HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA- PASTIRA NAŠIH DUŠA. MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Subota je – ujedno i blagdan svetoga Dominika – utemeljitelja reda dominikanaca, propovjednika, ‘bijelih fratara’.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, već je toplo, a danju je vruće. Ovdje ne prestaju dolaziti hodočasnici. Neki odlaze, drugi dolaze, autobusa uvijek ima, kad se vozim između kuća, vidim posvuda parkirane autobuse na malom prostoru. Nekada se čudim kako mogu uvući, parkirati autobus u tako mali prostor. Ali, oni su vješti. Izučili su to… Treba im.
Tako je nekako i u duhovnom životu. Čovjek se mora učiti, mora vježbati, kao što svirač mora svirati na instrumentu, kao što plivač mora naučiti vježbati plivanje, tako bi i vjernici trebali vježbati se u pobožnosti i svetosti bez koje nitko ne može vidjeti Gospodina, kako kaže Poslanica Hebrejima. Jer Bog ne trpi ništa nesveto pored sebe. On je sama Svetost i Svjetlost. – Zahvalimo Gospodinu i izmolimo svoje jutarnje molitve, zaštite, predanja, vjeroispovijedi.
Božanska svjetlost nasuprot ljudskoj sili
Ovih smo danas promišljali o Gospodinovu preobraženju, ali također i o atomskim bombama koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. S jedne strane, božanska svjetlost nalazi se u Bogu, u Isusu Kristu – skrivena, ali prisutna, i zasjala je u punom sjaju na brdu Preobraženja, dok se u atomskoj bombi izvana čini sila nad prirodom, materijom, da bi proizvela eksploziju i sjaj ravan sunčevu sjaju.
Dakle, bitna razlika. Ondje iznutra, ovdje ljudska sila izvana uzrokuje fisiju atoma koji je sveuništavajući. Bog stvara, Đavao uništava, razgrađuje.
Iskustvo iz “Tabora” svetog Serafima
Mene je oduvijek oduševljavao ruski svetac Serafim iz Sarova, Sarovski, koji je živio krajem osamnaestoga i početkom devetnaestoga stoljeća. Bio u u samostanu Sarov, a onda se u jednom trenutku povukao u svoju kolibu u šumi, gdje je proveo petnaestak godina, u samoći.
Na jednome je kamenu prostajao cijelu godinu dana. Do kraja se ispraznio od sebe tako da su mu prijatelji bili i vukovi, i medvjedi i divlje zvijeri te šumske životinje koje su s njim drugovale. Nakon godina u pustinji vratio se u samostan i počeo primati hodočasnike. Dolazili su mu danju i noću. Svakoga je pozdravljao pozdravom: “Radosti moja, Gospodin je uskrsnuo!”
I tako mu je došao u posjet jedan veleposjednik – Nikola Motovilov – bolestan. On opisuje svoj “Tabor” u susretu sa starcem Serafimom.
Zimi 1831. godine upitao ga je: „Kako čovjek može sa sigurnošću znati da je u Duhu Božjem.“ Umjesto da odgovori samo riječima, Serafim mu je rekao da ga pogleda – i Motovilov je shvatio da ne može, jer je Serafimovo lice postalo sjajnije od sunca. Snijeg se počeo topiti oko njih. Obojica su osjetili toplinu visokog ljeta usred ruske zime.
Serafim je objasnio, sasvim jednostavno i izravno, da je to „stjecanje Duha Svetoga“: Ne privatna nagrada za izvanrednu svetost, nego stvarni smisao kršćanskog života, dostupan svakomu tko tu svetost i smisao ozbiljno traži.
Rekao je da je ta svjetlost ono čemu služe molitva, post i ljubav.
Serafim je Tabor s uklonjenim čudesnim pomagalima: bez oblaka, bez glasa s neba, samo redovnik i njegov učenik u snijegu, i čovjek vidljivo ispunjen nečim što nije bilo njegovo.
Apostoli nude svoje poslanice samo na temelju toga – kao vječne istine, na korist svih vjernika -, jer su kao svetci opipljivo osjetili prisutnost Duha Božjega Isusu i u u sebi… Dakle vidite li kako je jednostavno?
Motovilov: „Ipak, ne razumijem kako mogu pouzdano biti siguran da sam u Duhu Božjem? Kako mogu prepoznati Njegovu istinsku manifestaciju (pojavu) u sebi?“
Serafim: „Obojica smo sada u Duhu Božjem, oče, i ti i ja… Zašto me ne gledaš?“
Motovilov: „Ne mogu te gledati, oče, jer iz tvojih očiju sijevaju munje. Lice ti je postalo sjajnije od sunca, a moje oči gore od boli.“
Serafim: „Ne boj se, ljubavi Božja, ti sam si sada postao sjajan, baš kao i ja. Sada si u punini Duha Božjega, inače ne bi bilo moguće da me vidiš ovakva.“
„I naklonio je glavu i tiho mi rekao na uho: Zahvali Gospodinu Bogu na Njegovoj neizrecivoj milosti prema tebi. Vidio si da se još nisam ni prekrižio, nego sam se samo u mislima u srcu molio Gospodinu Bogu i govorio u sebi: Gospodine, daj mu da jasno i tjelesnim očima vidi silazak Tvoga Duha, koji daješ slugi Svome kada Ti se svidi pojaviti se u svjetlu veličanstvene slave Tvoje!
