Centralna poruka mog nedavnog teksta [Hipnotičko klatno modernih političkih režima] nije ta da je aktualna liberalna demokracija jednako loša kao i totalitarizmi prošloga stoljeća, već da je njihova psihosocijalna i filozofska podloga puno sličnija nego što si to volimo priznati. Važno je artikulirati i analizirati tu sablažnjujuću sličnost, jer ona oblikuje okvire unutar kojih donosimo iznimno važne kolektivne odluke za svakoga od nas – odluke koje u ovome trenutku imaju potencijal uvesti svijet u novi veliki rat.
Zapadno moderno, sekularno i liberalnodemokratsko društvo utemeljeno je na velikom narativu ispričanom u zaleđu Drugoga svjetskoga rata. Svaki temeljni narativ iz mitske perspektive mora sadržavati neki oblik borbe dobra protiv zla. U spomenutom zapadnjačkom narativu zlo kao ontološki fenomen smješteno je u poraženu ratnu stranu, dok je dobro utjelovljeno u strani pobjednika.
Toliko je ta priča jaka da suvremena Njemačka i dandanas podliježe autoflagelaciji do razine koja bi je mogla urušiti, pri čemu paradoksalno stvara novu patnju za nedužne građane. Taj narativ, osim što je faktički netočan, zrcali isti onaj psihološki refleks na kojem su se gradili i prošlostoljetni totalitarni režimi, koji je René Girard nazvao mehanizmom žrtvenog jarca. Radi se o tendenciji kolektiva da se homogenizira mržnjom spram jedne figure ili grupe, koja služi kao platno za projekciju svih grijeha, dok se vlastiti zločini i nedosljednosti potiskuju.
Fašistički i nacistički režimi nisu nastali u vakuumu, već su parazitirali na toj duboko ukorijenjenoj potrebi društva da u kriznim periodima gradi vlastiti identitet kroz samoočišćenje i eksternalizaciju zla. No oni koji su ih porazili nisu uništili taj mehanizam, nego su ga samo prenijeli u novi jezični i kulturni okvir.
Danas, umjesto otvorenog totalitarizma, imamo perfidni mekani, birokratski totalitarizam tehnokratskoga tipa, koji se oslanja na simplificirane narative o “dobrima” i “zlima”, a uhodani argumentum ad Hitlerum služi kao krajnji autoritet za prekid svake dublje moralne rasprave. Hitler je u toj shemi postao novi đavao, ultimativni simbol zla, u odnosu na kojeg se svi ostali zločini, pa čak i oni sustavni i masovni mogu činiti relativno prihvatljivima.
Zato nije ni čudno što danas, usprkos kristalno jasnim povijesnim činjenicama i stotinama milijuna žrtava, mnogi na Zapadu bez srama mašu sovjetskim zastavama. Sve dok se zlo projicira isključivo u “one druge”, ne moramo se suočiti s vlastitom ljagom niti sa zlima svojih suboraca. I sve dok zlo ima lice isključivo poraženog tiranina, naši vlastiti grijesi ostaju sigurno skriveni u mraku naše podsvijesti, što ih čini utoliko opasnijima.
Nadalje, subordiniranjem apstraktnog zla onom konkretnom, i sami postajemo plodno tlo da apstraktno zlo – to jest ono najdublje, istinski đavolsko – preuzme kontrolu nad nama u našem oholom stanju.
Jedan od najužasnijih plodova nacističke ideologije bio je koncept rasne čistoće i eugenike. Smijemo li se mi, samodopadni liberali i progresivci, prisjetiti da su eugeničke ideje bile popularne i među američkim i britanskim intelektualcima i političarima, desetljećima prije nego što su ih nacisti institucionalizirali?
Je li moguće da nas vlastita mitologija o tobožnjoj prošlostoljetnoj “pobjedi dobra nad zlom” sprječava da uopće postavimo to pitanje te se nadalje zapitamo kako se takvi potisnuti i nepokajani grijesi reflektiraju u našim svakodnevnim odlukama i društvenim gibanjima?
Sveopća moralna nepismenost na Zapadu, koja se uvelike razvila iz mitologiziranog pogleda na Drugi svjetski rat, narušava naš politički i etički vokabular. Upravo zbog nje svaki novi ratni sukob tumačimo kroz infantilnu shemu “dobrih” i “zlih”, naročito u Americi, gdje svaki rat mora imati svoje “bad guys” i “freedom loving good guys”.
Nakon niza vanjskopolitičkih katastrofa američkog establišmenta, posebice one u Iraku gdje je u ime jalovog “širenja demokracije” nastradalo preko 200 000 civila, američki neokonzervativci u ovome trenutku preuzimaju proratnu palicu od svojih progresivnih političkih protivnika te zagovaraju veliki rat s Iranom, pri čemu često ne znaju ni osnovne informacije o tom svom tobožnjem smrtonosnom neprijatelju.
U prevladavajućoj eri omasovljene informativne buke, vrijednosne dezorijentiranosti i političkog tribalizma, ratovi se ne analiziraju, već ih struka priopćava pasivnoj javnosti kao scenarije Marvelovih filmova. Zlo je postalo karikaturom, a dobro nešto što se unaprijed servira na informativnom pladnju, dok se sve što izlazi iz tih binarnih okvira promatra sa sumnjom.
Ako su “naši” oduvijek (ili barem otkako se mi zanimamo za povijest) u pravu, tko smo mi da ih u kontekstu aktualnosti preispitujemo? Mehanizam žrtvenog jarca i dalje živi i vlada suvremenim svijetom, samo što je upakiran u novo ruho.
