Eutanazija: Ključne točke novoga francuskoga zakona

Zakon donesen u Francuskoj 15. srpnja 2026. priznaje kao stvarno i vlastito subjektivno pravo na samoubojstvo ili biti ubijen, uključujući i ubojstvo uz pristanak. Prigovor savjesti priznaje se samo djelomično.

Vraćamo se „Zakonu o pravu na pomoć pri umiranju“, koji je francuska Narodna skupština prihvatila 15. srpnja 2026. Raščlanimo najvažnije članke zakona. Počnimo s člankom 2:

„Pravo na pomoć pri umiranju pravo je osobe koja je izrazila zahtjev da joj se odobri posezanje za smrtonosnom tvari i koja je u pratnji […] kako bi je mogla sama sebi primijeniti ili, kada to fizički nije u mogućnosti, da joj je primijeni liječnik ili njegovatelj.“

Prvi opažaj: za razliku od izbora nekih pravnih sustava, francuski zakonodavac nije se odlučio za depenalizaciju pomognuta samoubojstva, nego je priznao kao stvarno i vlastito subjektivno pravo na samoubojstvo ili na to da bude ubijen. Stoga su u Francuskoj i pobačaj, pomognuto samoubojstvo i eutanazija subjektivna prava.

Drugi, još važniji opažaj: Parlament je ozakonio ne samo pomognuto samoubojstvo, nego i eutanaziju. Zapravo, ako pacijent ne može sȃm primijeniti smrtonosni pripravak, to može, štoviše mora, primijeniti liječnik. Stoga je riječ o pravom ubojstvu čovjeka koji je na to pristao. Liječnik ne samo da pomaže osobi počiniti samoubojstvo, nego je i izravno ubija, iskrivljujući narav svoje službe i time preokrećući svrhu svoga poziva: od pomaganja da živi u pomaganje da umre.

Članak 4. utvrđuje mjerila za pristup pomognutu samoubojstvu i eutanaziji, mjerila koja podsjećaju na ona koja je utvrdio talijanski Ustavni sud:

– navršiti najmanje 18 godina;

– „moći slobodno i s punom sviješću izraziti vlastitu volju“;

– biti francuski državljanin ili osoba sa stalnim boravištem u Francuskoj;

– patiti od nepovratne razboljelosti i stanja toliko ozbiljna i neizlječiva da ugrožava pacijentov život i narušava kakvoću njegova života ili čak dovodi do završnoga stupnja.

U to posljednje mjerilo ulaze ne samo stanja na umoru, nego i izlječive bolesti – kao određene vrste raka – ili kronične bolesti – kao šećerna bolest, neke srčane bolesti – ili neurodegenerativne bolesti na njihovu početku (osoba, podsjećamo, mora biti sposobna razumjeti i htjeti da bi mogla pristupiti pomognutu samoubojstvu ili eutanaziji).

Krajnje mjerilo: pacijent mora patiti od nepodnošljiva fizičkoga bola. Treba napomenuti kako je procjena nepodnošljivosti prepuštena isključivo onomu o komu je riječ i ne podliježe preispitivanju. Nadalje, nepodnošljivost može proistjecati ili iz nepopuštanja boli na liječenje ili iz pacijentova odbijanja bilo kakva liječenja, čak i onoga koje bi moglo ukloniti ili ublažiti patnju (prema zakonu, palijativna skrb je neobavezatna; ne predstavlja obvezujući postupak prije zahtijevanja smrti). To se htjelo jer bi inače pacijent bio prisiljen podvrgnuti se liječenju: neprihvatljivo nasilje prema krajnje liberalnim rastezačima zakona.

Članci 5. i 6. obavještavaju nas da osoba koja želi umrijeti bira liječnika zadužena za cijeli postupak, koji osniva višestrukovni odbor sastavljen od liječnika i najmanje dva druga stručnjaka. Odbor mora provjeriti jesu li ispunjena sva prije navedena traženja. O zahtjevu mora odlučiti u roku od 15 dana.

Nastavljamo: može se odlučiti umrijeti doma ili u bolnici (članak 7.). Članak 9. obvezuje liječnika da provede konačnu provjeru pacijentove volje da umre prije nego što se nastavi s okončavanjem života, ali taj članak ne pojašnjava kako postupiti u slučaju u kojem pacijent nije u stanju izraziti se, primjerice zbog napredovanja bolesti (mislimo na amiotrofičnu lateralnu sklerozu).

Najdoslovnije tumačenje zahtijevalo bi od liječnika da ne nastavi, upravo zato što pacijentu nedostaje trenutačno htijenje za nastavkom, a koji nedostatak proistječe iz nemogućnosti izražavanja. Stoga, unaprijed određene smjernice o liječenju u tim slučajevima ne mogu govoriti u pacijentovo ime.

