Teško je u svijetu pronaći biskupiju u kojoj jedan njezin djelatnik unosi toliki nemir i podjele među svećenike i vjernike, kao što to čini Marko Medved, siva eminencija Riječke nadbiskupije. Svojim djelovanjem ovaj laik, obnašatelj mnoštva funkcija unutar Nadbiskupije (crkveni povjesničar, arhivar Riječke nadbiskupije, pomoćnik urednika crkvenoga mjesečnika Zvona i povjerenik Riječke nadbiskupije za crkvena kulturna dobra), neprestano opterećuje svećenike, kuriju, a napose riječkog nadbiskupa mons. Matu Uzinića.
U prilog tome, s Facebooka prenosimo dvije objave velečasnog Matea Šutića, Riječanina, katoličkog svećenika, kojima je reagirao na konstrukcije koje je 13. lipnja 2026. objavio dr. Marko Medved.
Svoje sjeme razdora Medved je nedavno posijao na portalu i facebook stranici Fratellanza koji ironično i paradoksalno nosi podnaslov „mjesto susreta i dijaloga“. Inače, Facebook Riječke nadbiskupije učestalo prenosi objave s toga portala, koje su mahom anonimne.
Velečasni Šutić zorno pokazuje kako ono o čemu Marko Medved docira nisu shvaćanja katoličke vjere, katoličke teologije ni crkvenog Učiteljstva. Iz Medvedova je djelovanja vidljivo da sa svojih pozicija u Riječkoj nadbiskupiji vrši institucionalno nasilje nad vjerom koju su predali apostoli kao i nad njezinim poimanjem i tumačenjem, iako nema ni kanonski mandat.
Na Medvedovu objavu reagirao je prethodno i kancelar Riječke nadbiskupije Goran Casalonga.
Iščitavanjem tekstova ovih riječkih svećenika, opravdano se postavlja pitanje: Nije li se Marko Medved prometnuo u samozvanog profesora dogmatike i moralke? K tomu protukatoličke. Mnogo bi logičnije bilo da se drži starije crkvene povijesti koju je i specijalizirao. Kad diskutira o ovoj novijoj, umjesto strukovne nepristranosti, pokazuje tipični ostrašćeni aktivizam.
Objave velečasnog Matea Šutića
Tradicija – Gledanje nazad, naprijed ili lutanje u krug?
Danas sam na portalu Fratellanza naletio na članak prof. Marka Medveda, i kao što sam i očekivao, bio sam razočaran – profesor koji propagira dijalog i sinodalnost hvata se pojmova koji nas dijele na „naše“ i „vaše“, „pretkoncilske“ i „postkoncilske“. Pa, evo, osjetih potrebu odgovoriti javno.
Što je uopće Tradicija Crkve? Tradicija je jedan od kamena temeljaca – ona se odnosi na vjekovni nauk Crkve, i nipošto nije nešto čega se hvataju isključivo „tradicionalisti“ poput SSPX-a, jer pripada cijeloj Crkvi. Crkva koja se odriče svoje Tradicije nije moderna – ona je zabrazdila u protestantizam, jer se, odričući vjekovnog nauka, odriče svojih korijena. Poput kuće na pijesku o kojoj govori Isus, ona postaje kuća bez temelja koju će potom svaki vjetar nositi čas vamo, čas tamo.
Naravno, da bi svemu ovom dao malo oštriju notu, prof. Medved Tradiciji dodaje -izam. Znamo da je svaki -izam loš, pa tako mora biti i ovaj, tim više što je povezan sa SSPX-om. No, postoji jedan problem – kardinal Gerhard Ludwig Müller o kojem prof. Medved govori nije član Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. niti njihov branitelj, te tako argumenti prof. Medveda u kojem je svatko tko brani Tradiciju automatski otpadnik padaju u vodu. Štoviše, kako sam ističe – kardinal je bio katolički prefekt katoličke Kongregacije za nauk vjere – i samim time, vjerujem, puno bolje upućen u pitanja crkvenosti nego li je to prof. Medved.
