HVALJEN ISUS I MARIJA! MILOST VAM I MIR OD GOSPODINA ISUSA KRISTA – KOJI JE USKRSNUO U ZORU PRVOGA DANA U TJEDNU! MIR VAM I DOBRO!
Blagoslovljen i radostan početak novoga dana – prvi je u tjednu – Dan Gospodnji, kad je počelo novo stvorenje uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Pobijedio je smrt i grob, uskrsnuo je božanskom voljom i silom te je postao Gospodin i Gospodar svega, Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Spasitelj i Otkupitelj, Sudac svega svijeta.
Zahvalimo Gospodinu za ovo jutro, novi dan, i posvetimo ga Gospodinu slušajući njegovu riječ te sudjelujući u svetim tajnama Euharistije, koju nam je ostavio kao hranu za život, putovanje, ali i hranu za život vječni. Zahvalimo Gospodinu što smo Kristovi i kršćani, što znamo za Istinu koja je On, što nas on vodi te daje snagu i krijepi.
Franjevački susret i sveti Franjo
Jučer ovdje bijaše veliki skup hrvatske i slovenske franjevačke obitelji. Mnogo trećoredaca – franjevačkih – ali i mnoštvo fratara, svećenika i bogoslova u Franinim habitima. Kad čovjek vidi to mnoštvo, pomisli: bit će još franjevaca na ovim prostorima koji će skrbiti za Gospodinovo stado.
Bilo je mnogo, mnogo ispovijedi, do kasno, sve do kraja svete Mise, koju je predslavio generalni ministar OFM-a, fra Massimo Fusarelli, Talijan. Bio je to divan dan u povodu 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga.
Zahvalimo za toga sveca, koji još uvijek okuplja oko sebe toliko svojih nasljedovatelja, a on je sam bio alter Christus – „drugi Krist“ – u svome životu, kao i u svetim ranama koje je primio na brdu La Verni. Slavit ćemo to za desetak dana.
Jučer smo ujedno slavili i svetu Majku Tereziju, tu sitnu, neznatnu časnu sestru koja je pokrenula cijeli svijet svojim primjerom.
Majka Terezija i snaga Božje milosti
Zamislite samo jednu činjenicu: ako pročitate da je jedna osoba 1950. godine osnovala organizaciju u malom dijelu svijeta, u dalekoj Indiji, i da je 50 godina kasnije imala više od 4000 radnika na 610 mjesta i staništa u 123 zemlje, mogli biste pomisliti da čitate o uspješnoj multinacionalnoj korporaciji.
Međutim, te statistike odražavaju nevjerojatan rad svete Terezije iz Kolkate i vjerskog instituta koji je osnovala, Misionarki ljubavi, u trenutku njezine smrti 1997. godine. Brojke su impresivne – i teško ih je ignorirati – i privukle su mnogo pozornosti na lik i pojavu Majke Terezije tijekom njezina života.
Često su reakcije slijedile stav osobe prema vjeri: oni koji su se identificirali kao ateisti obično su bili neprijateljski raspoloženi, dok su vjernici bili suosjećajni. Katolička Crkva nedvosmisleno hvali Majku Tereziju, ne zbog nekoga ljudskog uspjeha, već zbog njezine predanosti Božjoj volji i Božjem vodstvu.
Njenom kanonizacijom 4. rujna 2016. Crkva je preporučila Majku Tereziju kao uzornu učenicu Kristovu i, još jasnije, kao uzor onoga tko je primio i dijelio Božje milosrđe.
Svima nama dobar poticaj: što sve može milost učiniti ako se čovjek dade voditi. Sve pak počinje u maloj kućnoj Crkvi.
Obitelj kao škola ljubavi
Ostala je rano bez oca. Njezina majka bila je primjer. Unatoč financijskom teretu koji je smrt njezina supruga nametnula obitelji, majka Drana nastavila je dijeliti hranu sa siromašnima, čak ih je pozivala da večeraju u obiteljskom domu.
Majka Terezija će godinama kasnije prakticirati istu velikodušnost prema siromašnima. Sve počinje u obitelji. A upravo o tome govori i Isus u današnjem Evanđelju: na koji način u ljubavi govoriti istinu, a da se osoba ne uvrijedi. Jer istina redovito boli.
Postoje evanđelja koja tješe i postoje evanđelja koja nas suočavaju s drugima. Evanđelje ove nedjelje, zajedno s prvim čitanjem proroka Ezekiela, čini ovo potonje (Matej 18, 15–20; Ezekiel 33, 7–9).
To je odlomak koji mnoge katolike nelagodno pogađa, posebno roditelje koji gledaju kako im se odrasla djeca udaljavaju od Crkve, prestaju ići na misu ili počinju živjeti na načine koji su u suprotnosti s onim kako su odgojeni.
Nekada je lako odbaciti Isusove riječi kao „osuđujuće“ ili uvjeravati se da je šutnja put ljubavi. Ali Evanđelje nam ne dopušta da se skrivamo iza te iluzije.
