Kako Bog surađuje s onima koji Ga ljube

Prikaz knjige: Anton Šuljić, Bog suradnik, Zagreb, 2026.

Duhovni prostor u čovjeku nije tek jedna od njegovih dimenzija, već onaj vrhunski, tihi horizont u kojem se cjelokupna stvarnost sagledava iznutra. Unutar tog prostora ne postoji ništa što je promašeno ili nevrijedno, jer u konačnici svaka naša borba, pad i suza dobivaju bezvremensku težinu i duboko odjekuju u vječnosti. Duhovno posjeduje čudesnu, gotovo alkemijsku sposobnost radikalne preobrazbe: ono je mjesto u kojem i najveće proživljeno zlo, trauma ili nerad mogu biti promaknuti u dobro, jer Bogu i u Njemu sve je moguće. Kako je neumorno svjedočio Viktor Frankl, upravo s pomoću smisla – koji je izvorno duhovna kategorija – ljudsko biće postaje sposobno nadvladati sve, ili gotovo sve, patnje i bezizlaznosti ovoga svijeta.

Kada se čovjek ukorijeni u taj duhovni prostor, on prestaje biti žrtva svojih okolnosti i postaje slobodan suradnik vječnosti.

Kršćanska sadašnjost pustila je knjigu Antona Šuljića Bog suradnik: meditacije, razmišljanja i poticaji (422 str.), libar s pet poglavlja: Proslov, Crkva pape Franje (piše u posveti O 70. godini moga života posvećujem blagopokojnom papi Franji), Na liturgijskom vrelu, Misliti duhovno te Duhovnost i kultura.

Autor Pavlovim citatom, „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28), pruža jedan ključ za razumijevanje svojih meditacija, razmišljanja i poticaja. Bog surađuje na dobro u svemu. Ta je suradnja vertikalna, to je naš usud (ono što ne možemo promijeniti, nego smo na to osuđeni). To znači da Bog ne čeka da naš život bude savršen i besprijekoran da bi se uključio. On ulazi u naš kaos, u naš kaoticitet (potpuni, nepredvidivi i dinamični kaos), u naše pogrešne procjene i padove, zablude i grijehe. Božanska kreativnost očituje se u tome što On čak i naše pogreške, kada Mu ih predamo kroz ljubav, može upotrijebiti i preokrenuti na dobro. On poštuje našu narav i ne briše našu povijest grijeha i promašaja, nego od tih istih krhotina, u suradnji s nama, gradi nešto novo.

Drugi ključ za razumijevanje, horizontalna suradnja, nalazi se u Mt 16,20: „Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.“

Bog prati, a ne zamjenjuje. Učenici idu sa svim svojim nesavršenostima, strahovima i sumnjama (koje evanđelja nikada ne skrivaju). Bog ne šalje legije anđela da obave posao umjesto njih. On dopušta da ljudska, nesavršena riječ bude kanal za Njegovu poruku.

Tek tada slijedi Božji potpis: Jedino kada čovjek iskorači u slobodi i preuzme rizik, Bog se pridružuje, utvrđuje i daje onaj završni potpis koji donosi plod.

Zašto čovjek zanemaruje ovu Božju ponudu, vertikalne i horizontalne suradnje?

Rekao bih najprije iz oholosti (iluzija samodostatnosti). Čovjek ima duboku potrebu da bude sam svoj majstor (treba samo promatrati malodobnu djecu kod koje se ta potreba javlja prije nego što uopće mogu imati neku razvijenu potrebu za samostalnošću kakvu ima odrasli, Putime!) gospodar svoje sudbine. Suradnja s Bogom zahtijeva poniznost – priznanje da nismo sveznajući i da nam je potreban Drugi. Oholost radije bira propast pod vlastitim uvjetima nego uspjeh u suradnji s Bogom. (U se i u svoje kljuse.)

