Postoje trenuci kad čovjek samo stoji i gleda, a srce mu govori jasnije od bilo koje propovijedi. Tako je, rekli bismo, bilo i ovih dana na Brdu ukazanja. Teško je bilo ostati ravnodušan dok se polako, korak po korak, uza kamenje penjao kardinal Ernest Simoni Troshani. Ovog devedesetosmogodišnjeg albanskog svećenika s pravom zovu “živim mučenikom” komunizma.
Kardinal u poznim godinama penjao se onako kako se penje čovjek čiji je cijeli život teški uspon prema Bogu. Taj težak put vodio je kroz zatvorsku ćeliju, rudnik i kanalizacijski jarak.
Krunica u rukama, nekoliko jednostavnih riječi upućenih okupljenima – i to je bilo dovoljno da dirne brojne prisutne hodočasnike. A dirnut će i još tisuće onih do kojih će doći ova vijest. Pred kipom Kraljice Mira stari je svećenik još jednom posvjedočio ono što govori cijelim svojim životom: vjernost se ne mjeri lakim vremenima, nego onim teškim.
Mladost u sjeni komunizma
A život mu, da se prisjetimo, baš lak nije bio. Rođen je 1928. u mjestu Troshani, na sjeveru Albanije, u zemlji koja je tada tek tražila svoj put između starih običaja i novih, sve agresivnijih ideologija. Mladić koji je sa samo deset godina ušao u franjevačku školu nije mogao predvidjeti da će studij teologije morati nastaviti u tajnosti, jer su komunisti zatvarali samostane i strijeljali svećenike. Pa ipak, 1956. je zaređen – potajno, kako je u to vrijeme i bilo moguće.
Umjesto župe i mirne službe dočekali su ga zatvor, rudnik i prisilni rad. Na Badnjak 1963., nakon što je u propovijedi spomenuo papu Ivana XXIII., uhitili su ga i osudili na smrt. Kaznu su mu preinačili, ali “milost” komunističkog režima značila je osamnaest godina zatvora i logora, a potom još gotovo desetljeće pod strogim nadzorom. I sve to vrijeme – misa u tajnosti, ispovijedi šaptom, križ podijeljen s onima koji su trpjeli pokraj njega
Kad je sve to konačno prošlo, nastavio je raditi kao običan svećenik u nadbiskupiji Shkodër–Pult, uporno se nazivajući “mrvom Božjom” – kao da osamnaest godina zatvora nije bilo ništa osobito, samo dio posla za Gospodina.
Kardinal koji nije biskup i njegova veza s Međugorjem
Svijet ga je upoznao 2014., kad je u Tirani, pred papom Franjom, ispričao što znači biti svećenik u prvoj ateističkoj državi svijeta. Teško je zaboraviti taj prizor – Papa koji ustaje, prilazi mu i u suzama mu ljubi ruke nazivajući ga živim mučenikom. Dvije godine poslije, 2016., isti ga je Papa imenovao kardinalom, ne tražeći od njega biskupsko ređenje. Tako je on, svećenik iz logora i zatvora, postao jedan od rijetkih kardinala koji su ostali – jednostavno – svećenici.
S Međugorjem ga veže dugogodišnja, gotovo obiteljska povezanost. Bio je na Mladifestu, predslavio misu u župi sv. Jakova, hodočastio na Brdo ukazanja više puta nego što bismo lako nabrojali. Ali ovaj posljednji uspon, u poznim godinama i očito oslabljenom tijelu, ima posebnu težinu. Kad čovjek koji je gotovo tri desetljeća platio vjeru zatvorom i prisilnim radom danas, u devedeset osmoj, kleči pred Gospom s krunicom u rukama – onda nam svima, koji znamo gunđati zbog mnogo manjih križeva, ta slika kaže nešto što nikakva propovijed ne bi mogla.
Pitanje koje se sama nameće
I baš zato nam, gledajući tu fotografiju starog albanskog kardinala na Podbrdu, pada na pamet jedno gorko-slatko pitanje. Međugorje sada konačno ima službeni nihil obstat – Crkva je, koliko god polako, rekla da hodočašćenju tamo ništa ne stoji na putu. Albanski kardinal je već došao. Koliko će još vremena trebati da se na tom istom Podbrdu, pred istim tim kipom pred kojim je molio ovaj živi svetac, pojavi i prvi hrvatski biskup?
