. Služiti znači uzeti na sebe teret Gospodinov, uzeti njegov jaram i upregnuti se zajedno s Gospodinom u istu brazdu ovoga svijeta. Služiti znači ne slijediti svoje prioritete ili simpatije, nego se predati do kraja u službu drugima. To znači kako i mi moramo činiti stvari koje se ne moraju na prvi pogled činiti neposredno duhovne te koje ne odgovaraju uvijek našim odlukama.
I mi se moramo baviti nerijetko zemaljskim svjetovnim stvarima, ali činimo to kao službu, kao dio onoga što Gospodin nalaže u Crkvi, činiti što nam Crkva veli i što od nas očekuje. Taj konkretni vidik službe – naime, ne odlučujemo mi što nam je činiti, nego smo sluge Kristove u Crkvi i radimo ono što nam Crkva rekne, kamo nas ona pošalje, kamo nas ona zove, te kušati upravo to biti: Sluge koje ne vrše vlastitu volju nego Gospodinovu volju. U Crkvi smo stvarno Gospodinovi poslanici, sluge Evanđelja.
“Gospodinu sam služio u svoj poniznosti”. I “poniznost” je jedna od ključnih riječi Novoga zavjeta i evanđelja. Gospodin nam nalaže poniznost. Pavao u Poslanici Filipljanima sve nas podsjeća kako Krist koji je iznad svega, koji bijaše sami Bog, u slavi Očevoj, ponizi samoga sebe, kako se spustio, postajući čovjekom, uzeo na sebe svu krhkost zemaljske, ljudske naravi, sve do krajnjega posluha, poslušnosti na križu (usp. 2,5-8).
Poniznost nije neka lažna skromnost – ne, mi smo zahvalni za darove koje nam je Bog darovao – nego nam ona posvješćuje kako je sve što možemo činiti i činimo sami Božji dar, dar koji nam je darovan zbog Crkve i kraljevstva Božjega. Trebamo djelovati iz te poniznosti, neupadnosti, ne gurati se na svjetla pozornice ni u prednji plan. Ne tražimo hvalu ni čast, ne želimo da nas ljudi vide.
Nije za nas krajnji kriterij što će o nama reći novine ili mediji ili pak netko treći, nego što smo pred Bogom, što Bog veli za nas. To je istinska poniznost: Ne htjeti se pokazivati ljudima, nego stajati pred Bogom, stajati pod Božjim budnim okom – oko će moje bdjeti nad tobom, veli psalmist – ponizno pred Bogom djelovati te na taj način stvarno služiti Bogu i ljudima….
“Ništa nisam od onoga što je korisno propustio da vam priopćim, da vas poučim javno i po kućama” (r. 20).
Domalo će Pavao ponoviti s naglaskom tu istu misao: “Nisam propustio da vam u cijelosti priopćim Božji naum” (r.27). To je i za današnje vrijeme krajnje važno.
Apostol ne propovijeda kršćanstvo ni Isusa Krista a la carte – prema jelovniku ili meniju, kako se komu sviđa, prema vlastitom ukusu, prema vlastitim teološkim sklonostima ili idejama kojima bi se on zanosio ili bi ih promicao. Ne, on ne izbjegava obvezu, zadaću i dužnost navijestiti cjelovitost Radosne vijesti, sve ono što je ugodno i neugodno, što u životu žulja, pa i teme koje mu se osobno ne sviđaju. Vrijedi to i za današnju teologiju a i praksu. Naše je poslanje navješćivati cjelovitost spasenja i poruke, život i smrt, milost i grijeh, spas i propast. Od krajnjega je značenja da i mi naviještamo i učimo cjelovitost nauka.
