Agresija na Ukrajinu nikako ne ide dobro po Putina. Rat koji ne smije izgubiti više ne može dobiti. Pa čak kad bi mobilizirao dodatnih 500 tisuća vojnika i sve ih poslao na bojište samo bi stvorio više ciljeva za ukrajinske kamikaza dronove.
Jedini način da preokrene situaciju u svoju korist je krajnje rizična agresija na tri baltičke države – Litvu, Latviju i Estoniju. No ti bi značio otvoreni sukob s NATO-om koji bi u krajnjem slučaju mogao završiti nuklearnim ratom.
Kad je u noći 23. na 24. veljaču 2022. godine Putin zapovijedio početak agresija na Ukrajinu bio je siguran da će rat trajati najviše nekoliko tjedana. Njegove obavještajne službe uvjeravale su ga da će Ukrajina pasti praktički sama od sebe.
Sveprisutna endemska korupcija, socijalno raslojavanje i snažni proruski osjećaji kod najmanje trećine stanovnika trebali su dovesti do raspada vlasti i ukrajinske kapitulacije. Ruski snage bez većeg su otpora pokorile jug Ukrajine, te čak okupirati grad Herson jer Ukrajinci nisu srušili mostove preko Dnjepra.
Ruski tenkovi, činilo se tada, nezadrživo su nadirali prema Kijevu. No onda se sve raspalo. I sama korupcijom nagrižena ruska vojska, predvođena nesposobnim časnicima, vrlo brzo je posustala.
Umjesto nekoliko tjedana ruska agresija traje dulje od 1600 dana. Bez ikakve naznake da bi Ukrajina mogla biti pobijeđena. Dapače, ukrajinski udari na ciljeve udaljene i po dvije tisuće kilometara u dubini Rusije polako ali sigurno okreću smjer rata u koristi Kijeva. Rusija posustaje, Ukrajina opstaje.
Osim potpuno neočekivanog ukrajinskog otpora Putina je još više iznenadilo jedinstvo Zapada u pomoći Ukrajini. Kad je u ožujku 2014. Rusija okupirala Krim reakcija Europe i SAD-a bila je, najblaže rečena, mlaka. Europa predvođena Angelom Merkel i François Hollandom mirno je gledala što Rusi rade. Sve se svelo na uvođenje bezveznih gospodarskih sankcija.
Stoga ne čudi da je Putin istu takvu reakciju očekivao i u veljači 2022. Merkel se povukla iz politike 2021., što je imalo za posljedicu potpuno okretanja odnosa snaga iz snažnog proruskog u antirusko. I tada novi američki predsjednik Joe Biden nije bio nimalo sklon Putinu, dapače. Posljedica je bila da se Putin preračunao i zaglavio u ratu iz kojeg se ne može izvući.
U Moskvi su itekako svjesni toga. Andrej Klepač, donedavno glavni ekonomist ruske državne razvojne korporacije VEB.RF smijenjen je nakon što su ruski mediji počeli prenositi njegova upozorenja da Rusija gubi ekonomsku i tehnološku utrku sa Zapadom. Upozorenja su dana na zatvorenom sastanku ekonomskog vrha Rusije održanog u svibnju i nikad nisu smjela doći do javnosti.
Klepač je na sastanku iznio glavni razlog opstanka Ukrajine – „Ukrajinsko gospodarstvo je, naravno, djelomično uništeno i proživljava demografsku katastrofu. Ali opet, unatoč svemu, ukrajinsko gospodarstvo opstaje.
Naravno, prima ogromnu financijsku pomoć. Uz tu potporu, njihova vojna potrošnja i vlastiti rashodi dosežu gotovo 50 posto našeg proračuna.” Pa nadodao – Nećemo pobijediti u ovoj utrci u ratu iscrpljivanjem”, nastavio je. „Živimo u iluziji da će se tamo sve urušiti. Nije se urušilo, niti će se urušiti. Naši troškovi rastu.”
I to je to. Stotine milijardi dolara i eura koje je Kijev dobio u zadnje četiri godine, i koje dobiva i nadalje omogućavaju mu da opstane. Bez njih Ukrajina bi se ekonomski, pa posljedično i vojno, rasula. Stoga Putin ima dvije opcije – priznati poraz ili radikalnim potezom natjerati Europu da prestane financirati Ukrajinu. Priznati poraz za njega nije prihvatljiva opcija. Dovesti Europu na rub nuklearnog sukoba puno je bolja.
Zbog toga zapadne obavještajne službe neprestano upozoravaju da bi Rusija još tijekom jeseni ili zime mogla izvršiti agresiju na baltičke države. Baltički vlastodršci puno su oprezniji. Oni se boje da bi jasno predviđanje agresije prouzročilo paniku među tamošnjim stanovništvom. A koja bi mogla završiti masovnim iseljavanjima.
