Postoje mjesta na kojima zemlja pod nogama ne šuti, koliko god je godinama pokušavali zatrpati beton zaborava. Jedno od takvih mjesta je Tezno kraj Maribora. Kad god se u javnosti spomene to ime, ne razgovaramo samo o suhim povijesnim činjenicama ili brojkama koje se u arhivima lako pretvore u statistiku. Razgovaramo o tisućama obitelji koje su desetljećima živjele s istom prazninom — bez groba na koji bi položile cvijet, bez križa uz koji bi isplakale svoju tugu i bez prava da naglas izgovore ime svoga oca, brata ili djeda.
Ekshumacije i pronalazak posmrtnih ostataka u Teznom nisu tek naknadna pamet povijesti. one su duboki moralni ispit za sve nas. Zločin koji je učinjen u svibnju 1945. godine bio je strašan sam po sebi, ali je desetljećima nakon toga vođen još jedan, tihi rat — rat protiv pamćenja. Majkama je oduzeto pravo na žalovanje, a obiteljima je nametnut osjećaj krivnje samo zato što su tragale za istinom o svojim najmilijima.
Dok danas gledamo kako istina napokon izlazi na vidjelo, moramo se zapitati: što za jedan narod znači nositi takav teret šutnje? Generacije su odrastale znajući da se o nekim šumama i rovovima ne smije pričati. No, stvoreni mir na lažnim temeljima nikada ne može trajati zauvijek. Kosti izvučene iz zemlje ne traže osvetu niti raspirivanje starih podjela. one traže samo ono što pripada svakom ljudskom biću od postanka svijeta — ime, prezime i dostojanstven pokop pod Božjim suncem.
Traganje za istinom o Teznom zato nije povratak u prošlost niti kopanje po starim ranama, nego jedini način da konačno ozdravimo kao društvo. Ne možemo graditi pravednu i stabilnu budućnost ako nam temelji počivaju na prešućenim grobnicama i nasilno utišanim kricima. Svaka prešućena žrtva ostavlja dubok ožiljak u duši naroda, a taj se ožiljak ne liječi zaboravom, nego isključivo istinom.
Kada i posljednja žrtva dobije svoje ime, prezime i dostojanstven pokop pod Božjim suncem, tek ćemo tada moći reći da smo ispunili svoj ljudski i moralni dug. Pred Božjim licem niti jedna suza nije uzaludna i niti jedno ime nije zaboravljeno. Vraćajući te kosti posvećenoj zemlji, ne vraćamo samo dostojanstvo pobijenima, nego i vlastitu dušu, čvrsto vjerujući u neprolaznu istinu da svjetlo uvijek nađe put kroz mrak i da smrt nema posljednju riječ.
