Povjesničar Ivo Goldstein tužio je saborskog zastupnika Marina Miletića zbog povrede časti i ugleda u vezi s njegovim izjavama o Jasenovcu i spor je izgubio. Tužbu je odbio Općinski građanski sud u Zagrebu, a presudu je potvrdio Županijski sud u Osijeku, pa je Goldstein pravomoćno dužan Miletiću naknaditi 750 eura troškova postupka.
Radi lakšeg razumijevanja samog spora i njegovih implikacija vrijedi razmotriti cijeli kontekst ovog slučaja.
“Genocidnost Hrvata” i nedostatak forenzičkih dokaza
Hrvatski povjesničar dr. Ivo Goldstein poznat je hrvatskoj javnosti kao jedan od najglasnijih zagovornika teze o genocidu u NDH, a kritičari mu zamjeraju da time hrvatskom narodu nameće teret kolektivne krivnje. Ta se teza, prema njemu, među ostalim očituje i u monstruoznoj naravi i posljedicama logora Jasenovac.
O toj je temi napisao više knjiga i znanstvenih radova te dao mnoštvo intervjua raznim medijima, a kako se čini, ne libi se ni podizati tužbe protiv neistomišljenika.
Iako je najveći dio svoje znanstvene karijere posvetio istraživanju te teme, koja je u susjednoj Srbiji i u dobrom dijelu domaće lijeve političke scene prerasla u mit, profesor Goldstein, baš kao ni ostali zagovornici njegovih teza, nikada nije uspio uvjerljivo odgovoriti na ključno pitanje o masovnim ubojstvima u Jasenovcu: gdje su forenzički dokazi?
U potrazi za svojim „svetim gralom” iznosio je različite verzije kojima je trebalo objasniti zašto kostiju logoraša nema.
Teza o strojevima iz Chełmna
Na pitanje zašto nema posmrtnih ostataka koji bi potvrdili brojke koje zastupa, profesor Goldstein u emisiji „Nedjeljom u 2” odgovorio je da su se u travnju 1945. u Jasenovac vratili ustaše koji su prethodno bili na „edukaciji” u Chełmnu i ondje nabavili strojeve za uništavanje kostiju.
Goldstein procjenjuje da je u Jasenovcu ubijeno i do stotinjak tisuća ljudi, a masovno uništavanje ostataka žrtava iz grobnica, prema njemu, počelo je 6. travnja 1945., samo 16 dana prije proboja logoraša. Tragovi tolikog broja žrtava trebali bi, dakle, u najvećoj mjeri nestati u nešto više od dva tjedna, spaljivanjem i drobljenjem kostiju, a ostatak raspadanjem u vlažnom tlu.
Nevjerojatno je da bi ustaše u tako kratkom vremenu uspjeli u onome u čemu komunističke vlasti nisu uspjele u 45 godina vladavine. Za razliku od ostataka jasenovačkih logoraša, kosti žrtava križnih putova i danas svako toliko izranjaju iz zemlje.
Tekst u Jerusalem Postu
Nakon sporne izjave u „Nedjeljom u 2” izraelski Jerusalem Post 14. kolovoza 2021. objavio je u rubrici „Opinion“ tekst potpisan imenom David Goldman, u kojem je problematizirana ta teza. U tekstu je pisalo da Židovima ne treba kompromitiranje pristajanjem uz teško dokazive i malo vjerojatne, preuveličane brojke žrtava, jer onih neupitnih ionako imaju sasvim dovoljno, te da upravo takve pojave idu na ruku negiranju holokausta.
Tekst je naknadno povučen, a David Goldman najvjerojatnije je bio pseudonim, s obzirom na to da se ispostavilo da takva osoba ne postoji. Prema Goldsteinovim riječima, za njega nitko nije znao ni u židovskoj zajednici u Australiji, odakle navodno potječe.
Goldstein je poslije u odgovoru koji je Jerusalem Post objavio 23. kolovoza 2021. potvrdio da je iznio „tezu da su leševi također uništavani ‘strojem za drobljenje kostiju’, koji su koristili nacisti tijekom poznatog zataškavanja ‘Aktion 1005’”, dodajući da postoje „jasni pokazatelji” da su ustaše i u tome blisko surađivali s nacistima. U istom je odgovoru ustvrdio da u emisiji nije spomenuo Hitlera. U intervjuu za Index opisao je i spaljivanje leševa na rešetkastom postrojenju u Gradini, na kojem je, prema njegovim riječima, radilo 500 ljudi.