Zatim iz egoizma i kontrole. Suradnja znači dijeljenje kontrole. Kada surađuješ s Bogom, ne možeš stalno tjerati po svome. Moraš osluškivati, prilagođavati se, katkad pustiti i čekati. Čovjekov ego želi instantne rezultate i apsolutnu kontrolu nad ishodom, što je suprotno logici povjerenja.

Slabost i strah od odgovornosti toliko su ljudski, i nemaju etičko sidro nego egzistencijalno. Biti Božjim suradnikom strašan je i odgovoran zadatak. Mnogo je lakše proglasiti se slabim, grešnim i pasivno čekati da Bog čudom riješi sve probleme nego preuzeti odgovornost, izići na teren i raditi. Pasivnost je nerijetko maska za strah.

Na kraju iz neznanja (slika Boga kao policajca). Ljudi često ne poznaju Boga koji nudi suradnju. Odgojeni smo s predodžbom o Bogu koji samo nadzire, kažnjava i zapovijeda. Kada se Bog doživljava kao prijetnja svojoj slobodi, prirodna je reakcija ljudske naravi bježanje ili ignoriranje. Ako se čovjek odgaja nadzorom, kaznom i zapovjedi, tada je njime lako vladati.

Najveća je žalost u tome što je takva slika Boga u potpunoj suprotnosti s biblijskom objavom. Bog Pisma nije policajac, nego Otac koji nudi suradnju. Savez s Bogom u Bibliji uvijek je suradnički odnos, susret dviju sloboda. Bog poštuje čovjekovu slobodu do te mjere da mu dopušta da kaže ne i da pogriješi.

Anton Šuljić u svojim meditacijama, razmišljanjima i poticajima nudi nam sliku Boga ne kao prijetnju našoj slobodi, nego, kao što je napisano, Boga suradnika, ali i Boga kojeg smo, možda, propustili upoznati, između ostaloga, kroza Njegovu stvorenu ljepotu i nježnost kojom nas ljubi. Progovarajući o tim i drugim tajnama na posve nov, izvoran način, ove stranice odbijaju biti tek usputna kulisa.

O stvorenoj Božjoj ljepoti autor se osvrće na Simone Weil koja o ljepoti najviše govori raspršeno, ponajprije u djelima poput Gravity and Grace (Težina i milost) i Waiting for God (Čekajući Boga). Ondje razvija misao da je ljepota svijeta neposredni odsjaj božanskog poretka i da je njezina čistoća upravo u njezinoj neosobnosti – u tome što postoji bez našeg prisvajanja i preoblikovanja. Iako to nije formulirala strogo u obliku da je prirodna ljepota autentična samo dok je čovjek ne dotakne, ona više puta naglašava kako ljudska intervencija lako pretvara kontemplaciju ljepote u posjedovanje, a posjedovanje u izobličenje. Za nju je istinska ljepota ona koja nas zaustavlja, a ne ona koju želimo kontrolirati. Kod Weil je ključna ideja: ljepota je autentična dok je primamo kao dar, a ne kao projekt. To je izravno povezano s njezinom tezom da je čovjek prognanik u svijet, a njegova čežnja za Bogom njegov božanski zavičaj (Weil). Budući da je taj Izvor nepoznat, duša u traganju za ljepotom mora kušati prazninu u kojoj za utrošenu energiju nema zemaljske naknade (Weil).

