HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA – NAZOČNA U PRESVETOM OLTARSKOM SAKRAMENTU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana. Četvrtak je – spomen na Gospodinovu posljednju večeru, pashalnu, sa svojim učenicima koje je mu je Otac dao, koje je izabrao da nastave njegovo djelo u svijetu. Da budu svećenici Novoga zavjeta da imaju ovlast naviještati Radosnu vijest svakomu stvorenju. I u tome i jest bitna razlika između nas i protestanata. Oni sve svoje temelje na Pismu, a mi na Petru i apostolima.
Starija je Crkva od Pisma, Pismo je nastalo unutar vjerničke zajednice koja je slavila Gospodina, Žrtvu križa, koja se molila i iz toga je onda nastalo naše Vjerovanje i vjernička praksa te i sveto Pismo kao zabilješke o tome što je Gospodin činio preko Isusa i apostola, a i u Starom zavjetu.
Zahvalimo za ovo jutro, još uvijek traje vruće ljeto. Zahvalimo za svaki udisaj i izdisaj, za svaku milost koju nam Gospodin nudi da s njime surađujemo. Izmolimo svoje molitve, zaštite, predanja, vjerovanja, načinimo i veliki znak križa, tomu i Pozdrav anđeoski – zahvala što je Bog postao jednim od nas po Djevici Mariji.
Kršćanski život kao rad obraćenja i ljubavi
Svi smo mi na svoj način danas Kristovi učenici. Moramo razmisliti o ozbiljnosti što znači biti Kristov učenik. Milost se daje besplatno, ali nas ne čini pasivnima. Kršćanski život zahtijeva rad – rad obraćenja, molitve, ljubavi, strpljenja, oprosta i vjernosti.
Bog daje sjeme, ali mi moramo obrađivati tlo i stvarati uvjete da ono izraste. Čuli smo jučer kako Isus izgovara neke od svojih najstrožih riječi: „Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri!“ Uspoređuje ih s okrečenim grobovima: lijepi izvana, a iznutra puni truleži. To su neugodne riječi jer je uvijek napast čuti ih kao upućene nekome drugome.
Zamišljamo farizeje kako stoje na sigurnoj povijesnoj udaljenosti od nas samih. Pa ipak, Evanđelje ne dopušta taj odmak. Krist govori te riječi svakom vjerničkom srcu, uključujući i naše. Prije nego što djelujemo u svijetu, milost mora djelovati u nama. Licemjerje koje Isus osuđuje jest tragedija pokušaja promjene drugih a da ne dopustimo Bogu da promijeni nas. Dopustimo Kristu da nas zahvati i obrati, a zatim iziđimo i govorimo.
Dopustimo Kristu da rani naše srce ljubavlju, a potom svjedočimo. Neka nas Krist nauči suosjećanju, a zatim govorimo istinu. Neka Krist ukloni licemjerje, pretvaranje i potrebu da se činimo pravednim, sve dok ono što ostane ne bude jednostavno bijedni grješnik koji zna da mu je Bog u ljubavi i smilovanju oprostio.
Opasnost prividne vjere bez unutarnjeg obraćenja
Opasnost vjere jest u tome što ono što počinje kao susret sa živim Bogom može postupno postati zaodjeveno prividom. Možemo naučiti jezik vjere, a da ne dopustimo da nas on obrati i promijeni. Možemo braniti kršćanski nauk, a da ne postanemo više nalik Kristu.
Možemo hodočastiti i častiti svetce, a istodobno se opirati samoj svetosti koja je njih učinila svetima. Možemo ukrašavati grobove proroka, a odbijati slušati proroke koje Bog šalje u naše doba. Kršćansko svjedočanstvo ne zahtijeva ni agresiju ni da se stidimo. Ne trebamo vikati na svijet, niti se trebamo ispričavati što vjerujemo u Isusa Krista. Dajte nam bolju alternativu! Moramo znati tko smo i što smo. Bitna je pripadnost Kristu i svijet nas kao takve mora prepoznati.
Navještaj evanđelja u konačnici se događa u susretu s osobom vjernikom. Dokazi su važni. Teologija je važna. Nauk je izuzetno važan. Knjige su važne. Ali kršćanstvo se u konačnici prenosi s osobe na osobu, iz srca u srce, iz života u život.
Ljudi moraju vidjeti da je ono što ispovijedamo usnama ušlo u naše tijelo, naš život. Inače riskiramo da postanemo okrečeni grobovi Evanđelja, izvana religiozno dojmljivi, dok srce ostaje netaknuto milošću.
Sjeme koje raste u tišini – primjer svete Monike
Neki od nas provode živote sijući sjeme čiji će plodovi pripadati tek sljedećoj generaciji. Isus sam govori učenicima kako su ušli u tuđi trud i rad. Roditelji mole za svoju djecu i pitaju se jesu li te molitve napravile ikakvu razliku i pomak u njihovu životu. Svećenici propovijedaju iz godine u godinu, a da nisu ni svjesni koja je riječ ušla u nečije srce. Vjerske zajednice ostaju vjerne na mjestima gdje se njihova prisutnost čini nezapaženom.
