Sigurnosna arhitektura Europe iz temelja se promijenila. Trideset i pet godina demilitarizacije sad stiže na naplatu. Sjedinjene Države više ne žele braniti Europu, a prijetnja iz Rusije sve je veća. Pa ne čudi da Berlin u najvećoj tajnosti vodi program razvoja nuklearnog oružja.
Ruske tvrdnje i upitna vjerodostojnost
Barem tako tvrde ruske obavještajne službe. Koje su daleko od pouzdanog izvora informacija. Ne toliko što ne znaju, već prije svega što uporno izvode psihološka djelovanja prema Europi. Među institucijama koje su, prema Rusima, uključene u ova istraživanja i razvoj su Tehnološki institut Karlsruhe, Sveučilište Ruhr u Bochumu, Sveučilište Ludwig Maximilian u Münchenu, Tehničko sveučilište Aachen i Tehničko sveučilište u Berlinu. Od tvrtki spominju se Rheinmetall, Diehl Stiftung, KNDS Group (KraussMaffei) i Umarex.
Za javnost kancelar Friedrich Merz uporno demantira svaki takav projekt. Razumljivo jer se boji reakcije njemačke javnosti. Stranka Savez 90/Zeleni (Bündnis 90/Die Grünen) odmah bi digla „ustanak”. Kojem bi se pridružili i mnogobrojni socijaldemokrati, naročito oni lijeviji, da ne kažemo komunisti.
Povrh toga Njemačka se odrekla nuklearnog oružja potpisujući mnogobrojne međunarodno ugovore. Međutim, ti su ugovori potpisivani u bitno drukčija vremena. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (Nuclear Non-proliferation Treaty – NPT) nastao je 1970. godine, a Savezna Republika Njemačka (Zapadna Njemačka) potpisala ga je vjerujući u postojanost američkog nuklearnog kišobrana.
U trenutku potpisivanja ugovora “Dva plus četiri” o ponovnom ujedinjenju Njemačke iz 1990. godine Nijemcima je nuklearno oružje bilo najmanje važno. Varšavski pakt se raspao, Njemačka se ujedinjavala, a Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) „brojao zadnje dane”.
Iluzija demilitarizirane Europe
Posljedično pojavila se politička ideja da će kontinent bez vojski biti i kontinent bez ratova. Niti ruska agresija na Ukrajinu 2014. godine, niti otimanje Krima, nisu bili dovoljni da pokolebaju europske vlastodršce. Predvođeni Angelom Merkel, nepokolebljivo su nastupali putem demilitarizacije i uništavanja europske vojne industrije.
Niti ruski pokušaj okupacije cijele Ukrajine iz veljače 2022. (koji još uvijek traje) nije potaknuo europske vlastodršce da se predomisle. Udruženi s administracijom Josepha Jo Bidena, desetke milijardi dolara i eura usmjereni su u naoružavanje Ukrajine. Istovremeno skoro ništa nije potrošeno u naoružavanje Europe.
Povratak Trumpa i promjena američke politike
A onda se, na iznenađenje i zaprepaštenje europskih vlastodržaca, Donald Trump vratio u Ovalni ured Bijele kuće. „Ratovao” je Trump protiv Europljana oko izdvajanja za obranu i u njegovom prvom mandatu. Ali tada nije puno uspio. Međutim, Trump u drugom mandatu više nije politički „rookie”. Ovog puta došao je pripremljen s formiranim timom. I unaprijed zadanim ciljevima. A jedan od njih bio je natjerati Europljane da se sami pobrinu za obranu.
Europski vlastodršci, svi redom „aparatčiki” a ne državnici, još uvijek se teško nose s činjenicom da će Amerikanci neminovno otići. Još tinja nada da će se 2029. godine u Bijelu kuću vratiti demokrata, pa će sve opet postati „normalno”. A to znači da će američki porezni obveznici plaćati za europsku obranu.
Nažalost po europske vlastodršce postoji poprilično velika šansa da će u Bijeloj kući ostati republikanac. I to James David Vance, sadašnji potpredsjednik i veliki zagovornik američkog izolacionizma, naročito prema Europi. Postane li Vance predsjednik Amerikanci će otići, a između ruske vojske i europskih država stajat će samo „šaka jada” od europskih vojski.
Kriza njemačkih obrambenih kapaciteta
Toga su bolno svjesni u Berlinu. U vrijeme kad svako malo neki od europskih načelnika glavnih stožera ili ministara obrane izjavi kako će Rusija biti spremna za rat protiv NATO-a (zapravo misle na Europu), te kažu neku brojku od pet do deset godina, nevjerojatno je koliko je njemačkih ključnih vojnih programa propalo.