Kako je suvremeni svijet radoznao spoznati i saznati sve što ga okružuje, i mi bismo morali biti žudni upoznati volju Božju. Ima li za nas išta zanimljivije, značajnije, bitnije nego spoznati što Bog od nas traži, upoznati volju Božju, upoznati Božje lice? Ta nutarnja radoznalost mora biti naša radoznalost spoznati Božju volju bolje, savršenije. Moramo odgovoriti na tu ravnodušnost, neradoznalost, u drugima buditi tu radoznalost: zbilja upoznati cjelovitost Božje volje te na taj način spoznati kako živjeti, kako nam treba protjecati naš život.
Morali bismo obznanjivati i činiti razumljivim sadržaj našega vjerovanja svemu svijetu. Crkveni nauk, bogoslužje, moral i molitvu – četiri dijela Katekizma Katoličke Crkve. Tu imamo cjelovitost nauka, cjelovitost Božje volje. I bitno je ne gubiti se u sitnicama i trivijalnostima, ne dolaziti na pomisao kako je kršćanstvo golemi paket sa stvarima koje se trebaju naučiti.
U konačnici je sve krajnje jednostavno: Bog se objavio u Isusu Kristu. Ali stupiti u tu jednostavnost – vjerujem u Boga koji se u Kristu objavljuje želeći spoznati njegovu volju i nju u životu ozbiljiti – ima sadržaj, a prema prilikama u to se upuštamo potanko, nekada manje nekada više, međutim, bitno je da vjera u svojoj jednostavnosti bude razumljiva.
Vjerovati u Boga koji se u Kristu očituje jest nutarnje bogatstvo te vjere, odgovori koje ona daje na naša bitna pitanja, pa i odgovore koji nam se na prvi pogled i ne moraju sviđati, ali su svemu unatoč ipak put života, istinski životni put. Kad se upustimo u te, pa makar i neugodne stvari, možemo shvatiti ili počinjemo shvaćati što je to zapravo istina. Istina je lijepa. Volja je Božja dobra. Bog je sama dobrota.
I Apostol nastavlja: Ništa nisam propustio da vam navijestim i da vas poučim javno i po kućama, svečano navješćujući i Židovima i Grcima obraćenje k Bogu vjerom u našega Gospodina Isusa Krista” (r.20-21). Sažetak je to bitnoga, esencijalnoga iz cjelokupnoga novozavjetnoga navještaja. Obraćenje Bogu, vjerom u Isusa Krista, našega Gospodina. Zaustavimo se nakratko kod riječi “obraćenje”, središnje ili jedne od središnjih riječi cijeloga Novoga zavjeta. Navedimo ovdje nekoliko biblijskih izričaja za taj pojam pa ćemo vidjeti koliki je spektar njezina značenja.
U hebrejskom imamo riječ “šub” što znači “promijeniti smjer”, promijeniti kurs, udariti novim smjerom u život, dakle, posvemašnji zaokret u životu. U grčkom imamo riječ “metanoia”, “promijeniti način mišljenja” a u latinskom “poenitentia” – “pokora” – moj čin, radnja kojom kušam promijeniti sebe i svoje djelovanje, talijanski “conversione” ili engleski “conversion” – ima sličnosti s hebrejskim “šub”, dakle, novi životni smjer, novo usmjerenje.
Zaustavimo se nakratko na grčkoj riječi “metanois”, “obrat, promjena u načinu mišljenja”. Na prvi pogled misao je tipično grčka, ali pođemo li nakratko u dubinu, vidimo da riječ u stvarnosti izriče bitno i od onoga što ćemo pronaći i u drugim jezicima: obraćenje, zaokret, promjena mišljenja, promjena našega pogleda na stvarnost koja nas okružuje, u kojoj živimo.
Nova orijentacija u životu
Kako smo svi rođeni s istočnim grijehom, stvorene stvari su za nas “stvarnost” – zbilja koju možemo dotaknuti. Primjerice, svakodnevne stvari, novac, vlastiti položaj, ono što vidimo na televiziji: to je za nas stvarnost. Duhovno-duševne stvari čine nam se negdje ‘iza’, ‘s onu stranu’, ‘onkraj’. Dakle, meta-noia, onkraj vidljivoga, iza vidljivoga i opipljivoga.