U tom smislu, svako istinsko i izvorno umjetničko djelo lijepo je jer ima Božju završnicu, kako je to sugerirao Sándor Márai. U svome esejističkom duhu, Márai često napominje da remek-djelo nadilazi puku tehniku: umjetnik može raditi disciplinirano, ali trenutak istinske ljepote dolazi kao milost, a ne kao čista volja. To je gotovo paralelno s Weilinom mišlju o nadnaravnom dodiru u umjetnosti – genij stvara do granice, ali dovršenje ljepote nije potpuno u njegovoj vlasti. Bog udara završnicu ljepoti jer čovjek može oblikovati, ali ljepota u punini nadilazi čovjeka. Ona nadilazi čovjeka jer nije proizvod njegove moći, nego susret njegova pogleda i dubljega poretka stvarnosti. Čovjek može oblikovati, opisivati, skladati, ali ono što nazivamo pravom ljepotom uvijek u sebi nosi višak – nešto što nije svedivo na tehniku, ukus ili subjektivni dojam. Upravo taj višak, to izlaženje iz sebe, upućuje na Izvor koji ga nadmašuje. Svaki estetski nemir zapravo svjedočanstvo je onog nemirnog srca, kako ga je nazivao sveti Augustin, koje neprekidno traga za istinom i blaženstvom (Augustin / KKC).

U suvremenom svijetu, međutim, taj je odsjaj često zatrpan. Suočavamo se s opasnošću koju papa Franjo točno dijagnosticira kao bulimiju zajednicā koje imaju sve, a više ništa ne osjećaju u srcu, jer nedostatak autentične želje vodi do tuge i ravnodušnosti (papa Franjo). Predanost stoga nije estetska slabost, nego duhovno izoštravanje vida koje liječi tu ravnodušnost. Što se čovjek manje grčevito drži sebe, svojih strahova, svojih prosudba i svoje potrebe da sve objašnjava ili posjeduje, to se više oslobađa prostor za primanje. A ljepota se, po svojoj naravi, ne nameće; ona se objavljuje onomu koji je sposoban stati, gledati i dopustiti da bude zahvaćen.

Zato iskustvo s duhovnih vježbi – da svijet odjednom postaje puniji boja i nijansa – nije iluzija, nego promjena nutarnje dispozicije. Nije svijet postao ljepši; pogled je postao prohodniji. Predanje Bogu ne sužava percepciju, nego je širi, jer se pažnja više ne rasipa na stalnu samozaštitu i nutarnju napetost. Tada i ono obično – svjetlo na zidu, tišina u hodu, lice drugoga čovjeka – zadobiva dubinu koju prije nismo zamjećivali. Čak i u našem dobu, naizgled tako neosjetljivom za transcendenciju, to pročišćenje dokazuje da ono što definiramo kao ‘čežnju za Bogom’ nije potpuno iščeznulo i još se i danas očituje u čovjekovu srcu (Benedikt XVI.).

Mistici i filozofi često su to izražavali istom slikom: čovjek ne dobiva nove oči, nego mu se čiste postojeće. Kad se srce rastereti od stalnog nadzora nad životom, stvarnost prestaje biti tek usputna pozadina i postaje čist dar. Otuda onaj potresni dojam: Prije sam bio slijep pokraj zdravih očiju. Sljepoća tu nije nedostatak fizičkog osjeta, nego zatvorenost nutarnjeg stava. Poveznica s Božjom ljepotom leži upravo u toj dinamici: što je predanje veće, to je manje otpora između bića i onoga što mu se daruje. Božanska ljepota ne prodire silom, nego se otkriva u mjeri u kojoj čovjek pristaje na povjerenje. Predanje nije gubitak sebe, nego oslobađanje od skučena sebe, kako bi se moglo vidjeti šire, dublje i mirnije.

Zato se može reći: ljepota nadilazi čovjeka ne zato da bi ga ponizila, nego da bi ga pozvala. A kad joj se pristupi s takvom predanošću, ona nadilazi puki estetski doživljaj i postaje najviši način spoznaje. Ona je, kako zaključuje Anton Šuljić, pedagogija čežnje u kojoj Bog u nama budi svoje svjetove, svjedočeći tiho da je stvarnost neusporedivo bogatija, smislenija i svjetlija nego što se to čini pogledu koji je zatvoren u samoga sebe.