Prof. Medved potom opet, vjerojatno vođen ljubavlju i tolerancijom, nastavlja nas dijeliti na „naše“ i „vaše“ govoreći dalje o tom kako je kardinal bio opozicija papi Franji, zaboravljajući pri tom da je upravo sloboda izražavanja mišljenja u samoj biti sinodalnosti koju on propagira. Oprostite, profesore – moramo li svi biti istog mišljenja kao papa Franjo o svemu, ili je ipak dopušteno imati drugačije stavove? Na tren mi je to vaše forsiranje uniformnosti mišljenja djelovalo jako… usudim li se reći – klerikalistički? Nije li to upravo ono sa čim se naš poštovani nadbiskup ne slaže? Gdje je nestao pluralizam mišljenja? Ili se on samo tolerira kod osoba koje misle jednako kao vi?
No, da razjasnim pitanje Tradicije – pogrešno govori prof. Medved kada kaže da se Tradicija veže uz nepoštivanje Drugog vatikanskog sabora. Ta je izjava potpuno netočna. Štoviše, oni koji cijene Tradiciju Crkve prepoznaju ljepotu i bogatstvo koje Crkva ima od svojih početaka, uključujući Drugi vatikanski sabor. Kako nam Gospodin govori: „Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13,52).
Podcrtavam – „novo i staro“, ne samo „novo“. A zašto je i staro bitno? Zato što je odavno svima poznata uzrečica: „Tko ne pozna svoju povijest, biti će prisiljen ponavljati njezine pogreške.“ – a to uključuje zablude i pogreške koje su nadiđene.
Naravno, slažem se s prof. Medvedom da se ne trebamo vraćati na staro – stare zablude i pogreške koje su nadiđene i o kojima je Crkva dala svoj sud. A to ćemo upravo najbolje postići tako da upoznajemo povijest i blago Crkve kroz cijelu njezinu povijest. Uostalom – Crkva je počela sa Isusom Kristom. Puno je blaga u njezinoj riznici, i jedini koji se mogu buniti na to da se to blago iznosi na vidjelo su oni koji žele zamutiti vodu jer se brinu da ne budu prozvani nečim što je davno osuđeno i odbačeno.
O modernizmu – herezi svih hereza
Nastavno na prošlu objavu, a koja je komentar na prof. Medveda, osjećam potrebu još nešto objasniti – a to je pojam modernizma. Naime, prof. Medved rekao je u svojoj objavi kako je modernizam rehabilitiran – što je netočno. No, počnimo uopće s pitanjem – što je modernizam o kojem on govori, a kojeg ne definira.
Prema dokumentima pape sv. Pija X., i njegovoj enciklici Pascendi Dominici gregis, modernizam je „sinteza svih hereza“. On, može se sažeti, odvaja vjeru od razuma, vjeru svodi na subjektivni osjećaj te tvrdi da se samo Učiteljstvo, kao i vjerske dogme, mogu evoluirati i mijenjati se s vremenom. Tako npr. modernisti tvrde da Isus Evanđelja nije isti kao Isus povijesti, a čuda i proročanstva koja je Isus ispunio su, prema njima, tek simbolički dodaci ranih kršćana. Ukratko, može se reći da je u biti modernizma radikalni subjektivizam i relativizam vjere. Modernist, dakle, umjesto da sebe oblikuje prema pologu vjere nastoji vjeru oblikovati po sebi.
Zašto bi onda prof. Medved rekao da je modernizam „rehabilitiran“? Nekoliko je mogućnosti – od neznanja, preko krive informiranosti, preko krivog razumijevanja, pa do zle namjere. Što je od ovog slučaj – nije moje da prosuđujem, no radi dobra vjere osjećam dužnost ispraviti pogrešne navode.