Bratska opomena kao čin ljubavi
Isus govori jasno kako ne smijemo šutjeti: „Ako se tvoj brat ogriješi protiv tebe, idi i pokaži mu njegovu krivnju – između tebe i njega nasamo.“
Ovo nije rječnik niti jezik ravnodušnosti. Ovo je jezik ljubavi. I možda nigdje to nije bolnije, delikatnije i potrebnije nego u našim vlastitim obiteljima.
Živimo u kulturi koja je pomiješala ljubaznost s udobnošću. Mislimo da, ako nekoga volimo, nikada mu ne smijemo uputiti neugodnu riječ, nikada ne smijemo riskirati vezu i nikada ne smijemo reći ništa što bi moglo uzrokovati napetost.
Ali Evanđelje – i cijela tradicija Crkve – uči nešto sasvim drugačije: bratsko ispravljanje. Bratska ispravka nije osuda. Nije odbacivanje. Nije nadmoć. Bratska ispravka je milosrđe.
Šutjeti kada netko koga volimo odlazi od Krista nije milosrđe. To nije ljubaznost. To nije „prihvaćanje tamo gdje jesu“. To je izdaja. Treba reći istinu, makar bila i neugodna.
Prvo čitanje ove nedjelje iz proroka Ezekiela trijezni nas. Bog postavlja Ezekiela za stražara – nekoga tko vidi opasnost koja dolazi i mora upozoriti druge. A onda Bog kaže nešto što bi nas sve trebalo protresti: „Ako ne upozoriš bezbožnika… tražit ću od tebe krivnju za njegovu smrt.“ „Ali ako ga upozoriš… spasit ćeš svoj život“ (Ezekiel 33, 7–9).
Istina, strah i odgovornost
Ovo je Bog koji otkriva težinu ljubavi. Roditelji, posebno, često stoje u Ezekielovoj poziciji. Oni znaju istinu. Vide kako im djeca lutaju i propadaju. A Bog kaže: „Tvoja šutnja je važna.“ Odgovarat ćeš budeš li šutio.
Većina katolika, posebno roditelji, ne šute zato što ih nije briga. Šute zato što se boje.
„Ne želim da moj sin prestane razgovarati sa mnom.“ „Ne želim izgubiti odnos s kćeri.“ „Ne želim ih osuđivati.“ „Ne želim ih još više udaljiti.“
Ti su strahovi stvarni, ljudski i razumljivi. Ali Evanđelje postavlja prodorno pitanje: jesam li se više bojao djetetove ljutnje nego što sam zabrinut za njegovu dušu i njegov život?
Grijeh vodi u propast. Ljubav koja odbija govoriti nije ljubav. To je strah prikriven kao nježnost.
Uz sve rečeno, istina ima svoju cijenu. Ivan Krstitelj nije izgubio glavu zato što je bio sklon osuđivanju. Izgubio ju je jer je volio istinu više od svoga mira.
Rekao je Herodu (Matej 14, 4): „Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata!“ Govorio je jasno, hrabro i milosrdno; a to ga je koštalo glave, ali ne i duše.
Hrabrost za ljubav i istinu
Nitko od nas, a posebno roditelji, nije pozvan biti strog, ali smo pozvani biti hrabri. Bratska ispravka nije predavanje, ukor ili moralna prodika. To je tih, privatan, ponizan čin ljubavi.
Nešto poput: „Volim te. Uvijek ću te voljeti. Ali budući da te volim, ne mogu se pretvarati da ovo nije važno. Brinem se za tvoj odnos s Bogom. Želim da se vratiš na misu. Želim da znaš što Crkva zapravo uči. I molit ću se za tebe svaki dan.“
To nije odbacivanje ili osuđivanje. To je ljubav koja odbija postati ravnodušna.
Važno je razumjeti razliku. Isus nije rekao ženi uhvaćenoj u preljubu: „Tvoj grijeh nije važan.“ Rekao joj je: „Idi i od sada više ne griješi.“ Milosrđe oprašta, a zatim nas poziva na promjenu.
Ako vjerujemo da grijeh ranjava dušu i upropaštava, onda šutnja nije milosrđe. To je suučesništvo. Istina je bitna. Govoriti istinu obveza je svih nas.
O tome govori Isus danas. I on je za istinu otišao u smrt. Kao i Krstitelj. „Previše te volim i ljubim da bih šutio.“ To je srž Evanđelja. To je hrabrost koja se tražila od Ezekiela. To je svjedočanstvo svetoga Ivana Krstitelja. To se i od nas traži!
Više od istog autora:
Franjevci i Majka Terezija: Ljubav koja obnavlja Crkvu
Sveti Grgur Veliki: učitelj služenja zaslužan za gregorijansko pjevanje
Ateist koji je istraživao čudo umro je držeći relikvijar s Gospinim suzama na prsima
