Postoje ljudi čiji se život ne može razumjeti kroz buku, javni nastup ili potrebu da ostave snažan dojam. Njihova se veličina otkriva upravo u onome što je skriveno, u tišini, odricanju, molitvi i potpunom predanju Bogu.
Takav je bio Sveti Šarbel Makhlouf, maronitski svećenik, redovnik i pustinjak, čovjek koji je najveći dio života proveo daleko od očiju svijeta, a čiji je grob nakon smrti postao mjesto molitve, obraćenja i brojnih svjedočanstava o uslišanjima.
Rođen je kao Youssef Makhlouf 8. svibnja 1828. godine u libanonskom selu Béqá Kafra, u siromašnoj, ali duboko pobožnoj obitelji. Još kao mladić pokazivao je sklonost samoći i molitvi, a 1851. godine napustio je obitelj i stupio u Libanonski maronitski red. Redovničke zavjete položio je 1853., a za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. godine.
Nakon 16 godina redovitoga samostanskog života dobio je 1875. godine dopuštenje povući se u pustinjski život pri samostanu svetih Petra i Pavla, gdje je proveo posljednje dvadeset i tri godine života.
Ondje je živio bez potrebe za stvaranjem vlastite duhovne škole, okupljanjem sljedbenika ili građenjem imena oko izvanrednih iskustava, potpuno se oslanjajući na ono što je Crkva stoljećima smatrala sigurnim putem svetosti, molitvu i rad, post i pokoru, poslušnost te život usmjeren prema Euharistiji.
U središtu njegova svećeničkog života bila je Sveta Misa. Za Svetog Šarbela oltar je predstavljao mnogo više od izvršavanja svećeničke dužnosti, bio je mjesto potpunoga predanja Kristu.
Njegov je život bio prožet klanjanjem pred Presvetim Sakramentom, šutnjom i željom da vlastito trpljenje, rad i odricanje prikaže za grešnike i za Crkvu. Pavao VI. prepoznao je srž njegove svetosti u molitvi, pokori i dubokom sjedinjenju s Kristovom žrtvom.
Takav život u odricanju bio je prožet prihvaćanjem patnje i povlačenjem od svijeta radi dubljega predanja Bogu. Bio je izraz staroga kršćanskog uvjerenja da čovjek, ako se želi potpuno pripadati Bogu, mora naučiti obuzdavati vlastite strasti, i vlastitu volju podložiti Božjoj. Post, šutnja i pokora u njegovu životu imali su jasan cilj. Bili su put kojim se čovjek oslobađa od usmjernosti na sebe kako bi se potpunije mogao predati Bogu.
Jednako je snažno živio poslušnost. U pustinjski život povukao se tek nakon dopuštenja poglavara, a vlastito duhovno iskustvo uvijek je podređivao redu Crkve i poslušnosti, svjestan da osobna blizina Bogu tu obvezu samo produbljuje. Njegova poslušnost nosi duboko katoličku poruku jer istinska svetost vodi sve većoj poniznosti i spremnosti da čovjek vlastitu volju podredi Božjoj.
Posebno mjesto u njegovu životu imala je Blažena Djevica Marija. U maronitskoj duhovnosti, kao i u cjelokupnoj katoličkoj Predaji, pobožnost prema Mariji vodi čovjeka prema Kristu.. Šarbelova marijanska pobožnost pripadala je istoj cjelini njegove euharistijske i svećeničke duhovnosti, potpuno usmjerene Bogu.
Umro je 24. prosinca 1898. godine, nakon života koji bi prema mjerilima svijeta mogao izgledati gotovo neprimjetno. Međutim, nakon njegove smrti dogodilo se nešto posve suprotno od njegova zemaljskog života, čovjek koji je čitav život tražio samoću postao je razlog zbog kojega su tisuće ljudi počele dolaziti na njegov grob.
Počela su se širiti svjedočanstva o ozdravljenjima, obraćenjima i drugim uslišanjima po njegovu zagovoru, a uz njegovo tijelo i grob vezivani su i neobični fenomeni zbog kojih je njegovo ime postupno postalo poznato daleko izvan Libanona.
Crkva pritom nije svako svjedočanstvo automatski prihvatila kao čudo. Takav postupak pokazuje jednu važnu značajku katoličkog odnosa prema nadnaravnom. Crkva čudesa prosuđuje iznad dojma, popularnosti i usmenog svjedočanstva. Najprije ih ispituje i razlučuje, a tek nakon ozbiljnog postupka određene događaje priznaje kao čudesne.
