ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KRALJA SVIH SRDACA! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana i nove školske godine za našu djecu. Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro. Još uvijek je i ovdje jutarnja temperatura iznad dvadeset stupnjeva, kao da ne želi proći ovo vrelo ljeto. Zahvalimo Gospodinu za svoje najmlađe, koji su budućnost ovoga naroda. Bez djece nema budućnosti.
Zahvalimo i za protekle dane ovdje u Međugorju, gdje se održavao svefranjevački skup u povodu 800. obljetnice preminuća svetoga Franje Asiškoga (preminuo je 3. listopada 1226.). Svetac i danas privlači ljude diljem svijeta jer ćemo franjevce susresti na svim kontinentima, u svim državama.
Ovdje je preksinoć u večernjoj koncelebraciji bilo više od 180 svećenika – uglavnom franjevaca s ovih prostora – a sinoć je bilo više od 60 svećenika u koncelebraciji, dok su mnogi, mnogi bili po ispovjedaonicama, a i vani. Hvala Gospodinu što tolike duše potiče na ispovijed.
Milost sakramenta pomirenja
To je ona milost koja prethodi sakramentu, koja srce priprema za susret s Bogom nakon godina proživljenih u grijehu i daleko od Boga. Uvijek se iznova obistinjuje ona Augustinova kako smo nemirni dok se u Gospodinu ne smirimo.
Toliko puta nakon ispovijedi i odrješenja od grijeha – Bog oprašta, ne svećenik; mi smo samo u službi Gospodinovoj i posrednici milosti – doživim da mi osoba spontano poljubi ruku ili čak hoće da me zagrli, makar sam već i star i naboran.
Jednostavno, kad u srcu prekipi, kad milost zahvati, onda je čovjek – osoba – prepuna ushita i zahvalnosti. To je ono što Isus naziva novim početkom kod rasipnoga sina, koji „bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se“.
To se zbiva u sakramentu, gdje osoba donosi sebe pred Boga, svjesna da je ondje, u onome prostoru, nešto izvanredno.
Stoga nam je moliti za zvanja, duhovna zvanja – i za veći broj, ali i za svetost onih koji su pozvani, koji se spremaju za Gospodinov oltar da mu služe.
Nova franjevačka zvanja
Ovih dana, uz ove franjevačke dane u Međugorju, imali smo i ulazak u godinu kušnje desetorice mladih u našem samostanu na Humcu. Oni su obukli franjevački habit i žele se okušati u ovom zvanju kao Franjini sinovi.
Oni dolaze iz triju provincija. Poglavari su smatrali da je najbolje imati ih na okupu i zajedno usmjeravati, da se ne fragmentiraju.
A jučer su na našem Širokom Brijegu petorica mladih franjevaca položila svoje doživotne, svečane zavjete te su postali punopravni članovi ove zajednice koja ih je prihvatila i koja ih dalje usmjerava prema svećeništvu.
To je velika dobit za ovu Provinciju, koja je u ratu izgubila 66-oricu braće i bila desetkovana, ali se podigla iz mučeničke krvi već šezdesetih godina, kad sam bio i ja u mladim godinama.
Dolje imate sliku na kojoj oni, dok mole Litanije svih svetih, leže ispruženi na podu u činu totalnoga predanja. To je praksa u svim zajednicama kad se polažu doživotni, vječni i svečani zavjeti pred cijelom Crkvom.
Gospodinu zahvalimo i Gospodina molimo da nam umnoži mnogo mladih oduševljenih za Isusa Krista. Jedan je mladić iz međugorske župe otišao u Sinj, u sjemenište i franjevačku gimnaziju – pa molimo da ustraje na tome putu.
Kućna Crkva kao mjesto poziva
Primarno okruženje za uzgoj svetih duša jest kućna Crkva, koju bismo bolje mogli identificirati kao vjernu kršćansku obiteljsku jedinicu. Iako mnogi moderni mislioci sugeriraju da je obitelj zastarjeli društveni konstrukt, stvarnost i dalje ostaje da dom i obitelj pružaju bitno tlo za duboko sijanje sjemena milosti.
Svjedočimo izravnoj povezanosti između fragmentacije obitelji i sve manjeg broja mladića koji čuju šapat Duha Svetoga. Dijete koje nikada ne promatra ljubav svojih roditelja teško će shvatiti ljubav koju zahtijeva zaređena služba ili posvećeni život.
Stanje naših obitelji točno odražava stanje naših svetinja, jer domaći oltar – žrtvenik – priprema srce za župni oltar. Moramo snažno braniti svetost braka, jer bračna veza služi kao temeljno svjedočanstvo vjernosti u kulturi koja se danas klanja zadovoljstvu i hedonizmu.
