Balkanski krajevi pamte staru priču o selu koje je dužno vlastima predati jednog obješenog. Problem je bio praktične naravi: mjesto je imalo dvojicu nezamjenjivih kovača, ali samo jednog krojača kojeg baš i nitko nije previše trebao. Odabir je bio brz i bez puno sentimenta: objesili su krojača, a kovači su ostali na svojim mjestima jer bez njih selo ne bi imalo nikoga tko će potkivati konje.
Ta se priča danas prepričava kad god se govori o Anthonyju Fauciju. Pet godina nakon vrhunca pandemije, njegovo je ime postalo mjesto na kojem se sudaraju gotovo svi tabori, od onih koji su nekad branili službenu liniju do onih koji su je najžešće napadali. Objava njegovih privatnih bilješki u ljeto 2026., izborena senatorskom inicijativom, dodatno je zapalila tu raspravu.
Teza koju vrijedi postaviti glasi ovako: fokusiranje isključivo na jednog čovjeka nije slučajno nespretno, nego strukturno korisno svima osim istini. Dok javnost raspravlja je li baš on osobno lagao, nitko ne pita zašto je cijeli sustav, od regulatora i uredništava časopisa do stožera i ministarstava, u nizu navrata odustao od vlastitih dokaznih standarda. A dok se lov na jedno ime nastavlja, oni koji su na krizi zaradili najviše sjede za pregovaračkim stolovima, ne na klupi za saslušanje.
To nije tvrdnja o tajnom dogovoru. Za zavjeru treba dokazati sastanak iza zatvorenih vrata; ovdje se tvrdi nešto suptilnije i teže opovrgljivo, naime da poticaji unutar sustava rade sami za sebe. Nitko nije nagrađen što je iznio neugodan nalaz, a nekolicina je itekako izložena ako se takav nalaz pojavi. Rezultat je isti kao u selu s kovačima: jedno ime visi, a struktura ostaje netaknuta.
Zašto baš njegovo ime nosi svu težinu
Postoji nekoliko razloga zašto se baš Fauci nametnuo kao simbol cijele epizode. Prvo, on ima lice i glas, dok “pandemijska politika” ostaje bezlična apstrakcija na koju je teško uputiti bijes. Drugo, njegova osobna arhiva sadrži zapise koje je doista teško obraniti, poput onog iz kolovoza 2022., kada je zajedno s još troje dužnosnika povukao poruku da cjepiva “nisu spriječila prijenos infekcije”, navodeći među razlozima i to da bi takva poruka narušila kampanju oko obveznog cijepljenja, dakle razlog koji nema veze sa znanošću.
No isti dnevnik, dvanaest dana ranije, pokazuje suprotan poriv: tada je kočio agenciju da ne pretjeruje s reklamiranjem novog buster-cjepiva kao “puno boljeg” jer za to nije imao dokaza. Slika koja iz toga izlazi nije slika jednog lažljivca, nego birokrata koji vagne poruku prema političkoj situaciji u danom trenutku, a to je problem koji je puno veći od jedne osobe.
Treći razlog leži u utjesi koju njegovo prozivanje pruža javnosti. Ako je kriv jedan čovjek, znači da mehanizam kontrole radi: uhvatili smo krivca, sustav funkcionira. Ta iluzija dodatno je učvršćena prizorom sa saslušanja u srpnju 2026., kada se Fauci opetovano pozvao na peti amandman i odbio odgovarati na pitanja o financiranju istraživanja i podrijetlu virusa. Pozivanje na ustavno pravo šutnje nije dokaz krivnje, ali institucija koja je od građana tražila gotovo bezuvjetno povjerenje teško se može čuditi kad takva šutnja dodatno nagriza povjerenje javnosti.
Valja odmah reći i ono što se tim dnevnicima ne može dokazati: laboratorijsko podrijetlo virusa, sustavno prikrivanje ili krivokletstvo. Dokumentacija je, uostalom, nepotpuna, a dio navoda koji kruže internetom nosi pogrešne datume, pa je oprez na mjestu i onima koji tvrde da su “pročitali sve”.
Kako je sustav odustajao od vlastitih pravila
Ono što se teže obrani nije pitanje namjere pojedinca, nego zapisnik cijelog razdoblja. Sustav je, pokazuje niz izvora, pod pritiskom mijenjao vlastita mjerila: brojio je smrtne slučajeve po unaprijed zadanoj definiciji umjesto po obdukcijskoj dijagnozi, obustavljao obdukcije koje bi tu definiciju mogle ispraviti i uvodio protokole liječenja bez prethodnog testiranja.