Nježnost nije ponajprije stvar velike snage, nego vladane snage. Istinski nježan može biti onaj tko svoju snagu ne rasipa, nego je svjesno usmjerava – pa i mala snaga, ako je dana cijela, postaje kvalitativno velika. Zato je usporedba s prispodobom iz Biblije o udovičinim novčićima duboko precizna: vrijednost ne određuje količina, nego punina predanja. Nježnost je, zapravo, snaga koja je prošla kroz samosvladavanje i zato ne mora dominirati da bi bila snažna. Na takav se način i sam Bog u ovaj svijet rodio na rubu, u kaosu naše štale, gubeći se iz ljudskih centara moći (Bog rubnih). Rečenica da najsnažniju nježnost može pokazati Bog ima nutarnju logiku: apsolutna snaga jedina može biti potpuno nježna jer nema potrebu braniti sebe, dokazivati se ni nadjačavati druge.

Nježnost slaboga često je pomiješana sa strahom, a nježnost jakoga koji još nije sazrio sadržava napetost; no nježnost apsolutno jakoga može biti čista – bez prisile, bez potrebe za kontrolom, bez skrivene dominacije. U teološkom smislu to bi se moglo ovako razumjeti: ako je Bog izvor bića, tada Njegova moć nije nalik na ljudsku moć koja pritišće, nego na moć koja nosi. On ne lomi trsku napuknutu, nego je pridržava; ne nameće rast, nego daje uvjete da rast bude moguć. Zato se božanska snaga ne očituje ponajprije u spektaklu, nego u strpljenju, u dopuštanju slobode, pa čak i u podnošenju ljudske nesavršenosti. To je paradoks: najveća moć može sebi dopustiti blagost jer ništa ne gubi blagošću. Ta se blagost u povijesti spasenja ne očituje kroz birokratiziranu stručnost, nego kroz bliskost shvaćenu kao sudjelovanje u konkretnom životu ljudi i nostalgiju za novom nježnošću (papa Franjo / Bog rubnih).

S filozofskog stajališta, nježnost je oblik suzdržane sile. Ona pretpostavlja sposobnost djelovanja, ali i slobodu da se ne djeluje nasilno. Tamo gdje nema snage, nema ni prave nježnosti, nego samo nemoć; tamo gdje ima snage bez samosvladavanja, nema nježnosti, nego pritisak. Nježnost je, dakle, snaga koja je prošla kroz svijest, samokontrolu i smisao. Ona ne poništava energiju, nego je pročišćuje. Kada tu snagu okrenemo prema unutra, prema vlastitoj lomljivosti, dolazimo do inovativnog zahtjeva kršćanske duhovnosti: moramo naučiti prihvaćati vlastitu slabost, krhkost i strahove s dubokom nježnošću, jer nas Istina koja dolazi od Boga ne osuđuje, već nas grli i podiže na noge (papa Franjo / Svetac Božje nježnosti).

U ljudskom iskustvu to se vidi u najdubljim odnosima: majka koja bdije, liječnik koji ne dramatizira, nego smiruje, učitelj koji ne ponižava, nego strpljivo ponavlja – svi oni ne djeluju iz slabosti, nego iz nutarnje stabilnosti. Njihova blagost nije nedostatak moći, nego dokaz da je moć ukroćena i usmjerena prema dobru drugoga. Takva nježnost ne traži priznanje jer joj je svrha očuvanje života, a ne potvrda ega. Ona je slika Onoga koji na križu nikoga ne plaši, jer je istodobno slika potpune bespomoćnosti i najpotpunije ljubavi, sposobne suočiti se za nas sa svakom kušnjom (Svetac Božje nježnosti).