Kršćani čine tiha djela milosrđa koja blijede iz sjećanja gotovo čim se obave. Pa ipak, Bog ne zaboravlja ništa što je prineseno s ljubavlju. Možda nas svetci uče da ne moramo doživjeti i vidjeti kako je sve dovršeno. Naš zadatak nije dovršiti Božje djelo. Na nama je biti vjeran dijelu tog djela koji nam je povjeren. Tako je to shvatila i sveta Monika!
Sveta Monika – majka koja se moli za obraćenje sina
Danas Crkva slavi tu junačku ženu – svetu Moniku – Augustinovu majku koja se rodila g. 331. u sjevernoj Africi u mjestu Tagaste, a umrla u Ostiji, blizu Rima g. 387. Odgajali su je kršćanski roditelji i sluškinja. Kao dijete Monika bi išla u podrum natočiti roditeljima čašu vina, a i sama bi popila malo – ponekad čak i punu čašu! Njezina sluškinja je otkrila što radi i ukorila je te joj prigovorila da će biti pijanica.
Monika je shvatila svoje pogreške i pokajala se, što joj je pomoglo da se zauvijek odrekne vina. Monika je bila kršćanka, roditelji su je udali za poganina Patricija. Rodila je troje djece, najstarijeg Augustina. Muž je bio goropadan i nevjeran, morala ga je takva podnositi.
Međutim, Monikine krjeposti i molitve su ga obratile te je kršten godinu dana prije smrti. Kad se njezin sin Augustin pridružio manihejskoj sekti i zalutao u vjeri i moralu, Monikine suze i molitve za sina bile su ustrajne. Bio je vrstan govornik, studirao rimske klasike. Slijedila ga je u Milano, gdje je Augustin otišao poučavati, i tamo je nastavila zasipati i osvajati nebo svojim molitvama za svog sina.
Augustinovo krštenje i Monikina smrt u Ostiji
Konačno, imala je radost svjedočiti krštenju sina Augustina. Krstio ga je sveti Ambrozije na Uskrs god. 387. Umrla je u Ostiji, te iste godine, dok su ona i njezin sin gledali u more i razgovarali o radostima blaženih.
Augustinova razmišljanja o vlastitom duhovnom putu nalaze se u njegovim Ispovijestima, gdje čitamo kako je gorko plakao za svojom majkom jer je ona prolila toliko suza za njegovo spasenje. Imate dolje presliku tih njihovih posljednjih zajedničkih trenutaka iz Časoslova.
Mnoge katolkinje dive se svetoj Moniki zbog duboke odanosti koju je pokazivala prema Bogu u braku i u odgoju djece. Sveta Monika je vodič onima koji se bore s bračnim problemima, djeci koja su otpala od vjere i žrtvama zlostavljanja i nevjere. Također je zaštitnica alkoholičara i grada Santa Monice u Kaliforniji, koji je dobio ime po njoj.
Monikin brak s poganinom Patricijem i njegovo obraćenje
Iako je Monika odgojena kao kršćanka, roditelji su je dali u brak s poganinom Patricijem, uglednim građaninom Tagaste. Monika je tijekom cijelog braka živjela sa svojim mužem i svekrvom. Patricije je imao nasilan temperament i bio je razuzdana osoba.
Monika je patila zbog njegovih nevjera, ali se odbijala žaliti. Iako je Patricije kritizirao Moniku jer je živjela životom milosrđa i pobožnosti, on ju je poštovao. Monika je konačno uspjela utjecati na svog muža i svekrvu da prijeđu na kršćanstvo i krste se godinu dana prije nego što je Patricije preminuo. Preminuo je kad je Augustinu bilo osamnaest godina.
Toliko majki danas osjeća bol koju je proživljavala sveta Monika gledajući svoju djecu kako napuštaju vjeru, odaju se porocima te duhovno i fizički propadaju. U njoj imaju snažan zagovor te utjehu i primjer da u Božjoj providnosti, ustrajne suze pobožne majke, mogu vratiti djecu ne samo Crkvi već i svetosti.
Augustinov put od Milana do biskupske službe u Hiponu
Augustin joj je podigao trajni spomenik u svojim Ispovijestima, zahvalan za tako svetu dušu koja je ‘bombardirala’ nebo svojim molitvama za njegovo obraćenje. Majke koje su u problemima sa svojom djecom imaju u njoj veliki uzor i pomoć! A svi se možemo diviti toj junačkoj ženi koja se iz sjeverne Afrike preko Rima zaputila do Milana prateći svoja sina. I ondje joj je bio duhovni vođa sveti biskup Ambrozije.
Htjela je u Milanu naći za sina Augustina djevojku, ali je on odlučio krenuti drugim putem. Neženstva, svećeništva, pa je postao i biskupom u Hiponu te jednim od najbriljantnijih umova koje je iznjedrila Katolička Crkva i zapadna civilizacija. Kako su samo nedokučivi i neistraživi putovi Gospodnji! Tko da ih pronikne. Prepustimo se i mi Providnosti. I molimo da nas Gospodin vodi svojim stazama. Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi.
Da, Crkva je puna licemjera i lopova – ali pogledaj i onaj veliki oblak svjedoka
Biti na vlasti i biti pošten: povijest pokazuje da je i to moguće