Izlika da “nije bilo vremena za pravi znanstveni pokus” ne stoji. Britanski randomizirani pokus RECOVERY već je 2020. u roku od nekoliko mjeseci pokazao da deksametazon spašava živote teško oboljelih, dokaz da je sustav sposoban dati brz i uredan odgovor kad to poželi. Pitanje je zašto se u nizu drugih odluka jednostavno čekalo, umjesto da se odlučivalo dekretom, dok je istovremeno lijek remdesivir ušao u protokole prije nego što je veliki međunarodni pokus pokazao da nema učinka na smrtnost.
Ovdje treba biti pošten: tvrdnja da su “zabranjeni uspješni jeftini lijekovi” ne drži vodu: dobro vođena ispitivanja za ivermektin i hidroksiklorokin dosljedno su davala negativne rezultate. Poanta nije da je zatajen lijek koji djeluje, nego da je sustav znao provesti kvalitetan pokus kad je htio, pa ostaje otvoreno zašto to nije učinio dosljedno.
Slično vrijedi za samo brojanje. “Smrt unutar 28 dana od pozitivnog testa” jest definicija, a ne dijagnoza; pravila pripisivanja razlikovala su se od zemlje do zemlje i rijetko su provjeravana obdukcijom. Kada je jedna njemačka bolnica sustavno provela obdukcije, otkrila je dotad neprepoznatu masovnu vensku trombozu, nalaz koji je promijenio način liječenja. Čak je i američka agencija za nadzor bolesti kasnije priznala da je udio hospitaliziranih primarno zbog covida znatno pao tijekom omikron vala u odnosu na ranije procjene.
Sudske presude i sukobi interesa koji se ne mogu osporiti
Dio ovih propusta više nije stvar tumačenja jer o njima je već presuđeno ili ih je utvrdio regulator. Britanski Visoki sud proglasio je nezakonitim praksu vraćanja bolesnika iz bolnica u domove za starije bez testiranja na početku pandemije. Regulator zdravstvene skrbi utvrdio je da su se paušalno donosile odluke o nereanimiranju starijih pacijenata bez njihova pristanka. Model objavljen u uglednom onkološkom časopisu unaprijed je predvidio višak smrti od raka zbog odgode dijagnostike, predviđanje koje se kasnije velikim dijelom obistinilo.
Uz to postoje i konkretni primjeri sukoba interesa koji nisu teorija zavjere, nego dokumentirana činjenica. Rad u jednom vodećem medicinskom časopisu iz svibnja 2020., koji je tvrdio da hidroksiklorokin šteti pacijentima, temeljio se na neprovjerljivim podacima i povučen je mjesec dana kasnije, a zanimljivo je da je taj rad išao protiv struje koja se obično naziva “antivakserskom”.
Pismo objavljeno nešto ranije, koje je hipotezu o laboratorijskom podrijetlu virusa proglasilo “teorijom zavjere”, potpisnici su predstavili bez ijedne izjave o sukobu interesa, da bi časopis kasnije morao objaviti ispravak. Sustavni pregled objavljen u Cochraneovoj bazi, inače najvišoj razini medicinskih dokaza, pokazao je da studije financirane od strane same industrije dosljedno češće daju rezultate povoljne za financijera.
Kad se sve poveže, dobiva se obrazac: nije riječ o pojedinačnim propustima nasumičnih ljudi, nego o sustavu u kojem su poticaji dosljedno vodili u istom smjeru, prema bržem, jednostavnijem i manje neugodnom odgovoru, čak i kad je taj odgovor bio pogrešan.
Politika koja ne smije priznati ni uspjeh ni promašaj
Postoji i politički paradoks koji cijelu priču čini kompliciranijom. Program ubrzanog razvoja cjepiva, vrijedan oko osamnaest milijardi dolara poreznog novca, bio je projekt prve Trumpove administracije i sam ga predsjednik redovito ističe kao jedno od svojih najvećih postignuća. Istovremeno, njegov aktualni ministar zdravstva jedan je od najglasnijih kritičara istog cjepiva i već je ukinuo rutinsku preporuku za djecu i trudnice, s najavama daljnjeg ograničavanja.