“Metanoia” – obraćenje značilo bi, promijeniti taj prvi dojam koji čovjek ima o stvarima i ljudima. Dakle, nisu bitne materijalne stvari, opipljivo, vidljivo, ne novac, ne kuća, ne ono što čovjek vidi. Ne, to nije najbitnije, to nije istinska stvarnost. Treba tražiti stvarnost ‘onkraj’, s onu stranu vidljivoga. Ta nevidljiva stvarnost jest Bog u našemu životu. Ta nevidljiva stvarnost, ta, nama prividno daleka stvarnost jest zapravo istinska stvarnost.
Moramo naučiti pre-okrenuti, pre-umiti svoje mišljenje, staviti Boga u središnji plan, Boga prema komu se treba sve ravnati. Njegove riječi, njegova Riječ, Pismo. On je mjerilo svega što činim, što govorim. To je istinsko obraćenje – kad promijenim svoju predodžbu stvarnosti, kad se moje mišljenje promijeni, kad se moj um pre-umi….
Dogodi li se to, tada se moraju promijeniti sve pojedinosti u mome životu i to mora prožeti cjelokupno moje biće. Pri prosudbi bilo čega moram se ravnati prema onome što Bog o tome veli. I nije bitno što ja od toga imam u ovom trenutku, koja meni korist ili šteta od toga, nego se trebam orijentirati prema onome što Bog hoće, što je on rekao u navedenom slučaju. Napose u korizmenom vremenu trebamo se uvježbavati iznova u tome obraćenju, tj. novom poimanju stvarnosti, naime, da je Bog stvarnost, zbilja, da je Isus Krist mjerilo moga života, mišljenja i činjenja. Uvježbavati se u tu novu orijentaciju svoga života.
Slijedom toga i latinska riječ “poenitentia” – pokora, nešto što nas podsjeća na vanjsku aktivnost: činiti pokoru, naime, obuzdavati se, samosvladavati se, dati se promijeniti, preobraziti u svome životu Božjom riječi, novim mišljenjem koje ima svoj izvor u Gospodinu. Nije dakle riječ o mišljenju, razumu, nego je riječ o cjelovitosti moga bića, mojega pogleda na stvarnost.
Ta promjena mišljenja – što je obraćenje – dodiruje moje srce, povezuje srce i um, dokončava dihotomiju, podvojenost između razuma i srca, prenaša moje biće u srce koje Bog otvara i koje se Bogu otvara. Tako ću otkriti put, mišljenje postaje vjerom, to znači, imati povjerenje u Gospodina, povjeriti se Gospodinu, živjeti s njime, ići njegovim putem istinskoga nasljedovanja.
I Pavao nastavlja: “I sada, evo, vezan u Duhu, ja idem u Jeruzalem, ne znajući što će me u njemu snaći, osim što mi Duh Sveti jamči u svakom pojedinom gradu da me čekaju okovi i patnje. Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku, službu koju primih od Gospodina, Isusa: posvjedočiti za Radosnu vijest milosti Božje”. Pavao zna, on je svjestan da će ga ovaj put u Jeruzalem vjerojatno stajati života. Bit će to put u mučeništvo.
Moramo imati u zreniku razlog njegova putovanja u Jeruzalem: Ide u svoj grad kako bi onoj zajednici, jeruzalemskoj Crkvi, predao novčanu pomoć koju je skupio u poganskim zajednicama za jeruzalemske siromahe. Dakle, karitativni put, ali još i više: Priznanje kako je Crkva jedna i jedina, jedinstvo Crkve iz židovstva i poganstva, formalno priznanje prednosti i prvenstva Jeruzalema u to doba, primata prvih apostola, priznanje jedinstva i univerzalnosti Crkve.