U postupku beatifikacije svetog Šarbela službeno su priznata dva takva ozdravljenja. Redovnica Maria Abel Kamari četrnaest je godina bolovala od teškog želučanog ulkusa i snažnih bolova, a nakon zazivanja Šarbelova zagovora potpuno je ozdravila. Drugi slučaj odnosio se na Alexandrea Oubeïda, koji je nakon ozljede izgubio vid na jednom oku, da bi mu se nakon trinaest godina sljepoće vid vratio nakon molitve po zagovoru svetog Šarbela.
Ta su čudesa službeno priznata 23. studenoga 1965. godine, a Šarbel je nekoliko dana poslije, 5. prosinca 1965., proglašen blaženim.
Za kanonizaciju je ispitan još jedan slučaj, onaj Marie Assaf Aouad, 57-godišnje Libanonke koja je bolovala od malignog karcinoma desnog krajnika. Bolest joj je stvarala ozbiljne poteškoće s disanjem i gutanjem, a prognoza je bila izrazito nepovoljna. Nakon zazivanja Šarbelova zagovora simptomi su nestali i žena je ozdravila. Pavao VI. priznao je to čudo 3. listopada 1975. godine, a sveti Šarbel kanoniziran je 9. listopada 1977. godine.
Ono što je pritom možda još važnije od tjelesnih ozdravljenja jest činjenica da su ljudi na njegov grob dolazili i radi duhovnog ozdravljenja. Mnogi koji su dugo bili udaljeni od Crkve vraćali su se sakramentu Pokore, Euharistiji i ozbiljnijem kršćanskom životu. Ti plodovi možda najbolje pokazuju smisao čudesa u katoličkoj vjeri.
Smisao čudesa jest približiti čovjeka Bogu. Svetac svojim životom i zagovorom čovjeka vodi prema Kristu, a ne prema sebi. Prava pobožnost nadilazi divljenje neobičnim događajima. Njezin je plod obraćenje, Sakramenti i sve dublji život vjere.
Život svetog Šarbela danas posebno snažno govori čovjeku koji je naviknut neprestano tražiti nešto novo, snažnije i dojmljivije. Takav mentalitet, toliko prisutan u suvremenom društvu, lako ulazi i u duhovni život, pa se vjera počinje vrednovati prema osjećaju, intenzitetu iskustva ili privlačnosti pojedinca.
Život svetog Šarbela vodi u sasvim drugom smjeru. Ostao je vjeran duhovnosti koju je Crkva stoljećima poznavala, bez potrebe za novim duhovnim obrascima ili nadogradnjom vjere, jednostavno i radikalno živeći ono što su prije njega živjele generacije kršćana.
Njegov život počivao je na Svetoj Misi i klanjanju, ustrajnoj molitvi, postu i pokori, marijanskoj pobožnosti, poslušnosti i prihvaćanju Križa.
Život svetog Šarbela poziva i suvremenog katolika da ponovno otkrije vlastitu Crkvenu puninu. Tradicija ovdje znači mnogo više od običaja, navike ili sentimentalnog vraćanja prošlosti. Ona je vjernost vjeri koju je Crkva primila od apostola i kroz stoljeća čuvala, živjela i prenosila.
To je živa vjera koja se od apostolskih vremena prenosila kroz nauk Crkve, liturgiju i sakramente, spise crkvenih otaca, redovnički život, molitvu obitelji i svjedočanstvo svetaca.
Crkva je kroz stoljeća prošla kroz progone, krize, raskole, krivovjerja i razdoblja moralnog pada. Kroz njih je prolazila vraćajući se Kristu i onome što joj je bilo Predano, a ne stvarajući vlastitu vjeru iznova.
Povratak Tradiciji znači povratak korijenu, a ne vraćanje unatrag. Katolik koji poznaje vlastitu vjeru može sigurnije razumjeti suvremeni svijet. Sposobniji ga je razlučivati jer zna što je trajno, a što prolazno. On više ne mora svaku novu duhovnu pojavu doživljavati kao otkriće nečega što Crkvi nedostaje, jer je upoznao dubinu onoga što mu je već dano.