Od drobilice do valjka
Četiri godine poslije u priču je ušao i valjak. U sučeljavanju s istraživačem Igorom Vukićem u emisiji „Fenomen tjedna” Marina Vlahovića na Z1 televiziji 6. studenoga 2025., Vukić ga je odmah na početku prozvao zbog drobilice, na što je Goldstein odgovorio da je to bila pogreška te da je ipak bila riječ o „valjku za drobljenje kostiju”.
Ta korekcija nije prošla nezapaženo pa je tako Večernji list pisao o „drobilici koja više nije drobilica nego valjak koji nitko nikad nije vidio ni čuo za njega”.
Goldstein je kasnije priznao da mu sučeljavanje nije uspjelo. „Želio sam ga demaskirati, ali nisam uspio, nije do toga došlo i tu je moja greška i odgovornost”, izjavio je Novom listu, uz ocjenu da je „na neki način kapitulirao”. Četiri dana poslije sučeljavanja, 10. studenoga 2025., gostovao je na N1 kod Ivana Hrstića, gdje je bio podjednako neuspješan u obrani svojih teza kao i na Z1.
Drobilica je ipak ostala upamćena kao simbol neuvjerljivog i teško dokazivog objašnjenja kojim je Goldstein potkrepljivao svoju tezu.
Protivljenje iskapanjima
Budući da njegova teza počiva na gotovo potpunom uništenju posmrtnih ostataka, za profesora Goldsteina bilo bi vrlo nezgodno kad bi hrvatska vlast odlučila detaljno istražiti Jasenovac uz primjenu najmodernijih tehnologija i znanstvenih spoznaja, a za tu su svrhu imućni Hrvati iz domovine i dijaspore već ponudili novac, među njima Branko Roglić i iseljenik iz Australije Marko Franović, svaki po milijun dolara.
Profesor se stoga odlučno protivi ideji da se broj žrtava utvrđuje iskapanjem i za to nudi pomalo nevjerojatne argumente.
Tako u intervjuu Indexu navodi da su „istraživači već 1964., otkapajući neke grobnice, ustanovili kako su mnogi leševi već ‘istrulili i raspali se’, ili kako se ‘ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje’”. Dodaje da je to rezultat i uzastopnih poplava obližnjih rijeka Save i Une te da bi se danas, gotovo 80 godina nakon tih ubojstava, pronašlo još bitno manje dokaza.
No čak i da je profesor Goldstein u pravu, i da su kosti istrunule te da je ostala samo žućkasto-narančasta masa, zar ljudi koji su ondje pokopani ne zaslužuju spomen-obilježje na mjestu ukopa?
Je li činjenica da tijela nisu očuvana i kao takva ne mogu poslužiti kao dokaz razlog da ih se zanemari?
Teško je razumjeti zašto se povjesničar kojemu je Jasenovac životna tema protivi istraživanju koje bi, bez obzira na ishod, žrtvama moglo osigurati barem dostojno obilježeno mjesto ukopa.
U dijelu javnosti sve se češće iznosi teza da se u komunističkoj Jugoslaviji od započetih istraživanja odustalo jer na jasenovačkom području, kao i u mnogim jamama i škrapama diljem bivše države, umjesto posmrtnih ostataka logoraša leže kosti ubijenih hrvatskih vojnika iz Drugoga svjetskog rata.
Miletićev podcast i tužba
Nakon što je izašao tekst u Jerusalem Postu, saborski zastupnik Marin Miletić u jednom je videu komentirao njegove navode. Na svom YouTube podcastu 15. kolovoza 2021., samo dan nakon objave, objavio je video „Dolazi li vrijeme za istinu o Jasenovcu?”, u kojem je prepričao Goldmanov tekst i govorio o broju žrtava te o tome da Srbija nije dostavila dokumentaciju, a Goldsteina je spomenuo i u rečenici o „promotorima velikosrpske politike u Hrvatskoj”.