Otiđu li mladi i za rat sposobni muškarci i žene tko će braniti otadžbinu? Ne postoje uvjerljivi dokazi da mladi Estonci, Latvijci i Litvanci neće ugledati na Ukrajince koji masovno izbjegavaju vojnu obvezu, bježe iz Ukrajine i dezertiraju iz postrojbi. Naravno, oni koji bi ostali su Rusi nestrpljivo čekajući ponovno ujedinjenje s majčicom Rusijom.
Zapadne obavještajne službe, prije svega američke, poljske i baltičkih država, kao najizgledniji smjer eventualnog ruskog napada spominju Suwałki prevlaku koja se smjestila između Bjelorusije i Kalinjingradske oblasti i širine samo 26 kilometara. S obzirom da je to istovremeno i granica Poljske i Litve ista je od životne važnosti za obranu baltičkih država.
Ako bi je ruske snage prekinule ili čak okupirale koridori za opskrbu Litve, Latvije i Estonije morali bi ići puno dužim putem preko Skandinavije. A i onda je pitanje kako bi pomoć iz Finske došla do Estonije. Upravo zbog Kalinjingradske oblasti, koja je zapravo jedna ogromna ruska vojna baza, dopremanje pomoći preko Baltika vodenim i zračnim koridorima bilo bi preopasno.
Za branitelje ogromni problem je činjenica da su ruske snage raspoređene na položajima za napad te da stoga neće biti upozorenja kao što je bilo gomilanje ruskih snaga na ukrajinskoj granici prije početka agresije.
Naravno, napad na Litvu izazvao bi NATO odgovor. Iako nije sasvim sigurno kakav i koliko snažan. To bi, prije svega, ovisilo na spremnosti Washingtona da brani baltičke države. Ako ona izostane europske snage ne bi dugo izdržale.
Međutim, postoji opcija agresija u kojoj NATO uopće ne bi mogao djelovati, ili bi djelovao kad bi bilo prekasno. Na takvu vrstu agresija najosjetljivija je Estonija zbog velike Ruske populacije. Službeno broj Rusa u Estoniji je 20 posto, iako je vjerojatnije da ih ima oko 30%. Nije nebitna činjenica da najviše Rusa živi uz granicu s Rusijom.
Sve to daje vrlo dobru osnovu za političku destabilizaciju države. Agresija bi započela infiltriranjem agenata-provokatora, pa čak i pripadnika specijalnih postrojbi, sa ciljem organizacije prosvjeda ruske manjine.
U nekom trenutku estonska policija morala bi prosvjede staviti pod nadzor. Što bi ruskim agentima dalo priliku da vatrenim oružjem napadnu policiju. Koja bi onda odgovorila jednakom mjerom.
Deseci mrtvih i ranjenih Rusa bili bi dovoljan razlog za otvorenu oružanu pobunu, obilato potaknutu i potpomognutu iz Moskve. Idući korak Tallinna vjerojatno bi bilo slanje vojske na ulice.
Više nego dovoljan razlog da se Vladimir Putin pozove na zakon o zaštiti Rusa izvan Rusije. Ruski parlament Duma izglasao je 13. svibnja zakon koji formalno opravdava buduće agresije na države sa značajnom ruskom manjinom.
Putin ga je potpisao, i time je zakon stupio na snagu 25. svibnja. Zakonom se Putinu daje na volju da samostalno odlučuje o potrebi slanja vojske bez odobrenja Dume.
Problem za NATO bio bi u tome što on nema mandat da se miješa u unutarnje stvari država članica. NATO snage u Estoniji mogle bi samo pasivno promatrati što se događa oko njih. Sve do trenutka ulaska ruskih snaga.
Međutim, već smo spomenuli da najveći broj Rusa u Estoniji živi u graničnim područjima s Rusijom. U slučaju oružane pobune estonskoj policiji i vojsci bilo bi teško potpuno nadzirati ta područja.
Što bi ruska vojska u samom početku agresije mogla iskoristiti za ubacivanje manjih postrojbi bez teškog naoružanja. Koje im i nije potrebno jer je najubojitije oružje na ukrajinskom bojištu mala bespilotna letjelica kvadrokopter naoružana primitivnom bojevom glavom.
Rusima je tako nešto već jednom uspjelo kad su „mali zeleni” 2014. godine okupirali Krim bez ikakvog ukrajinskog otpora.
Više od istog autora:
Kineski raketni div HQ9 stiže u Srbiju – zašto bi se Hrvatska trebala zabrinuti?
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
