HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA, USKRSLOGA, KOJI NAM JE POSLAO DUHA SVETOGA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan Dan Gospodnji – dan Duhova ili Pedesetnice. Zahvalimo Gospodinu za ovaj prelijepi dan, svježe jutro, čisti zrak. Zahvalimo za sve što imamo jer Duh Gospodnji jest onaj koji oživljuje. I na samome početku, u Knjizi Postanka, veli se kako je Duh Gospodnji lebdio nad vodama. Izvorno bi to trebalo značiti kako je Duh Gospodnji stvarao svemir i sve u njemu. Izričaj koji se rabi smjera na stanje koje imamo u ptičjem svijetu gdje ptica leži na jajima dok se mladi ne izlegu.
Tako i ovdje. Duh lebdi, zakriljuje sve dok se svemir – kozmos ne oblikuje. Jer ondje se veli kako je u početku Zemlja bila „pusta i prazna“, hebrejski – tohu vabohu – dakle, savršeni nered, kaos. Iz toga kaosa stvara Bog kozmos – ures, nakit (to i znači imenica „kozmos“, od toga i naša „kozmetika“ i sve vezano uz nju i čovjekovo uljepšavanje). Imamo, dakle, razloga vjerovati kako i danas Duh djeluje, makar su sile kaosa i nereda, rata i podvojenosti tako prisutne u svijetu, pa pomalo i u Crkvi. Trebaju nam centripetalne, ne centrifugalne sile.
Pedesetnica: Od Sinaja do Gornje sobe
Zašto Pedesetnica? Podsjetnik je to na izlazak Izraelaca iz Egipta, bijeg iz robovanja u slobodu. Pedeseti dan – pod Sinajem – Mojsije prima od Gospodina ploče Saveza i Bog se obvezuje, a i narod se trokratno obvezuje obdržavati sve što mu Gospodin bude govorio. I tu se stvara Izrael kao narod.
Konstituira se povijesni Izrael. Dotle su bili plemena, a odsada su Božja tvorevina, sveti puk, kraljevsko svećenstvo, izabrano među svim drugim narodima. Tu primaju svoj „Ustav“; Bog piše svojom rukom, svojim riječima koje onda Mojsije čita narodu. I narod se obvezuje. Dakle, to je taj pedeseti dan – koji je Izrael slavio – uz Pashu i Dan pomirenja. Stoga se i spominje u Djelima apostolskim taj „pedeseti dan“ kad bi se u Jeruzalemu okupili Židovi iz cijeloga svijeta, iz cijele dijaspore, raseljeništva.
Pretpostavlja se da je u Isusovo vrijeme bilo oko dva milijuna Židova u Svetoj zemlji, a oko tri milijuna u raseljeništvu, dijaspori, u kojoj su imali svoje male zajednice i okupljali se u sinagogama. Svjedoče nam o tome i Djela apostolska te Pavlova putovanja i obraćanja Židovima. Dakle, u Starom zavjetu Bog stvara Izrael kao narod, kao svoju svojinu. A u Novom – budući da je stari Izrael odbacio Isusa kao Mesiju – Bog stvara novi narod – Crkvu na Duhove, u Jeruzalemu.
Nukleus je dvanaest apostola (Matija je u međuvremenu pridodan), potom je u središtu Marija kao Kraljica apostola i Isusova Majka koja je živo sjećanje Crkve, te kojih 120 duša. U današnjem Evanđelju od svetoga Ivana imamo ponovno učenike u Gornjoj sobi. Isus se ukazuje na dan Uskrsa, pozdravlja s „MIR VAMA“, dahne u apostole i kaže: „Primite Duha Svetoga.“
Dah života i oprost grijeha
Razmislimo što je to značilo u toj sobi u to vrijeme. Posljednji put kad je itko vidio Isusa živog bilo je na križu kada je „vikao jakim glasom: ‘Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!’ I rekavši to, izdahnuo je.“ Umro je; bio je pokopan. Bio je mrtav i svi su to znali. Evo ga natrag s njima, u proslavljenom tijelu koje može ući i kroz zatvorena vrata – ali ipak fizičko tijelo koje jede. A sada, nakon što je izdahnuo i predao svoj duh Ocu, ponovno diše i predaje Duha Svetoga svojim apostolima.
Njegov posljednji dah s križa ima isto značenje kao i njegov novi dah u Gornjoj sobi. Kad izdahne na križu, umirući umjesto nas, Isus nam oprašta grijehe. Kad dahne na svoje apostole nakon uskrsnuća, daje im sposobnost da prošire taj oprost kroz vrijeme i prostor do svakoga od nas danas.
„Primite Duha Svetoga“, kaže on. „Kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, a kojima zadržite, zadržani su.“ Samo Bog može oprostiti grijehe. Ali sada to mogu i Isusovi apostoli i svećenici, u njegovo ime, jer imaju Duha Svetoga, koji je sam Bog. To se događa kada Isus dijeli Duha Svetoga s ljudima. Oprošteno nam je, preoblikovani smo, obnovljeni, nova smo stvorenja.
