Kanadski premijer Mark Carney održao je 17. rujna u Europskom parlamentu u Strasbourgu govor koji je oduševio europske unitariste. U njemu je Carney objavio želju Kanade da postane pridružena članica Europske unije. Nakon što se tsunami oduševljenja stišao, otvorila su se teška pitanja na koja Ursula von der Leyen i njena svita ne žele dati odgovore.
Naime, nisu svi oduševljeni kanadskim pristupanjem EU-u. Neki su i otvoreno protiv. Sveobuhvatni gospodarski i trgovinski sporazum između EU-a i Kanade (CETA) privremeno je stupio na snagu 21. rujna 2017. Sporazum je još uvijek privremeno na snazi jer ga deset država članica EU-a odbija ratificirati. Između ostalih, to su Francuska, Italija, Bugarska, Grčka…
Pa kako europska „premijerka“ von der Leyen namjerava „pripojiti“ Kanadu EU-u kad ni CETA još uvijek nije prošla? Nikako. I to svi u Bruxellesu znaju, ali svi šute. Jer im je jako godio val optimizma koji su oko Kanade širili europski unitaristi. Oni koji se zalažu za potpuno razvlaštenje nacionalnih država i stvaranje jedne velike europske nacije. U kojoj će veliki odlučivati u svoju korist, a na štetu malih.
U okolnostima kad se nazire kraj Europske unije kakva je sada, tim i takvima svaka naznaka nečeg proeuropskog dobra je vijest. Ma koliko ona bila nerealna.
Brojke ne idu u prilog Carneyju
Iako od 2024. godine po CETA sporazumu carine između EU-a i Kanade praktički više ne postoje, to nije dovelo do većeg povećanja robne razmjene. Pri tome se mora imati na umu da objedinjeno EU-kanadsko tržište obuhvaća 490 milijuna vrlo bogatih kupaca. Tijekom 2025. godine EU i Kanada međusobno su istrgovali robe i usluga vrijednih 130 milijardi eura.
Za usporedbu, Kanada i Sjedinjene Američke Države su iste godine međusobno istrgovale robe i usluga vrijednih 872,3 milijarde dolara (oko 766 milijardi eura). I to usred „carinskog rata“ koji je uzrokovao pad obujma za 4,6 % (42,1 milijardu dolara) u odnosu na 2024. godinu. Carney stoga jako dobro zna (bio je guverner kanadske i britanske središnje banke) da EU nikada neće nadomjestiti američko tržište. No, kao što smo rekli, priča bajke kako bi dobio na vremenu.
S obzirom na to da ni CETA nije ratificirana, od pridruživanja Kanade EU-u neće biti ništa. Pa zašto je kanadski premijer Mark Carney uopće pokrenuo to pitanje? Zato što i on silno želi neku dobru vijest. Nesposoban razriješiti spor oko carina s američkim predsjednikom Trumpom, Carney se nada da će Kanada nekako doplutati do siječnja 2029. i novog predsjednika u Bijeloj kući. Naravno, taj novi trebao bi biti demokrat.
Alberta pred referendumom
Premijer Carney ima još jedan jako dobar razlog zašto mu trebaju dobre vijesti: 19. listopada provincija Alberta održat će referendum o odcjepljenju. Iako ankete pokazuju da više od 60 % Albertanaca ne podržava odcjepljenje, problem je u tome što otprilike isti postotak podržava znatno veću autonomiju.
Iako Alberta čak 15 % pridonosi kanadskom BDP-u, politički utjecaj joj je vrlo mali (daleko najveći utjecaj imaju provincije Toronto i Quebec). Stoga mnogi Albertanci žele ili veći utjecaj u parlamentu ili znatno veću autonomiju.
Bogatstvo Alberte čak 70 % dolazi od nafte i plina, 13 % od poljoprivrede i samo 12 % od industrijske proizvodnje. Procjene su da se u nalazištima naftnog škriljevca nalazi 165 milijuna barela nafte. To je dovoljno da osigura prosperitet Alberte narednih desetljeća. I to je veliki problem jer premijer Carney i njegovi liberali provode zelenu tranziciju odmicanja Kanade od naftne industrije.
Do nedavno su najveće tržište za naftu iz Alberte bile Sjedinjene Američke Države. Međutim, s naglim američkim porastom proizvodnje nafte i plina, uvoz iz Kanade bitno se smanjio. Američki sporazum o nafti s Venezuelom praktički će kanadsku naftu učiniti nepotrebnom. Stoga Alberta traži gradnju naftovoda do pacifičke obale koji bi išao kroz državu Britansku Kolumbiju. Odatle bi nafta bila izvožena prema Aziji.
Naftna industrija trošak gradnje procjenjuje na 35 do najviše 47 milijardi kanadskih dolara. Carneyjeva vlada tvrdi da bi trošak premašio 60 milijardi kanadskih dolara te da je stoga neisplativ. Prava je istina da će se bez naftovoda naftna industrija u Alberti ugasiti, a upravo to liberali žele.
Stoga je pitanje naftovoda i opstanka naftne industrije glavni argument zagovornika odcjepljenja. Činjenica da Sjedinjene Države već uvoze milijune barela nafte iz Venezuele i da će se taj uvoz samo povećavati znatno povećava težinu njihovih argumenata.
Više od istog autora:
U Berlinu glasovima ne-Nijemaca pobijedila radikalno lijeva Turkinja