Intimno jedinstvo s Kristom
U tome smislu ovo putovanje ima i ekleziološko i kristološko značenje jer za njega to priznanje, taj vidljivi izričaj jedinstva i univerzalnosti Crkve ima toliko značenje, toliku vrijednost da je spreman preuzeti na sebe i mučeništvo. Jedinstvo mu je Crkve vrijedno osobnoga mučeništva. Stoga i veli kako mu nije stalo do vlastite sudbine, vlastitoga života, nego samo da do kraja svjedoči Radosnu vijest milosti Božje.
Puko biološko preživljavanje – veli sv. Pavao – nije najveća vrijednost moga života. Na prvom mjestu, primarno značenje u može životu ima ispunjenje osobne životne zadaće, službe koju mu je Gospodin povjerio. Za mene najveće značenje ima zbiljnost – naime, biti s Kristom, biti u Kristu, s njime živjeti, za njega živjeti. To je punina života. Pa makar izgubio svoj biološki život, ne će izgubiti istinski, pravi i puni život u Kristu.
Kad bi naime zbog biološkoga života izgubio zajedništvo s Kristom, izgubio bi upravo taj pravi život, ono bitno u svojemu životu. Stoga je i to u ovome surječju bitno i važno, naime, postaviti ispravne prioritete. Zacijelo, moramo paziti na svoje zdravlje, moramo razumno i razborito djelovati, moramo znati kako je smisao našega života biti u zajedništvu s Kristom, ostati u zajednici s njime. Živjeti svoj život, težiti prema savršenstvu, i tako dovršiti ovdje svoju trku. “Dovršiti svoju trku” – dakle, Apostol želi biti do kraja sluga Isusa Krista, poslanik Isusov, određen za Radosnu vijest Božju u ovome svijetu.
Važno je ni u starosti, kad godine poodmaknu, ne izgubiti revnost, radost s činjenice što nas je Bog pozvao. Da, donekle je lako u stanovitom smislu, na početku evanđeličkoga djelovanja i puta, biti prepun zanosa, revnosti, nade, odvažnosti i aktivizma, ali onda, kad vidimo da stvari idu svojim tijekom, da se svijet malo ili nimalo ne mijenja, da nam zvanje i život postaju teret, zna se lako dogoditi da nestane nešto od toga entuzijazma.
Vraćajmo se uvijek iznova Božjoj riječi, molitvi, zajedništvu s Kristom u sakramentima – tomu intimnome zajedništvu s Kristom – i pokušajmo obnoviti svoju duhovnu mladost, revnost i radost što do kraja idemo s Kristom, što možemo s njime ‘dovršiti svoju trku’, uvijek u oduševljenju i sa zahvalnošću što nas je Krist pozvao u tako veličajnu i odgovornu službu, naviještati svijetu Evanđelje milosti Božje. I o tome je zapravo riječ. Govorili smo o poniznosti, o Božjoj volji koja zna biti i veoma tvrda.
I napokon, samo ime cjelokupne Radosne vijesti o Božjoj milosti jest “Evanđelje”. To je “Radosna vijest” kako nas Bog poznaje, da nas Bog ljubi, te da je Evanđelje posljednja Božja riječ i volja, u sebi sama milost. Sjetimo se samo onoga kako se stvar odvijala u Nazaretu, u Marijinoj odaji, gdje započinje riječju “Ave Maria” – Zdravo Marijo. U grčkom to glasi “haire, keharitomene” – “raduj se, ti Milosna”. Ta riječ ostaje misao vodilja. Evanđelje je poziv na radost jer smo obdareni milošću, i zadnja je Božja riječ – milost.
Potom imamo odsječak o predstojećem mučeništvu. Tu se nalazi krajnje važni izričaj o kome i nad kime se moramo malo zamisliti. “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom” (r. 28) “Pazite”, “brinite se”. Biti budan. Jednom zgodom rekao je sveti Petar Kanizije: “Promotrite: Petar spava. A Juda je budan”! Nad tim se moramo zamisliti. Zlo nikada ne miruje, ne spava, dok imamo pospanost dobrih.
