Nakon još jednog u nizu njezinih ispraznih istupa i potrebe da se iz udobnosti saborske klupe dijele moralne lekcije cijeloj naciji, čovjek se s punim pravom zapita kamo ide ovaj javni prostor. Posljednjih dana ponovno svjedočimo istom obrascu: političkom igrokazu u kojem se lica s ideološke trake, ovoga puta predvođena Ivanom Marković, navodno bore za napredak i prava običnog čovjeka, dok se istodobno svisoka patronizira tradicija, živa vjera i kršćanski identitet ovoga naroda.
Gledajući taj dobro uigrani teatar, nemoguće je oteti se osjećaju mučnine pred licemjerjem koje nam se svakodnevno servira kao vrhunska politika.
Moraliziranje kao zamjena za prazninu
Ovolika količina samouvjerenosti i dijeljenja ideoloških packi nije ništa drugo nego dijagnoza politike koja je odavno izgubila doticaj sa stvarnošću i duhovnim bićem svoga puka. U zemlji koja se rado poziva na svoje kršćanske korijene, političke elite bez ikakve zadrške promiču svjetonazor koji je u svojoj srži suprotan svemu što je sveto, obiteljsko i prirodno.
Lako je glumiti moralnu vertikalu u sredini koja te trpi dok god držiš proračunsku pipu i imaš stranačka leđa, ali posve je druga stvar izaći pred narod čista obraza i bez ideoloških naočala koje sustavno iskrivljuju duhovnu stvarnost.
Jer, budimo posve iskreni i nazovimo stvari pravim imenom: u njezinu političkom svjetonazoru Boga se sustavno miče iz javnog prostora, a kršćanske se svetinje tretiraju tek kao smetnja napretku. Dok se u priopćenjima skriva iza fraza o toleranciji, potpuno se prešućuje da ta politička baština vuče korijene iz sustava koji je kroz povijest gazio crkveni nauk i obiteljske temelje na kojima ovaj narod i danas jedino diše.
Lokalna pustoš iza saborskih kulisa
No, svo licemjerje te politike najjasnije se vidi onda kada se ispražnjene fraze s nacionalne razine sudare s brutalnom surovošću stvarnosti. Dok se Ivana Marković pod svjetlima reflektora u Zagrebu postavlja kao dežurna prosvjetiteljica, njezina lokalna baza na Braču itekako dobro zna naličje te vladavine.
Gdje je ta silna briga za običnog čovjeka u trenucima kada se u njezinu Supetru ljudi ruše u nesvijest pred zaključanim vratima Hitne pomoći, dok im život visi o niti? Dok otočani strahuju za golu egzistenciju i nemaju osnovnu zdravstvenu skrb na koju po zakonu imaju pravo, gradonačelnica ima vremena držati ideološke tirade i voditi računa o tuđim vrijednostima. Da je umjesto ideologiziranja visila za vratom odgovornima iz Ministarstva zdravstva možda bi Brač imao nekoliko timova hitne pomoći.
To je ta klasična, tužna duhovna pustoš suvremene ljevice: puna usta lažnog milosrđa za cijeli svijet, a u vlastitom dvorištu hladnoća, nebriga i zatvorena vrata pred potrebitima.
Zemaljski teatar i viša pravda
Živimo u dobu u kojem se buka i ideološko nametanje često izjednačavaju s mudrošću, ali zemaljski teatar i saborske fotelje imaju svoj vijek trajanja. Medijske naslovnice izblijede, a političke funkcije postanu potpuno bezvrijedne pred stvarnim životom i vječnim istinama.
Pred Božjim sudištem nema PR agencija, nema političkih zaštitnika ni ideoloških filtera koji mogu opravdati gaženje onoga što je sveto i zanemarivanje vlastitog naroda. Ondje je istina apsolutna i ogoljena do srži.
Kao kršćani, pozvani smo prepoznati to licemjerje i imenovati ga pravim imenom. Vrijeme je da se prestane s ovim jeftinim predstavama u kojima se političarke s lijevog spektra pokušavaju prikazati kao narodne spasiteljice.
Narod dobro vidi tko živi i svjedoči svoje vrijednosti, a tko ih koristi samo za jednokratni politički bod. Maske, kao što znamo, prije ili kasnije ionako padnu same, ostavljajući na vidjelo ogoljenu istinu o tome tko je služio narodu, a tko isključivo vlastitoj fotelji.
Više od iste autorice:
Odlazak Vedrane Rudan: Kada društvo oplakuje vlastiti sumrak
Tko nam to zapravo piše biografiju u svijetu?
Snaga tihe savjesti: Zašto poštujem ženu koja stoji iza svojih uvjerenja