Duh se očituje kroz snažan vjetar i kroz ognjene jezike. U zraku i vatri. Postoje četiri elementa: voda, vatra, zrak i zemlja. Ovdje su dva elementa prisutna, na Duhove. Oganj. Ognjeni jezici i vihor. Vjetar je prije svega izraz moći – u antičkom svijetu vjerovalo se da je znak božanske moći koja pokreće svijet i pokreće zvijezde kao da su zrnca pijeska. Ali unutar slike moćnog vjetra skriveno je drugo značenje; to jest, on također predstavlja jedan od četiri elementa života – element zraka, koji razlikuje ovu našu zemlju od svih ostalih nebeskih tijela, čineći je „zvijezdom života“.
Duhovno zagađenje i potreba za „propuhtavanjem“
Samo tamo gdje ima zraka pluća služe svojoj svrsi. Samo tamo gdje ima zraka može biti disanja, može biti života. Ono što ovaj tajanstveni element zraka znači za biološki život jest ono što je Duh Sveti za duhovni život. Samo tamo gdje Duh Sveti diše, čovjek može biti čovjek, čovječanstvo može opstati, duh može istinski živjeti.
Svjedoci smo kako se danas truje zrak, i fizički ali i duhovni, koji svakodnevno udišemo. Trovanje srca i duha koje proizlazi iz duhovnoga zagađenja okoliša alarmantnije je od bolesti uzrokovanih zagađenjem zraka u njegovu fizičkom obliku. Kakav zrak udišemo na radnom mjestu, na ulici, iz medija, kakav zrak udišu naša djeca u školama? Kontaminiran pornografijom, zlom, grijehom.
Današnje novine prepune su govora o zagađenju zraka koje uzrokuje naša civilizacija. A u urbanim područjima, čak i bez čitanja takvih priča, možemo sami iskusiti kako, uz vitalni element zrak, udišemo i otrove koji uništavaju život. Ali ono o čemu ne govorimo jest duhovno zagađenje koje uništava atmosferu u kojoj duh može živjeti. Pa ipak, trovanje srca i duha koje proizlazi iz takva duhovnoga zagađenja okoliša alarmantnije je od bolesti uzrokovanih zagađenjem zraka u njegovu fizičkom obliku.
Koliko se polaže značenja na zdravi okoliš, a što je s nutarnjim zagađenjem koje se svakodnevno sve više širi? Treba nas propuhati Duh Sveti. Druga slika koja se koristi za Duha Svetoga u našem čitanju jest oganj, vatra. Dok su ljudi u antičkom svijetu smatrali zrak temeljnim elementom života, vatra je bila element na kojem se temeljila kultura; stoga je bila preduvjet da bismo mogli obrađivati, oblikovati i preobraziti zemlju. Program modernog doba je želja da ne budemo na Božju sliku, već samo na svoju vlastitu sliku.
Krist kao donositelj nebeskoga ognja
Vatra je svjetlost, toplina, energija, moć transformacije. Ali istovremeno, kada izmakne kontroli, ona je element uništenja i propasti. U drevnom svijetu smatrana je dijelom sunca, božanskog elementa. Zbog čovjekove sposobnosti da kontrolira vatru, čovjek je smatran poput bogova. Grčki svijet stvorio je mit o Prometeju, koji se bori protiv bogova, uzima vatru s neba i spušta je na zemlju, čime je uveo novi svijet.
Pedesetnica nam govori da je Duh Sveti vatra i da je Krist pravi Prometej koji je uzeo vatru s neba. Da, čovjek treba imati vatru; ne smije biti prepušten tupom, vegetativnom postojanju; stvoren je da bude poput Boga, da stvara novo.
Ali Onaj koji donosi tu vatru, moć spasenja, nije Titan koji pokušava pomesti Boga, već Sin koji se izlaže vatri ljubavi, rušeći tako zidove neprijateljstva i omogućujući vatri da postane sila preobrazbe, ljubavi i novog svijeta. Kršćanstvo je oganj i vatra koja je zapalila antički svijet. To nije monotonija, pobožna bujica riječi, vagon u koji se možemo ukrcati na bilo koji vlak kojem želimo pripadati. Ono što kršćanstvo od nas traži jest žar vjere koja sudjeluje u muci Isusa Krista i tako obnavlja svijet.
Konačno, uzmimo još samo jednu stvar iz slika i pojmova u današnjim čitanjima: Duh Sveti pobjeđuje strah. Učenici, za koje nam Evanđelje kaže da su se još uvijek skrivali iza zaključanih vrata iz straha od Židova koji su razapeli njihova Gospodina i koji su ih doista mogli uhititi i pogubiti – ovi učenici sada hrabro izlaze iz skrovišta i propovijedaju poruku Isusa Krista raspetoga bez straha, jer znaju da su u rukama Onoga koji je jači. Neka i nas Duh osposobi za djela koja su izvršili apostoli u ono doba. Molimo za snagu Duha Svetoga, njegovo „provjetravanje“ i oganj.
Više od istog autora:
Feniks iz pepela: Krv mučenika kao sjeme novih zvanja
Sveta Rita: Ruža procvjetala usred zime
Kultura ruganja i neizbrisivi pečat kršćanstva
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini, klikni na poveznicu u nastavku, informiraj se o planovima našeg portala i doprinesi i ti našem djelovanju;