Papa Pio XI. rekao je jednom zgodom: “Problem našega vremena nisu negativne snage, nego je to pospanost dobrih”. “Bdijte!” Mislimo na onu činjenicu iz Getsemanija gdje Gospodin svojima dvaput govori: “Bdijte!” – a oni spavaju. “Bdijte” i molite, veli on i nama. Stoga ne spavajmo, nego budimo spremni i odlučni vršiti volju Božju, slušati njegovu riječ, promicati njegovo kraljevstvo…. “Pazite na sebe!” – riječ je to upućena svećenicima svih vremena.
Postoji aktivizam iz dobre namjere pri čemu čovjek zaboravlja svoju dušu, svoj duhovni život, svoje biti uz Krista. Sveti Karlo Boromejski veli nam u čitanju iz Časoslova, za spomena na njegov blagdan: Ne možeš nikako biti dobar sluga drugima, zanemariš li svoju dušu. Pazite na sebe! Pazimo na sebe i na svoj – biti kod Krista.
U dušobrižništvu – moliti i meditirati nad Božjom riječju – nije izgubljeno vrijeme, nego je to upravo pretpostavka da budemo stvarno u kontaktu s Gospodinom te da drugima govorimo o Isusu Kristu iz prve, ne iz druge ruke. – Pazite na sebe i na cijelo stado kojemu vas je Duh Sveti postavio za biskupe da biste se brinuli kao pastiri za Crkvu Božju koju je stekao svojom krvlju (r.28).
Značajne su ovdje dvije riječi. Ponajprije: “Duh vas je Sveti postavio.” To znači, svećeništvo se ne može uspoređivati s drugim zvanjima ili zaposlenjima, s nečim ugodnim, korisnim, lijepim, s nečim što se meni sviđa, što čovjek sam izabere. Ne! Nas je postavio Duh Sveti! Samo Bog nas može učiniti svećenicima, samo Bog izabire sebi svoje svećenike, i ako smo izabrani, onda nas je on izabrao.
Ovdje imamo jasno sakramentalni karakter svećeničke službe. Nije to zvanje koje se vrši kao druga, primjerice zadaća propovijedanja. Nije to nešto što mi činimo. To je izbor snagom Duha Svetoga, i mi živimo i nastojimo živjeti upravo u toj volji Duha Svetoga, težiti prema volji Božjoj, dati se od Gospodina voditi za ruku. I druga riječ: “Određeni kao pastiri brinuti se za Crkvu”. Riječ “pastiri” – u grčkom izvorniku stoji “episkopoi”.
Pavao govori svećenicima i njih naziva “episkopoi”. Možemo reći kako u to doba još nema jasna razlikovanja između svećenika i biskupa, sve je vezano uz jedno i jedinstveno Kristovo svećeništvo, pa su i svećenici ujedno ‘episkopoi’ – nadglednici. Riječ “prezbiter” dolazi iz židovskoga okružja i židovske tradicije, dok je “episkopos” iz profanoga rječnika, iz administracije, nadglednik, čuvar koji se brine da stvari teku svojim tijekom.
Kršćani su izabrali tu riječ iz pogansko-kršćanskoga ozračja da bi okrstili službu prezbitera, svećenika. To je sa sobom donijelo i promjenu značenja riječi. Riječ “episkopos” je izjednačena s riječju “pastores” – “pastiri”, tj. budno paziti, nadgledati u smislu “pasti”, napasati, obavljati posao pastira. Preraslo je to smjesta u “poimanein” – napasati Crkvu Božju. Odgovornost za druge, ljubav za Božje stado.
Pastiri za Božju Crkvu
Ne smetnimo s uma kako su na starom Orijentu kraljevi nosili naslov “pastira”. Oni su pastiri stada, svoga naroda. Susljedno Krist Kralj – koji je istinski kralj – mijenja taj pojam iznutra. On je pastir koji postaje Janje, pastir koji se daje za svoje, za druge, ubiti kako bi svoje obranio od bijesnih vukova. On stado svoje ljubi, za njega daje svoj život, on ga hrani, štiti.