Katolik koji poznaje vlastitu vjeru može sigurnije razumjeti suvremeni svijet. Sposobniji ga je razlučivati jer zna što je trajno, a što prolazno.
Što bolje upoznajemo svetu Misu i Sakramente, spise crkvenih otaca i živote svetaca, katoličku tradiciju, molitvu Crkve i njezin nauk, sve nam je jasnije koliko je katolička vjera bogata. Površno je misliti da su stalno potrebne nove metode, novi duhovni modeli ili nova iskustva kako bi vjera ponovno postala živa.
Promjena svijeta nije osiromašila vjeru. Mnogo je vjerojatnije da smo mi prestali dovoljno duboko poznavati njezino bogatstvo.
Sveti Šarbel izvrstan je primjer čovjeka kojemu je vjernost bila važnija od originalnosti. Nije tražio put kojim prije njega nitko nije hodao. Potpuno se predao putu kojim je Crkva stoljećima odgajala svece. Iz takva života, gotovo potpuno skrivenog od svijeta, nakon njegove smrti proizašla su čudesa koja je sama Crkva ozbiljno ispitivala i priznala.
Njegov život nosi važnu poruku i za naše vrijeme. Katolička Tradicija mnogo je više od zbirke starih propisa, a pobožnost svetaca pripada živom iskustvu Crkve kroz sva vremena.
Ono od čega su oni živjeli nije nestalo njihovom smrću. Krist je i danas prisutan u Euharistiji, Sakramenti i dalje čovjeku daju milost, a molitva, Pokora i život u zajedništvu s Crkvom ostaju put kojim su kroz stoljeća išli oni koje danas nazivamo svetima.
Snagu vjere nećemo ponovno otkriti stvaranjem nečega novoga, već dubljim upoznavanjem onoga što smo primili, ponovnim otkrivanjem vlastite Predaje i učenjem života iz njezinih izvora. Tek tada možemo do kraja razumjeti koliko je veliko bogatstvo koje nam je već povjereno.
Sveti Šarbel svojim životom svjedoči što se događa kada čovjek prestane prilagođavati vjeru sebi i dopusti da ona potpuno oblikuje njega. Snagu je nalazio u sve potpunijem skrivanju vlastitoga života u Kristu, daleko od potrebe za privlačenjem pozornosti ili ostavljanjem dojma.
Čovjek koji je gotovo cijeli život bježao od svijeta nakon smrti je privukao svijet k sebi, kako bi ga ponovno poveo prema Crkvi. Ostanimo u promišljanju nad time da Krist Crkvu nije osnovao radi prilagodbe svijetu, već da bi svijet kroz nju bio priveden Njemu.
Molitva Svetomu Šarbelu
(po zagovoru Svetog Šarbela)
Bože, ti si svetoga Šarbela, redovnika i pustinjaka, neizmjerno sveta i slavljena među svojim svecima, nadahnuo da živi i umre na putu Isusa Krista i dao mu snagu da se povuče iz svijeta i da u svojemu pustinjskom prebivalištu postigne vrhunac redovničkih kreposti: siromaštvo, poslušnost i čistoću.
Usrdno te molimo da i nama daruješ milost da te ljubimo kao što te je on ljubio i da ti služimo kao što ti je on služio.
Svemogući Bože, ti si brojnim čudesima i milostima pokazao kolika je moć zagovora svetoga Šarbela, stoga te usrdno molimo da nam po njegovu zagovoru daruješ milost za koju te posebno molimo.
Amen.
Literatura i službeni crkveni izvori
1. Pavao VI., Quamvis Libanus, dekret kanonizacije svetog Šarbela Makhloufa, 9. listopada 1977.
2. Pavao VI., homilija prigodom kanonizacije svetog Šarbela Makhloufa, 9. listopada 1977.
https://www.vatican.va/content/paul-vi/fr/homilies/1977/documents/hf_p-vi_hom_19771009.html
3. Pavao VI., Angelus nakon kanonizacije svetog Šarbela, 9. listopada 1977.
https://ww.vatican.va/content/paul-vi/it/angelus/1977/documents/hf_p-vi_ang_19771009.html
Više od istog autora:
Hrvatska otvara vrata Pakistanu, a vlastite radnike šalje u inozemstvo
Što više pokušavaju ušutkati Majku, to glasnije odjekuje njezino ime
Zašto je Hrvatska odustala od protugradnih raketa i koji su učinci srebrova jodida na zdravlje?