Dakle, da raščistimo mutnu vodu – povijesno-kritička metoda o kojoj govori prof. Medved nije sama kao takva osuđena. Osuđen je oblik te metode koja se koristila u vrijeme Pija X., a koja je bila prožeta filozofskim agnosticizmom i racionalizmom. Papa je tu osudio zaključke te metode i ideološku pozadinu, a ne želju za povijesnom točnošću. Preciznije, osuđene su sljedeće postavke te metode:
– Pretpostavka da čuda nisu povijesna: Metoda je polazila od racionalističkog načela da se u povijesti ne događaju natprirodne stvari. Zato su kritičari tvrdili da su izvještaji o čudima i Kristovom uskrsnuću samo „mitovi“ i kasniji teološki dodaci.
– Razdvajanje „Isusa povijesti“ od „Krista vjere“: Metoda je tvrdila da je stvarni, povijesni Isus bio samo običan židovski prorok koji nije znao da je Bog, a da je „Krist vjere“ (Božji Sin, Spasitelj) izmišljotina prve kršćanske zajednice.
– Nijekanje božanskog autoriteta Biblije: Sveto pismo se promatralo isključivo kao ljudski, povijesno uvjetovani tekst pun pogrešaka, čime se nijekalo biblijsko nadahnuće (inspiracija) od Duha Svetoga.
Papa je dakle smatrao da takva metoda nije neutralna znanost, nego primjena agnostičke filozofije na Bibliju, te ju je u tom obliku zabranio katoličkim teolozima. Osudio je povijesno-kritičku metodu jer je u njegovo vrijeme ona bila oružje radikalnog racionalizma koji je odbacivao bilo što nadnaravno i služila je za potkopavanje povijesne utemeljenosti kršćanstva. Tek kada je ta metoda „očišćena“ od apriornog odbacivanja nadnaravnog, i kada je prihvaćeno da se povijesna istraživanja mogu raditi uz vjeru u Božje nadahnuće, Katolička je Crkva integrirala tu metodu u svoj teološki rad.
Druga stvar o kojoj govori prof. Medved kao „dokaz“ prihvaćanja modernizma (koji to, naravno, nije) jest dijalog sa svijetom. Crkva je otvorila vrata dijalogu sa suvremenim čovjekom kako bi mu lakše prenijela nepromjenjivu istinu, a ne kako bi prihvatila zablude modernizma koje je Pio X. osudio.
Profesor Medved tu miješa modernizam, koji je doktrinalna zabluda koja mijenja sam sadržaj vjere, s dijalogom sa svijetom koji je pastoralna metoda. Uostalom, papa Pavao VI., papa koji je vodio i zaključio Drugi vatikanski sabor, u programskoj enciklici Ecclesiam suam (1964.) koja se doslovno bavi dijalogom eksplicitno upozorava na opasnost „unutrašnjeg modernizma“ i relativizma pod krinkom prilagodbe svijetu.
Dijalog, tu, ne znači prihvaćanje duha vremena pod svaku cijenu, nego pronalaženje zajedničkog jezika za navještaj Istine. Tako, Dijalog tu nije dokaz da je modernizam rehabilitiran, nego samo da je Crkva promijenila svoj pedagoški pristup.
Za kraj, ako prof. Medved tvrdi da je modernizam rehabilitiran, ovdje ga otvoreno molim da za to podastre dokument Učiteljstva (koji, unaprijed ću reći, ne postoji). Nasuprot tome – navesti ću da su i „moderni“ i „postkoncilski“ pape držale ista stajališta kao i nekoć – tako sv. Ivan Pavao II. u enciklici Fides et ratio snažno brani suodnos vjere i razuma te izričito osuđuje skepticizam, agnosticizam i relativizam – iste filozofske temelje modernizma koje je papa Pio X. osudio. Nadalje, papa Benedikt XVI. je sam kritizirao „diktaturu relativizma“, što je samo moderni naziv za ono što je Pio X. nazvao modernizmom.
Mateo Šutić