Pastiri koji ne samo riječima obznanjuju, propovijedaju Božju riječ, nego svojim životom o njemu svjedoče. Pastiri svoje stado štite molitvom, zalaganjem cijeloga svoga života. Pastir koji nije poput birokrata koji bdije nad obdržavanjem propisa i zakona, nego je onaj koji svoju zajednicu, stado promatra Božjim očima, s Božjega motrišta, vodeći ga na izvore vode žive.
Značajno je to za jednoga pastira, za jednoga biskupa: On mora promatrati sve s Božjega zrenika, motrišta, pokušavati sve mjeriti Božjim mjerilima, ne prema svojim simpatijama, predilekcijama ili predrasudama, nego prosuđivati onako kako bi Krist, kako bi Bog prosuđivao. Treba se izdignuti nad svagdanje, s Bogom ljubiti, za Boga ljubiti, s Isusom se sljubiti.
“Kao pastiri brinite se za Crkvu Božju koju je on sebi stekao krvlju svoga vlastitoga Sina” (r.28). Tu imamo središnju riječ samoj naravi Crkve. Crkva nije organizacija koja se postupno oblikovala u povijesti. Crkva je nastala i rodila se iz križa. Sin je sebi stekao Crkvu, ne samo onodobnu Crkvu, nego Crkvu svih vremena. On je svojom krvlju sebi stekao taj dio puka, taj dio svijeta za Boga. Nad tim se moramo zamisliti. Krist je, Bog je svojom krvlju sebi stvorio Crkvu, novu Evu, svoju zaručnicu.
Do te mjere ljubi i nas i nas je ljubio, i to se odnosi na svaki trenutak. Moramo shvatiti kako nam je Crkva dar. Biti sretni što smo pozvani biti Crkva Božja, radovati se što pripadamo Crkvi Kristovoj. Zacijelo, uvijek ima i negativnih, teških vidika, ali se u biti mora ostati kod ovoga: Predivan je dar da mogu živjeti u Crkvi Božjoj, u Crkvi koju je Gospodin stekao svojom krvlju.
Pozvani smo stvarno prepoznati, spoznati Božje lice, spoznati njegovu volju, spoznati njegovu milost – spoznati tu najuzvišeniju ljubav, milost koja nas vodi i za ruku uzima. Sretni što smo Crkva, u radosti što smo Crkva. Negdje je u nama strah od prošloga trijumfalizma što je razlogom zaborava kako je lijepo biti u Crkvi, te biti zahvalni Gospodinu za njegov dar, a njegov je dar ne trijumfalizam, nego poniznost.
Prioritet – siromasi
Iz toga naravno sijedi kako ova Crkva nije samo Božji dar i božanska, nego je također veoma ljudska: “Među vas će provaliti okrutni vuci” (r.29). Crkva je u stalnoj ugrozi, uvijek je u opasnosti s neprijateljem đavlom koji ne prihvaća da može biti u svijetu i čovječanstvu taj novi narod Božji, da može postojati Božja prisutnost u nekoj životnoj ljudskoj zajednici.
Stoga nas ne treba čuditi da će biti uvijek poteškoća, da će biti trajno na njivi Gospodnjoj i korova. Uvijek ga je bilo i tako će to trajno biti. Ali moramo biti u radosti svjesni da je u konačnici istina snažnija od laži, da je ljubav jača od mržnje, da je Bog moćniji od protubožnih, neprijateljskih sila. U toj radosti i s tom nutarnjom sigurnošću kročimo svojim putem “inter consolationes Dei et persecutiones mundi”, “između Božjih utjeha i progona svijeta” kako veli Drugi vat. sabor (usp. LG, 8).