Misao o količini snage i punini predanja ovdje dobiva završni oblik: nježnost nije mjerljiva veličinom energije, nego načinom njezina darivanja. Onaj tko daje cijelo svoje biće u blagosti, makar objektivno bio krhak, može biti dublje nježan od onoga tko posjeduje veliku snagu, ali je dijeli štedljivo ili s računicom. Zato je kvaliteta predanja važnija od kvantitete moći. Ako to prenesemo na duhovnu razinu, božanska nježnost može se shvatiti kao savršeno jedinstvo moći i milosrđa: snaga koja može sve, ali bira čuvati, podizati i čekati. Ona ne poništava ljudsku slobodu, nego je obuhvaća; vjera u Boga uključuje i vjeru u to da On može djelovati čak i kroz naše strahove, ranjivosti i slabosti (Svetac Božje nježnosti). Ona ne gasi slabost, nego joj daje prostor da sazrije. Upravo zato takva nježnost djeluje snažnije od svake sile – jer ne razara, nego preobrazuje iznutra.

Za čovjeka, konačna pouka jednostavna je i zaokružena: što je snaga dublje ukorijenjena u smislu, to postaje tiša; što je tiša, to postaje nježnija; a što je nježnija, to je bliža onomu što nazivamo istinskom, a ne nametnutom moći.

Diskurs Antona Šuljića odlikuje se cjelovitošću koja nadilazi puko prenošenje informacija, spajajući razum, osjećaj i smisao u jedinstvenu antropološku kvalitetu. U njegovu načinu pisanja riječi prestaju biti tek precizni, analitički alati kognitivne razine koji osvjetljuju stvarnost, a pritom ostaju egzistencijalno nijemi. Šuljićev stil svjesno napušta hladnu, distanciranu točnost znanstvenog teksta kako bi se uzdigao do emotivne i duhovne razine na kojoj jezik postaje živi, pulsirajući odnos s čitateljem.

Njegova rečenica nikada ne nudi samo golo značenje – ono što je napisano – nego unutar teksta stvara duboku nutarnju rezonanciju. Te se riječi ne primaju pasivno; one u čovjeku doslovno odjekuju jer se ne obraćaju samo izoliranu umu, nego cjelini ljudske osobe. Šuljićev je diskurs integralan upravo zato što uspijeva povezati racionalni argument s emotivnim i duhovnim nabojem. To pisanje ne teži pukomu, površnom esteticizmu, već posjeduje snažnu etičku i antropološku težinu koja čitatelja potiče na nutarnji pomak, na preispitivanje i na trajnu promjenu držanja prema sebi, svijetu i Bogu.

Zato Šuljićeve misli ne iscrpljuju svoju snagu jednim čitanjem; one se čitatelju neprestano vraćaju, odjekuju u njegovu biću i ostaju.

„Papa Franjo posvetio je radosti više svojih apostolskih pobudnica, pisama i nagovora. Tako je, govoreći na općoj audijenciji 15. studenoga 2023. godine, ustvrdio da je radost onaj osjećaj o kojem ovisi evangelizacija pozivajući se na svoju pobudnicu Evangelii gaudium ističući četiri točke koje sažimaju, kako je rekao, do sada prijeđeni put.

Prva je točka radost koja proizlazi iz činjenice da je ono što kršćanin naviješta Osoba – Isus. On je radost te stoga samo radost može obilježavati onoga tko ga naviješta. ‘Eto zašto nezadovoljan, tužan ili, još gore, ogorčen i mrzovoljan kršćanin nije vjerodostojan. On će govoriti o Isusu, ali nitko mu neće vjerovati. (…) Bitno je budno paziti na svoje osjećaje. U evangelizaciji je na djelu besplatnost jer proizlazi iz punine, a ne iz pritiska. Kada se želi evangelizirati na temelju ideologija, to nije evangelizacija, to nije Evanđelje. Evanđelje nije ideologija; evanđelje je navještaj, navještaj radosti.’