Iz toga proizlazi politička nemogućnost: administracija ne smije priznati da je program bio pogrešan, jer je to njezino vlastito nasljeđe, ali ne smije ni braniti cjepivo pred svojom biračkom bazom koja mu ne vjeruje. Rješenje koje se prirodno nameće identično je onome iz seoske parabole: pusti da visi jedno ime, dok se sam program i njegova industrija ne dovode u pitanje.
A odnos prema toj industriji zapravo otkriva tko u ovoj priči ima stvarnu moć. Umjesto saslušanja, s najvećim farmaceutskim kompanijama sklopljeni su dogovori o cijenama lijekova i izuzećima od carina. Pojedinci se pozivaju pred povjerenstva; s korporacijama se pregovara za istim stolom za kojim se donose odluke o budućem poslovanju.
Tko je na svemu ovome stvarno zaradio
Postoji ugodna, ali netočna priča da je pandemija bila podjednaka nesreća za sve. Za jedan uski krug kompanija bila je nešto sasvim drugo, najbolje poslovno razdoblje u njihovoj povijesti. Dok javnost mjesecima raspravlja je li jedan umirovljeni znanstvenik lagao o maskama, brojke koje najviše govore stoje mirno u revidiranim, javno dostupnim financijskim izvještajima.
Jedan proizvođač cjepiva ostvario je 2021. prihod veći od osamdeset milijardi dolara, gotovo dvostruko više nego godinu ranije, s neto dobiti od dvadesetak milijardi. Godinu kasnije ukupni prihod dosegnuo je rekordnih stotinjak milijardi. Njemačka biotech kompanija koja je prije pandemije bila rizičan startup ostvarila je dobit od preko deset milijardi eura, u odnosu na svega petnaestak milijuna eura godinu ranije.
Treći proizvođač, koji prije krize nije imao nijedan proizvod na tržištu, prijavio je dobit od dvanaest milijardi dolara u samo jednoj godini. Prema procjenama jedne humanitarne organizacije, tri najveća proizvođača zarađivala su otprilike tisuću dolara dobiti svake sekunde, dok je iz te iste industrije izniknulo najmanje devet novih milijardera.
I tu leži posebna ironija cijele priče: čovjek kojeg se poziva pred senatorska povjerenstva odavno je u mirovini, nema tvornicu, nema patente, ne zapošljava nikoga i ne može nikamo preseliti kapital. On je, drugim riječima, savršena meta jer nema čime uzvratiti osim vlastitog svjedočenja. Korporacije imaju tvornice, radna mjesta i kapital koji se seli preko granice brže nego što bilo koje povjerenstvo stigne sazvati saslušanje. Zato se pojedinac može prozivati, dok se s kompanijama pregovara.
Hrvatski odjek iste priče
Obrazac se ne zaustavlja na američkoj sceni. I u Hrvatskoj je pandemijskim odgovorom upravljalo tijelo, nacionalni stožer, čiji je pravni temelj bio toliko upitan da je o njemu naknadno odlučivao Ustavni sud, a zakon je naknadno mijenjan kako bi se ovlasti retroaktivno “ispravile”. Prvo je došla mjera, tek onda pravni temelj za nju.
Hrvatski ministar zdravstva koji je bio javno lice pandemijskog odgovora kasnije je uhićen i smijenjen, ali ne zbog ijedne pandemijske odluke, nego zbog optužbi za korupciju u nabavi bolničke opreme financirane novcem iz europskog fonda za oporavak, istog onog fonda koji predstavlja zajednički dug čiju otplatu buduće generacije preuzimaju do sredine stoljeća.
I ovdje vrijedi ista logika žrtvenog jarca: jedno ime pada, dok mehanizam zajedničkog zaduživanja i njegove raspodjele ostaje izvan rasprave. Sve optužbe, naravno, vrijede do pravomoćne presude.
Dodatno je rječit podatak da je inicijativa za parlamentarnu istragu pandemijskog upravljanja u Hrvatskom saboru dvaput odbijena, i to zajedničkim glasovima vladajućih i oporbe. Kad pitanje postane neugodno za sam sustav, stranačke razlike imaju običaj naglo nestati.
Pravo pitanje koje ostaje otvoreno
Ako se sva odgovornost svede na jedno ime, rulja dobiva spektakl, a sustav dobiva amnestiju. Osjećaj pravde bit će zadovoljen, ali mehanizam koji je zakazao ostaje netaknut, s institucijama na svojim mjestima i korporacijama za pregovaračkim stolom.