I sad još pretposljednji redak. Ne želim tu ulaziti u pojedinosti. Na kraju imamo jedan krajnje značajni element u samoj Crkvi, u onome što znači biti kršćanin. “U svemu sam vam dao primjer da se tako treba truditi i zauzimati za nemoćne te se sjećati riječi Gospodina, Isusa, koje on sam reče: ‘Blaženije je davati nego primati’” (r.35). Opcija za siromahe, tako jasna.
Ljubav prema slabima – to je temelj Crkve, to je temelj za službu svakoga od nas. Biti s velikom ljubavlju na strani slabih i siromašnih, makar to ne bilo uvijek simpatično, makar su nam ti nerijetko i teški. Ali svi oni očekuju od nas našu ljubav, i Bog očekuje od nas tu našu ljubav. U zajednici s Kristom svi smo mi pozvani pomagati svojom ljubavlju, svojim djelima one koji su slabi.
I na kraju posljednji redak: “Nakon tih riječi Pavao je kleknuo i molio se s njima svima” (r.36). Na kraju je riječ o molitvi, i Pavao je kleknuo. Sveti nas Luka podsjeća kako je Gospodin u Getsemaniju klečeći molio, on nam veli kako je i sveti Stjepan u trenutku svoga mučeništva kleknuo da se pomoli. Moliti na koljenima znači u svojoj slabosti klanjati se veličini samoga Boga, zahvalan da nas Gospodin upravo u našoj slabosti ljubi.
Negdje u pozadini slušamo i čujemo riječ svetoga Pavla iz Poslanice Filipljanima koja je kristološko preoblikovanje riječi iz proroka Izaije (45. poglavlje), gdje se veli kako cijeli svijet, nebo, zemlja i sve što je pod zemljom treba sagnuti svoje koljeno pred Bogom Izraelovim (usp. Iz 45,23). Sveti Pavao to konkretizira. Krist je s neba sišao na križ – u krajnjoj poslušnosti. I u ovom trenutku ispunja se ozbiljenje te proročke riječi: Pred raspetim Kristom prigiba svoje koljeno cijeli svemir, sve što je na nebu, na zemlji i pod zemljom.
On je zbilja izričaj istinske veličine Božje. Božja poniznost, ljubav sve do križa, očituje nam tko je Bog. Pred njime klečimo kad mu se klanjamo. Klečati nije više izražaj robovanja, nego slobode koju nam sama Božja ljubav daruje, radost zbog otkupljenja, povezanost s cijelim svemirom, s nebom i zemljom na klanjanje Kristu, na jedinstvo s Kristom, i otkupljenost po njemu.
Sve se riječi svetoga Pavla stapaju u veliku molitvu. I naši nagovori trebaju se stopiti u molitvu. Molimo Gospodina da nam pomogne da nas njegova riječ što snažnije prožme, da budemo sve više svjedoci, a ne samo učitelji, sve više svećenici, pastiri, ‘episkopoi’, tj. oni koji gledaju na Boga i na službu u Evanđelju Božjem, službu u Evanđelju milosti.
Izvor:
Prijevod – fra Tomislav Pervan
Međugorje, 20. svibnja 2026.
OBEĆANJA
“Kad se veli kako je Crkva primila vječna obećanja koja se sva zajedno slijevaju u obećanje vječnosti, pod tim se zapravo treba shvatiti obećanje kako ona ne će nikada podleći svomu vlastitom starenju, svomu okoštavanju, svojoj ukočenosti, svojoj običajnosti ni svomu sjećanju.
Da nikada ne će postati mrtvo drvo, mrtva duša, da nikada ne će ići do kraja procesa umiranja koji svršava sa smrću.
Da se nikada ne će zagušiti pod naslagama svojim spisa i svoje povijesti.
Da je njezina ‘sjećanja’ nikada ne će posvema ugušiti.
Da nikada ne će podleći nagomilanoj papirologiji, ukočenosti svoje birokracije.
Da sveci uvijek iznova u njoj izviru”.
(Charles Peguy, francuski pjesnik i obraćenik)