I, gle, Oče, Gospodin je u trenu ispunio poniznu molbu siromašnog Serafima!… Kako dakle, mi dvojica ne bismo mogli zahvaliti Mu na ovom Njegovu neizrecivom daru? Čak ni velikim pustinjacima, Oče, Gospodin Bog ne otkriva uvijek Svoju milost na ovaj način. Ova milost Božja udostojala se utješiti tvoje skrušeno srce poput ljubeće majke, i na zagovor same Majke Božje… Zašto me ne pogledaš u oči, Oče? Samo gledaj, ne boj se – Gospodin je s nama!“
Nakon tih riječi pogledao sam ga u lice, a onda me obuzeo još veći strah i strahopoštovanje! Zamislite – u srcu sunca, u najsjajnijem sjaju njegovih podnevnih zraka, lice čovjeka koji vam se obraća!
Vidite pokrete njegovih usana, promjenjiv izraz njegovih očiju, čujete njegov glas, osjećate kako vam netko drži ramena rukama, ali ne samo da ne vidite te ruke, nego ne vidite ni sebe, niti lik svog sugovornika – ništa osim zasljepljujuće svjetlosti, koja se širi na udaljenost od nekoliko hvati svuda oko nas, i obasjava svojim jarkim sjajem i snježnu livadu i pahulje snijega koje su odozgo obasipale mene i velikog Starca. Možete li uopće zamisliti stanje u kojem sam tada bio?!…“
Serafim: „Dakle, što sada osjećaš?“
Motovilov: „Nešto izvanredno lijepo.“
Serafim: „Ali kako je to lijepo? Što zapravo osjećaš?“
Motovilov: „Osjećam takvu tišinu i mir u duši da to ne mogu izraziti nikakvim riječima!“
To je iskustvo koje je doživio taj Motovilov u susretu sa svetim Serafimom iz čijega je lica i očiju sijevala božanska svjetlost.
Sefarim je pisao pismo ruskom caru i predividio zlu kob carskoj obitelji te revoluciju. Za komunističke strahovlade Serafimov Sarov pretvoren je u zabranjeno područje gdje su Rusi gradili svoju atomsku bombu.
Koja samo ponovno parodija i ironija, ruganje Pakla samomu Bogu i Božjem djelu koje je izvršio sveti Serafim u svome životu. Može se na internetu pronaći taj zapis Nikole Motovilova – koji je svjedočanstvo neobičnoga iskustva te poticaj i nama tražiti i moliti za Duha Svetoga
Sveti Dominik: Propovjednik istine i vatre
Sv. Dominik svećenik, osnivač redovničkog reda rođen oko 1170. u Caleruegi blizu Burgosa, Španjolska preminuo 6. kolovoza 1221. u Bologni, Italija, Dominik je rođen oko 1170. u selu Caleruega u Kastilji. Nakon studija filozofije i teologije, ubrzo je postao član katedralnog kaptola Osme.
Rano je bila očita njegova ljubav prema siromaštvu i siromašnima, kao i njegova sklonost molitvi, kontemplaciji i studiju. Dva putovanja Europom proširila su mu horizonte i pokazala se odlučujućima za njegov kasniji život. Iznad svega, postao je svjestan opasnosti koju su Crkvi predstavljale razne hereze, napose albigenza i katara.
Sa svojim prijateljem Didakom iz Aceveda počeo je propovijedati albigenzima, a kada je Didak umro, Dominik je preuzeo vodstvo misionarskog instituta koji je osnovao u Toulouseu (južna Francuska). Ubrzo je pronašao i druge suradnike; S njima je 1215. godine osnovao Red propovjednika, čiji je glavni zadatak bio obraćati heretike riječju i primjerom.
Red, kojem je dao Pravilo svetog Augustina, potvrđen je 1216. godine. U sljedećim stoljećima postao je jedna od velikih snaga obnove u Crkvi. Dominik je umro 6. kolovoza 1221. u Bologni. Kanoniziran je 1234. godine. Tijekom gladi u Palenciji, Dominik je prodao sve što je posjedovao, uključujući skupe i bitne knjige koje je volio. “Kako bih mogao proučavati ove mrtve knjige kad znam da živi ljudi gladuju i od gladi umiru?”
Dominik je bio intelektualac i njegov je red dao mnogo istaknutih intelektualaca, teologa i svetaca – kao Alberta Velikoga, Tomu Akvinskoga, Vinka Fererskoga itd. – Franjo i Dominik bili su suvremenici. Dvojica suvremenika, Dominik i Franjo, postigli su golemo duhovno pomlađivanje kroz vlastite duhovne osobnosti i kroz svoje vjerske temelje.
Dominik je bio realist s izrazitim organizacijskim sposobnostima. Njegov duh umjerenosti, jasnoća misli i gorući žar za duše postali su baština Dominikanskog reda.
Legenda je pridonijela sljedećoj rijetkoj anegdoti sačuvanoj u Časoslovu: “Tijekom trudnoće, Dominikova majka sanjala je da u utrobi nosi malog psa koji je među zubima držao goruću baklju; i kad je rodila, zapalila je cijeli svijet. Tim je snom unaprijed očito bilo kako će Dominik zapaliti narode na prakticiranje kršćanskih vrlina sjajem svog svetog primjera i vatrenim žarom svog propovijedanja.”
Umro je u Bologni čuvši liturgijsku molitvu za umiruće: “Dođite, svetci Božji, ususret pohitite ovamo, anđeli Gospodnji!” Zahvalimo za ovoga svetca Gospodinu. I slijedimo njihove stope.
Više od istog autora:
Od Tabora do Kalvarije i mučeništva pape Siksta: Neraskidiva veza slave i patnje
Svjetlost koja pobjeđuje tamu: Od Tabora do Hirošime
Gospa Snježna i Dan pobjede: Zahvalnost Nebu za dar slobode
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