Pravo pitanje stoga nije je li jedan čovjek lagao. Pravo je pitanje zašto je sustav koji je znao provesti uredan i brz znanstveni pokus kad je to htio, u nizu drugih prilika suspendirao vlastite dokazne standarde; tko je na svemu tome najviše zaradio; tko će desetljećima otplaćivati račun zajedničkog zaduživanja; i zašto se, kad god se zatraži ozbiljna istraga, vladajući i oporba iznenada slože da ona nije potrebna.
Pojedinac možda i zaslužuje da odgovara za svoje postupke. No selo koje bira žrtvu upravo zato da ne ostane bez kovača ne treba još jedno vješanje: treba mu pitanje smije li itko unutar sustava ostati toliko nezamjenjiv da nikad ne odgovara za svoje odluke.
Ono što ova priča u konačnici otkriva nije zavjera u klasičnom smislu, nego nešto puno običnije i zato teže iskorjenjivo: institucije rijetko istražuju pitanja čiji bi odgovor stvorio odgovornost za njih same. Ne trebaju tajni sastanci ni dogovoreni scenariji da bi se to dogodilo: dovoljno je da nitko unutar sustava nema poticaj tražiti neugodnu istinu, a da nekolicina pojedinaca ostane izložena ako se ona ipak pojavi.
Dok god se ta neravnoteža ne promijeni, svaka sljedeća kriza vjerojatno će dobiti svog vlastitog Pedru, dovoljno vidljivog da apsorbira bijes javnosti, a dovoljno nemoćnog da nikome stvarno ne naudi.
Otvoreni tragovi koje odvajamo od dokazanog
Uz sve gore navedeno, postoji i sloj priče koji izričito izdvajamo iz kategorije dokazanog. Riječ je o dokumentima i tvrdnjama koje smo prikupili kroz vlastito istraživačko novinarstvo, a koje nazivamo “otvorenim tragovima”, ne utvrđenim činjenicama, uz upozorenje da bi debakl bio znatno veći od dosad dokazivog, ako se ti tragovi jednom istraže do kraja i sumnje potvrde.
Skupina liječnika u SAD-u sudskim je putem izborila objavu internih izvještaja proizvođača jednog od cjepiva o prijavljenim nuspojavama, nakon što je regulator tražio da dokumentacija ostane nedostupna javnosti idućih sedamdesetak godina. Jedan takav izvještaj, koji pokriva svega prva tri mjeseca primjene, navodi desetke tisuća prijavljenih slučajeva.
Naglašavamo da takva brojka sama po sebi ne dokazuje uzročnost, jer pasivna prijava nije potvrđena dijagnoza, no smatramo da bi u urednom sustavu opseg poput ovoga trebao pokrenuti dodatnu provjeru, a ne šutnju.
U istu kategoriju spadaju i pitanja o ostatnoj genetskoj tvari u serijama cjepiva te o tome koliko se dugo pojedini sastojci zadržavaju u tijelu. Ovdje je oprez posebno nužan: postoji tek prikaz jednog jedinog bolesnika u recenziranoj literaturi, bez usporedne skupine, što ne dopušta nikakav opći zaključak. Zaseban rad iz 2023. pokazao je da odabrana tehnologija u laboratorijskim uvjetima teoretski može proizvesti nepredviđene proteinske produkte, no bez ikakvog dokaza kliničke štete kod ljudi.
Slično, anketa među djelatnicima pogrebnih poduzeća o neobičnim tvorevinama zabilježenim u krvožilju pokojnika sama ne dokazuje nikakvu vezu s cijepljenjem, što izričito priznaju i autori te ankete.
Vodili smo i vlastitu pisanu korespondenciju iz 2023. s hrvatskim regulatorom za lijekove, u kojoj je regulator potvrdio da naknadno ne provjerava sadržaj serija koje su već puštene u promet, nego se oslanja isključivo na kontrolu prije stavljanja na tržište. To nazivamo strukturnim izostankom neovisne provjere, a ne dokazom štete.
Spominjemo i njemačko-kalifornijskog odvjetnika koji tvrdi da je politički progonjen, uz napomenu da je isti čovjek u međuvremenu prvostupanjski osuđen za pronevjeru donacija, a presuda nije pravomoćna. Sve navedeno, ponavljamo, ostaju otvorena pitanja vrijedna daljnje, do kraja provedene istrage, a ne gotovi zaključci.
Temu je autor opširnije obradio na portalu Slobodni Podcast, a tekst je dostupan na poveznici ovdje.
Više od istog autora:
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