Kada roditelji ne uspiju svojim primjerom očitovati ljepote Evanđelja i osobe Isusa Krista, nenamjerno guše potencijal svoje djece da velikodušno odgovore na božanski poziv.
A Augustin nam jasno poručuje, nakon svih stranputica i grijeha mladosti, da je čovjekovo srce nemirno dok se ne smiri u Bogu.
Poziv na služenje Kristu
Poziv je u konačnici radikalan odgovor osobi Isusa Krista, koja se identificira kao Put, Istina i Život. Često svodimo pojam poziva na puki izbor karijere među mnogim konkurentskim svjetovnim izborima.
Crkvi su potrebni muškarci i žene koji posjeduju nepokolebljivu predanost Kristovu križu, unatoč intenzivnim pritiscima neprijateljske sekularne kulture. Svaki vjerni svećenik pruža živo svjedočanstvo o činjenici da drevne istine naše vjere i dalje odjekuju u najdubljim čežnjama ljudske duše.
Uporna i čvrsta vjera i vjernost ostaju najmoćnije sredstvo za novačenje sljedeće generacije vjernika, koji traže nešto za što vrijedi živjeti i umrijeti u doba nijekanja Boga.
Često svjedočimo kako radosna i sretna redovnica ili predani otac petero djece pobuđuje veći interes za vjeru od desetak sjajnih reklama, brošura ili skupih medijskih kampanja.
Svjedočanstvo života proživljenoga u potpunom skladu s naravnim zakonom i božanskom riječju posjeduje gravitacijsku silu koja privlači duše koje teže prema izvoru svega svjetla.
Iako svijet nudi mnoga zadovoljstva, ljudsko srce na kraju prepoznaje prazninu života proživljenoga bez perspektive vječnosti.
Svjedočanstvo života i sveta zvanja
Trebali bismo njegovati kulturu u kojoj se pitanje vlastitoga poziva postavlja u kontekstu snažnoga molitvenog života. Crkva napreduje kada njezini članovi shvate da su njihove jedinstvene uloge dijelovi velike tapiserije koju je Božja ruka otkala za spasenje cijeloga svijeta.
Moramo odbaciti cinizam koji redovnički život smatra rasipanjem ljudskog potencijala, jer znamo da je život skriven u Kristu najproduktivniji mogući život.
Svaka molitva izrečena za sveta zvanja čin je povjerenja u obećanje da vrata pakla nikada neće nadvladati zajednicu vjernika.
Obnova naše duhovne vitalnosti započinje osobnom odlukom da slijedimo uski put svetosti bez obzira na vanjske okolnosti naše trenutne kulturne klime.
Trebali bismo podržavati svoje svećenike i redovnike žarkim zagovorom i istinskom bratskom ljubavlju, jer je njihov uspjeh usko povezan s našom vlastitom duhovnom dobrobiti.
Dok čekamo čudesan porast broja svećenika, trebali bismo se usredotočiti na kvalitetu vlastitoga svjedočanstva i svetosti unutar naših životnih prilika i obitelji.
Poziv na svetost sveopći je poziv koji se odnosi i na vodoinstalatera kao i na crkvenoga dostojanstvenika, s jednakom hitnošću i božanskim očekivanjem.
Ne prestanimo moliti za zvanja
Moramo se prisjetiti da su povijest Crkve ispisali sveci koji su se osmjelili vjerovati da je Božja milost dovoljna za svaku njihovu potrebu.
Dok gledamo prema budućnosti vjere u našem podneblju, usmjerimo svoje napore na unutarnju preobrazbu, koja jedina može proizvesti sveta zvanja koja su nam tako nužno potrebna.
Svijet će prepoznati istinu naše poruke samo onda kada je vidi u životu, osvjedočenu i radosnu, koja prkosi tami sadašnjega doba.
Ostajemo narod nade koji vjeruje da Kristov glas još uvijek odjekuje kroz povijest kako bi pozvao nove učenike na svoju stranu, za svoju istinu.
Ne prestanimo moliti za zvanja. A ja uvijek onim svetim majkama u ispovjedaonici velim: dajte dijete Isusu. Posvetite ga Isusu. I bit ćeš blagoslovljena, bit ćete blagoslovljeni i nagrađeni i ovdje i u vječnosti.
Više od istog autora:
Kad je šutnja ljubav, a kada grijeh?
Franjevci i Majka Terezija: Ljubav koja obnavlja Crkvu
Sveti Grgur Veliki: učitelj služenja zaslužan za gregorijansko pjevanje