Slušamo li, a bogme i gledamo li, svoje svećenike i biskupe kako propovijedaju pa i što im je tema, vrlo ćemo brzo ustanoviti jesu li sami radosni ili samo vrše svoju službu. U propovijedima se ne prenosi pamet – ali naravno da se ona podrazumijeva – već se prenosi zanesenost, uvjerenost, stav, promišljenost i autentična svjedočnost [podebljao a.]. Propovijed ne mora biti pametna – a oko toga se mnogi svećenici i biskupi jako trude (valjda misle na povijest, za razliku od svoga Učitelja koji iza sebe nije ostavio ni slova!) [podebljao a.] – već mora pogoditi dušu i srce pa stoga i razum vjernika.“ (Radost utjelovljenja).

Iz napisana se lako uočava da autor ne zazire od istine koja se može činiti oštra kao da je bisturijem pisana. Ali ono što je nenapisano, a smješteno je među napisanim riječima daje puninu smisla izrečenom. To neizrečeno nije otupilo istinu, ali je upućeno vertikalno svima, od biskupā do laikā, kako riječi, da bi pale na plodno tlo i ploda donosile, moraju biti življene, a ne administrirane. Ili: Anton Šuljić navodi što propovjednik mora imati kao osobnu kvalitetu, a ne nešto čime se on treba pokazati. I jako bitno: propovjednik ne prenosi ono što zna; kroz njega prema drugome prolazi i ono što u sebi nosi, ono što on jest.

Kako bi rekao James Allen: Ljudi ne privlače ono što žele, nego ono što jesu. (Man do not attract that which they want, but that which they are.)

U autorovim meditacijama, razmišljanjima i poticajima riječi nisu do kraja potrošene, ostaje im rezonancija. Misao se nastavlja i kad je rečenica gramatički završena. Autorove riječi najčešće su vrlo precizne, ali ipak ostavljaju prostor među riječima da u tom prostoru čitatelj sluša njihovu rezonanciju u sebi, moguće riječi koje bi dodao. Anton Šuljić ne radi to zato da bi bio zagonetan, u tom naoko skrivanju njihovu, nego zato što bi njihovo potpuno pokazivanje osiromašilo ono što se može dogoditi u čitatelju. Autor ne govori čitatelju samo što da razumije; Šuljić određuje prostor u kojem će razumijevanje nastati.

Autorove su riječi, naravno ne sve i ne svaka, poput kamena koji je bačen u vodu; njihova značenja nisu samo u kamenu, nego i u krugovima koji se oko njih šire. Zato kod autora u dosta situacija ono između riječi bude snažnije od same riječi.

Pred nama nije samo knjiga duhovnih kršćanskih meditacija, razmišljanja i poticaja, već bistar izvor onih rijetkih spoznaja koje posjeduju preobražajnu moć – moć da apstraktnu misao i napisanu riječ pretvore u živi, konkretni ljudski čin. Napisano s dubokim poštovanjem prema nutarnjem biću, ovo djelo nudi ideje koje ne blijede pod naletima vremena, već u svojoj stvaralačkoj tišini postaju trajna egzistencijalna uporišta, progovarajući o tajnama ljubavi, nježnosti i ljepote, spomenuh ono što je mene najviše obogatilo, na posve nov, izvoran način.

Ovo je štivo stvoreno za čitatelje koji u labirintima suvremenog svijeta znaju nepogrešivo prepoznati autentičnost i koji su spremni pročitano iskustvo probrati i pretočiti u vlastitu, proživljenu mudrost. Ako smo od onih koji teže duhovnoj izvrsnosti i koji svoja nutarnja otkrića žele nesebično i s ljubavlju dijeliti s drugima, u Šuljićevim meditacijama, razmišljanjima i poticajima pronaći ćemo neprocjenjiv materijal za nadogradnju, pročišćenje i širenje vlastitog horizonta, onoga duhovnog ponajprije.

Ove stranice odbijaju biti tek usputna kulisa; one nas pozivaju da uđemo u otvoren, iscjeljujući dijalog s idejama koje ne vrijedi samo intelektualno usvojiti, već ponajprije vlastitim ponašanjem i životom svjedočiti i živjeti.

Rudolf Ćurković