U javnosti je najviše odjeknulo konačno službeno potvrđeno gašenje francusko-njemačko-španjolskog projekta razvoja borbenog aviona šeste generacije. No tu su i propast zajedničkog francusko-njemačkog tenka i nove generacije borbenih oklopnih vozila, te gašenje projekta fregate F126 (klasa Niedersachsen).
Jedini program koji se uspješno privodi kraju je kupnja izraelsko-američkog proturaketnog sustava Arrow 3. Prva bitnica postala je operativna 2025. godine u zrakoplovnoj bazi Holzdorf južno od Berlina. Druga će bitnica uskoro postati operativna pokraj grada Kaufbeurena u Bavarskoj. Ukupan trošak kupnje i uvođenja u operativnu uporabu premašio je šest milijardi eura.
Problemi s ljudstvom u Bundeswehru
Povrh toga Bundeswehr ima kronični problem s popunjenošću. U trenutnoj crno-crvenoj koaliciji socijaldemokrati se odlučno protive uvođenju obveze služenja vojnog roka. Iako upravo to rješenje najviše zagovara ministar obrane Boris Pistorius, inače daleko najpopularniji član SPD-a u javnosti.
Koliko je stanje teško najbolje pokazuju podaci da Bundeswehr ne može ljudstvom popuniti trenutno najvažniju postrojbu – oklopnu brigadu Panzerbrigade 45. Problem je što bi ova brigada trebala do kraja 2027. godine postati nositelj obrane Litve. I pritom brojati oko pet tisuća pripadnika.
Njemačka tiskovina WELT je 18. srpnja objavio tekst u kojem se tvrdi da je popunjenost brigade oko 50%, dok su dijelovi popunjeni s tek 30%. Problem je u tome što je njemačko zapovjedništvo kopnene vojske pokušalo popuniti brigadu na dragovoljnoj osnovi. Što se pokazalo kao potpuni promašaj jer njemački vojnici i vojnikinje očigledno ne žele u Litvu, nekoliko desetaka kilometara od Bjelorusije i ruske baltičke enklave i najveće vojne baze ruske vojske Kalinjingradske oblasti.
Stoga ne čudi da je ministar obrane Pistorius najavio da će ministarstvo obrane naložiti prinudnu raspodjelu vojnika i vojnikinja (po zapovijedi) u Panzerbrigade 45, a kako bi se konačno popunila.
Nuklearno odvraćanje kao opcija i njegove granice
Potpuno je jasno da u ovakvim uvjetima Bundeswehr neće biti spreman za borbena djelovanja ni za deset godina. Pa je nuklearno oružje najočigledniji odabir za odvraćanje od agresije. Berlin više ne može računati na Sjedinjene Države, pa se okreće jedinim dvjema državama koje imaju nuklearno oružje – Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Međutim, problem je što ni to nisu odveć pouzdane saveznice. Ako stavimo na stranu činjenicu da za manje od godinu dana Emmanuel Macron više neće biti francuski predsjednik, već da bi na čelo Francuske mogao doći predsjednik ili još vjerojatnije predsjednica koji na europske odnose gledaju drastično drukčije od Macrona.
Ujedinjeno Kraljevstvo je u deset godina promijenilo šest premijera i sad ima sedmog. Uz činjenicu dramatičnog povećanja društvenih sukoba koji pogoduju jačanju stranke Reform UK (koje se vidjelo na ogromnoj pobjedi na djelomičnim lokalnim izborima održanim 7. svibnja).
Ono što je sigurno da niti jedan vlastodržac koji nadzire nuklearno oružje neće ga uporabiti olako. Naročito ne europski. Sasvim je sigurno da nitko neće izazvati nuklearni rat radi Estonije, Latvije i Litve, tri državice koje zajedno imaju šest milijuna stanovnika. I ugroziti živote ne samo 740 milijuna Europljana već i osam milijardi u ostatku svijeta.
Ni Poljska s 37 milijuna zasigurno neće biti dovoljni razlog za nuklearni armagedon. Za Pariz i London ni Njemačka neće biti dovoljno veliki saveznik da se u nuklearnom ratu žrtvuju za nju. Stoga, žele li njemački vlastodršci imati realno sredstvo odvraća moraju na brzinu razviti nuklearno oružje.
Više od istog autora:
Pariz: Hrvatska je točno tamo gdje treba biti – gleda u stražnjicu Vučića
Milanović je potpuno u pravu oko zabrane odlaska hrvatskih vojnika u Pariz
Podržavaš neovisno novinarstvo? Ako cijeniš naš rad i držiš da su ovaj i drugi naši tekstovi korisni za tebe i hrvatsko društvo u cjelini doniraj:
Primatelj: Dijalog
IBAN: HR5923400091111245038
Opis plaćanja: Donacija za Dijalog.hr
Model: 00
Poziv na broj: (upisati datum)