Članak 14. uređuje priziv savjesti, koja pokriva liječnike i medicinske sestre, ali ne i farmaceute koji moraju pripremiti smrtonosnu tvar, ni ravnatelje bolnica odabranih za smrt. Ti ravnatelji moraju osigurati sobu i obvezni su omogućiti pristup ustanovi liječnicima koji će pomoći u samoubojstvu ili koji će sami ubiti pacijenta.

Osim samo djelomična pokrivanja prigovora savjesti, postoji i još jedan veliki ćudoredni i pravni problem: liječnik kojega je pacijent odabrao da ga ubije, ali koji je to odbio učiniti, svejedno mora „dostaviti imena zdravstvenih djelatnika koji su spremni sudjelovati u provedbi takvih postupaka“. Ukratko, kao liječnik, odbijam ubiti, ali moram naznačiti imena ubojica koji su to spremni učiniti. To je nedopuštena tvarna suradnja u zlu, koja, s ćudoredna stajališta, obvezuje stručnjaka da uskrati bilo kakav podatak.

Još jedna rubna bilješka, gotovo kao zanimljivost, ali zapravo i ne. Članak 19. propisuje: „Životno osiguranje pokriva smrt uzrokovanu pomognutim samoubojstvom“ i provedbom eutanazije. Odredba je to koja djelomično podsjeća na članak 1927. talijanskoga Građanskoga zakonika. Stoga životno osiguranje pokriva i smrt žrtve samoubojstva. To je iznimka od pravila koje uređuje ugovore o osiguranju. Osiguranje se, zapravo, temelji na riziku: događaj mora biti neizvjestan i osiguranik ga ne smije namjerno izazvati radi ostvarivanja naknade.

Čemu dakle ta iznimka? Zato što zakonodavac nije želio diskriminirati samoubojstva, nije želio da postoje smrti prvoga reda koje zaslužuju odštetu i smrti drugoga reda koje ne zaslužuju odštetu. Doista, ako osiguranje ne bi pokrivalo samoubojstvo pacijenta, potonji bi, hipotetski, bio prisiljen živjeti dok ne umre prirodnom smrću; inače, rodbina ne bi mogla dobiti odštetu. Ukratko, zakonodavac uklanja svaku moguću preprjeku samoubojstvu i eutanaziji te u istom članku ističe i da su samoubojstvo i eutanazija dva zakonita oblika umiranja, toliko zakonita da zaslužuju pokriće osiguranja.

Naposljetku, treba imati na umu da je ovaj zakon izvedenica Zakona Claeys-Leonetti iz 2016., odredaba koje već ozakonjuju samoubojstvo i eutanaziju. Prema tom zakonu, pacijent ima pravo odbiti bilo koji zdravstveni zahvat, čak i postupak koji spašava život, bez obzira treba li ga započeti ili već započeo. Stoga mogu počiniti samoubojstvo odbijajući početak liječenja ili traženjem da se nad njima obavi eutanazija prekidom dovođenja zraka, primanja vode i pomognuta hranjenja.

Drugi oblik eutanazije dopušten Leonettijevim zakonom uključuje prekid postupaka čiji je „jedini učinak umjetno produljenje života“ (članak 2.). Stoga, sve one osobe koje su pogođene sindromom nereagiranja (koje se neprecizno određuje da su „u vegetativnom stanju“) mogu biti ubijene.

Konačno, još jedan način provođenja eutanazije koji se skriva u naborima zakona jest mogućnost primanja stalnih sredstava za duboko umirenje. Takvo umirenje može imati svrhu ublažavanja boli, ali i svrhu eutanazije: dovoljno je prekoračiti dozu. Ukratko, zakon o pomognutom samoubojstvu donesen 15. srpnja 2026. već je imao svoja smrtonosna polazišta u Zakonu Claeys-Leonetti.

talijanski izvornik

Francuska ozakonila eutanaziju i pomognuto samoubojstvo

Jerolim Lenkić, Eutanazija u moralno-teološkoj prosudbi

Snježana Majdandžić-Gladić, Eutanazija i učenje Katoličke Crkve

Luisella Scrosati, Tri pitanja biskupima o pomognutom samoubojstvu

Slovenski kanonisti, Čovječji je život nedodirljiv

Smrtna kazna načelno jest dopuštena

Protuotrov današnjim zlima

Nakon Fiducije supplicans: sinovski i kćerinski poziv kardinalima i biskupima Katoličke Crkve

Transseksualni sprovod, pustoš Fernándezova nauka

Papa i izbjegnuta eutanazija propusta: pravilan izbor liječnika

Hoće li biti papa Krista ili svijeta? Bit će jasno iz pozdrava

Perrella, dvosmisleno imenovanje koje graniči sa sablazni