Goldstein je 2022. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tražio je 30.000 kuna (3.981,68 eura) pravične novčane naknade zbog povrede časti i ugleda, sa zateznim kamatama, te uklanjanje videa s YouTubea i svih drugih kanala. Tvrdio je da ga je Miletić prikazao kao „neozbiljnog čovjeka” koji „iznosi neozbiljne tvrdnje koje umanjuju cijelu priču o Holokaustu“, pripisao mu izjavu koju nije dao i svrstao ga među promotore velikosrpske politike.
Miletić je izjavio da je samo prenio ono što je objavio Jerusalem Post, i to tjedan dana prije nego što se uredništvo ispričalo, te da Goldsteina nije nazvao promotorom velikosrpske politike, nego je govorio o širim „strujama u društvu”.
Tijek postupka
Sud je izveo dokaze uvidom u ovjerene prijevode Goldmanova teksta i uvodnika Jerusalem Posta, članak Jutarnjeg lista „Tko je David Goldman” te snimke emisije „Nedjeljom u 2” i Miletićeva podcasta, a saslušao je obje stranke te svjedokinje, tužiteljevu suprugu Sanju Petrušić Goldstein i kćer Tesu Goldstein.
Tako je ustanovljeno da Goldstein nije spominjao Hitlera, kako je to Miletić naveo u videu, pozivajući se na tekst u Jerusalem Postu, ali je ipak utvrdio da navod o strojevima nije lišen činjenične osnove jer je Goldstein u emisiji doista govorio o strojevima za uništavanje kostiju, pri čemu „nije odlučno” što je Miletić upotrijebio riječ „topiti”, a ne „uništavati”. Ocjene da je Goldstein „neozbiljan” i da su njegove tvrdnje „protivne zdravom razumu” sud je ocijenio dopuštenim vrijednosnim sudovima o javnoj osobi koja se sama izložila javnoj raspravi.
Svjedočenja kćeri i supruge okrenula se protiv tužitelja
Presudnim se pokazalo i to što Goldstein nije dokazao da mu je štetu prouzročio upravo Miletićev podcast, a ne tekst u Jerusalem Postu.
Za podcast je saznao od prijatelja, znatno kasnije i tek nakon isprike Jerusalem Posta. Paradoksalno, upravo su iskazi svjedokinja Sanje Petrušić Goldstein i Tese Goldstein pomogli sudu zaključiti da su negativne reakcije počele nakon teksta u Jerusalem Postu, a ne nakon Miletićeva podcasta. Tesa Goldstein posvjedočila je da je nadimak „Ivo Drobilica” nastao nakon teksta u Jerusalem Postu, a da su se nakon Miletićeva videa njezini poznanici, kojima je to bilo smiješno, pitali je li ipak riječ o „Ivi Topilici”.
Presuda i epilog
Sutkinja Vanesa Brizić Bahun presudom od 20. siječnja 2026. u cijelosti je odbila Goldsteinov tužbeni zahtjev i naložila mu da Miletiću u roku od 15 dana naknadi 750 eura troškova postupka. Pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava, sud je zaključio da „nema neophodne društvene potrebe” da se odštetom ograniči Miletićeva sloboda izražavanja. Utvrdio je i da podcast nije medij u smislu Zakona o medijima, pa se spor vodio po općim pravilima Zakona o obveznim odnosima.
Goldstein se na presudu žalio, ali je Županijski sud u Osijeku 23. lipnja 2026. odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomoćna, a ovršna 18. kolovoza 2026.
Ova je presuda važna ne samo zbog financijskog epiloga koji je donijela ili moralne zadovoljštine aktera koja iz nje proizlazi, nego i zato što se može promatrati kao znak da se raspoloženje u hrvatskoj javnosti promijenilo i da sudskim zastrašivanjima više neće biti moguće spriječiti raspravu o Jasenovcu i znanstveno utvrđivanje točnog broja žrtava tog logora.
Nazire se da je odgovor na Miletićevo pitanje iz naslova njegova videa potvrdno te da je doista došlo vrijeme za istinu o Jasenovcu, jer kako nas uči i Sveto pismo, „Ništa nije skriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati” (Mt 10,26).
Podržavaš neovisno novinarstvo?
Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
