Sirova ispovijest o planinarenjima koja su promijenila sve: Chinamanda trail

“Svijet je velik i želim ga dobro pogledati prije nego padne mrak.” – rekao je John Muir.

Možda nisam jedna od onih koja je rođena s porivom za planinarenje, ali sam sigurno jedna od onih koja je oduvijek htjela vidjeti sve.

I tako nekako, između volim i ne volim, dogodila mi se Chinamanda trail.

Chinamanda ili kako smo je mi, jer nismo mogli zapamtiti ime, zvali Chupacabra trail bila je zaista jedna prekretnica u mom životu. Potpuno me preobrazila, natjerala na ogroman korak van moje komfor zone i onda me nagradila za cijeli život.

Dakle, krenuli smo.

Sreća moja leži samo u tome da smo ovu stazu prošli pred kraj dvotjednog putovanja na kojem smo svaki dan radili barem dvadeset tisuća koraka, pa sam uspjela nešto kondicije i samopouzdanja skupiti prije ove avanture.

I kada kažem avantura, ona to zaista jest. Kreneš i pred tobom se nalaze predivne, nestvarne planine, a ti samo misliš “pa ne idemo mi valjda na onu zadnju”.

I ne, ne ideš na zadnju, ideš na onu koja se od te zadnje i ne vidi jer je još dalje.

Pisalo je kako u jednom smjeru imamo skoro pet kilometara, što znači desetak sveukupno. Malo smo kasno krenuli, oko 14:30, baš u vrijeme kada su se ljudi vraćali sa staze. Prognozirali su oblačno i vjetrovito vrijeme, a na kraju je bilo toliko vruće da smo na pola puta do gore ostali bez vode. Kao da nije dovoljno to što pod ručnom moram gore, sad još nemam ni goriva. Ali neću gunđati, obećala sam sama sebi.

Prosječno vrijeme potrebno za ovu stazu je pet sati, a kako smo kasno krenuli, morali smo ubrzati da nas mrak ne uhvati. Staza je dosta strma i puno teža od prethodne dvije. Ovo je zapravo bilo pravo planinarenje i ultimativni test za mene.

Spoiler alert: Preživjela sam. Pomalo žureći na kraju smo stazu prošli za 3 sata i 40 minuta umjesto za predviđenih pet.

Krenuli smo dosta brzo i bilo mi je zaista zanimljivo promatrati krajolik u kojem smo se nalazili. Sve mi je bilo novo, sve je bilo drugačije, uzbudljivo. Kako smo se penjali, tako su se boje zemlje i vegetacija mijenjali. I bilo je stvarno predivno.

A onda je postalo stvarno teško. Neprestana uzbrdica, kao da se penješ po stepenicama koje idu do neba – nema im kraja. Sunce je baš pržilo, bili smo znojni i žedni. Znajući da imamo još dosta do vrha, već ovdje počeli smo štedjeti vodu i već ovdje sam u sebi počela opasno gunđati i sunce i planinu i vodu i sve.

Srećom, sve to popravio je prvi vidikovac koji te vrati na tvorničke postavke. Zaboraviš i žeđ i sunce i planinu i sve drugo, samo staneš i ostaneš zatečen i zatočen u svemu što vidiš. Vjetar te malo ohladi, popiješ gutljaj vode i duboko udahneš. Jer kraj nije ni blizu.

Iz onog “stvarno teško” došli smo na “umriću teško” ali sam uspjela – i to bez kukanja! – stići na drugi vidikovac.

I tu me potpuno slomilo.

Počela sam plakati, ali ovaj put nekontrolirano i od sreće jer nisam vjerovala koliko je predivno i moćno mjesto na kojem se nalazim. Ovo mi se dogodilo svega par puta u životu i svaki pamtim do detalja. Nisam se mogla oduprijeti emocijama koje su poput erupcije vulkana izašle iz mene. Bilo me sram, brisala sam suze da me drugi planinari ne vide. Sve te silne emocije kao planina obrušile su se na mene. I slomile onu kukavicu u meni.

A nakon njih, samo mir i milina.

Planine na kojima sam bila nadrasle su one u meni, dajući mi potpuno novu perspektivu. Slomile su onog gunđavca koji mi je često lagao i istinski me promijenile.

Nisam vjerovala da upravo pred sobom imam tako veličanstven prizor, da se ovo događa meni.

I tako sam, bez da sam osvojila vrh, osvojila onaj najteži u sebi. Iako je do vrha ostalo još puno, nešto u meni više nije bilo isto.

I toga sam bila itekako svjesna.

Ali nisam mogla biti svjesna svega što me tek čeka. Ovo je bio samo početak staze i moram priznati kako sam sve do zadnjeg dijela staze kada više nismo imali ni vode ni energije, bila poprilično optimistična.

Nakon vidikovca sve mi je postalo ljepše. Bube kojih sam se bojala sada su bili leptiri kojima se divim. Baš je jedan bijeli, gotovo kao dlan velik sletio na moje rame dok sam prepričavala priču o prijateljici koja više nije s nama, a koja je zaista voljela leptire.

Da sam ostala u stanju gunđanja i kukanja, vjerojatno ovakve detalje ne bih ni primijetila. Propustila bi ljepotu i “mali posjet” nekoga tko mi zaista nedostaje.

Zadnji dio staze bio je dosta težak i u jednom trenutku sam zaista htjela sjest i plakati kao malo dijete. Ne zato što ja to fizički nisam mogla, nego zbog psihičke barijere da ja ne volim planinarenja, da trenutno radim nešto što ne volim i da ne želim ići do kraja. Da sam vidjela dovoljno.

A onda sam, nakon desetak minuta izbacivanja sve negative iz sebe shvatila da sam sama sebe stavila u neki okvir koji me guši i ograničava.

Nikada ne bih odustala, a stigavši u Chinamandu bila sam stvarno iscrpljena. Od žeđi i napora svakako, ali dočekala me jedna iscrpljenost koju nisam očekivala. Ona emotivna.

I više nije bilo negative već samo zahvalnosti za sve što mi je dano, što jesam i što imam priliku iskusiti.

Slomljena kukavica sastavila se u petnaest minuta pauze u selu uz vodu koja je bila užasna, ali najbolja ikad i povjetarac. Bilo je vrijeme za spuštanje onim istim putem kojim smo došli, baš kao što John Muir kaže, prije nego padne mrak.

I tako sam, s puno lakšim teretom i osmijehom na licu sišla s planine. Gotovo trčeći.

Nezaustavljive emocije nisu mi ni dale izbora i nešto su stvarno prelomile u meni. Pa sam iz kukanja prešla u divljenje, a iz divljenja u želju za još. Još izazova, još planina, još avantura, još uspjeha.

Jer zaista je lijep osjećaj uspjeha i pobjede svog uma i same sebe.

Sada znam što sve njih “goni” u planinu. To je taj osjećaj slobode i izazova koji ćeš prevladati.

I možda je baš zato taj osjećaj najljepši.

Naravno, odmah nakon Chinamande i jednog ponedjeljka koji je otjerao mrak.