Betty Smith: Sutra bit će bolje
Ovo su knjige koje razbijaju mit o “američkom snu”.
Brooklyn početkom 20.stoljeća naseljuju siromašne obitelji, često obitelji novopridošlih doseljenika iz Europe, koji rade fizičke, nekvalificirane i slabo plaćene poslove i život u takvim okolnostima nije ružičast; siv je, tmuran i težak.
Dok u knjizi Jedno drvo raste u Brooklynu pratimo odrastanje Francie Nolan, koja se unatoč siromaštvu pokušava izboriti za obrazovanje koje bi joj promijenilo kvalitetu života, za roman Sutra bit će bolje se smatra da je poluautobiografskog karaktera, te da je kroz lik Margy spisateljica Betty Smith zapravo opisala svoje mladenačke dane i borbu za svoju samostalnost.
U to su vrijeme žene radile samo do udaje. Za muškarca je bila sramota da njegova supruga radi, smatralo se da muškarac mora svojom plaćom biti sposoban prehraniti obitelj, što je u konačnici često značilo velika odricanja, pa čak i gladovanje. Margy će to pokušati promijeniti…
Pisanje Betty Smith je jednostavno i roman se lako čita, no njezino oko je prodorno i sve tajne, pa čak i neugodnosti obiteljskih odnosa ne mogu ostati sakrivene. Margy odrasta u siromašnoj četvrti u kojoj žive siromašne obitelji kojima je siromaštvo oduzelo životnu radost, polet i ljubav. Brakovi se sklapaju iz potrebe.
Djeca se odgajaju bez nježnosti, jer nježnost je luksuz koji si siromašni ne mogu priuštiti. Nježnost i ljubav postoje samo u snovima o budućnosti u kojoj će nekim čudom jednog dana sve postati drugačije bolje, Sutra bit će bolje.
Spisateljica nam tako kroz prve rečenice knjige opisuje atmosferu koja nas tijekom romana očekuje, predstavljajući nam opis gradske četvrti Brooklyn:
“ Na cijelome svijetu nema hladnijeg, usamljenijeg mjesta od puste bruklinske ulice subotom navečer, razmišljala je Margy Shannon.
Čvršće se zamotala u kaput dok je skretala za ugao. Nalazila se vani, na hladnoj, sumornoj ulici jer je imala sedamnaest godina i posao. Bila je samostalna. Nije više morala biti kod kuće u devet.
Osjećala je da mora iskoristiti svoju teško stečenu slobodu, pa makar i nasmrt promrzla. Kako bi bilo lako odustati, otići kući I sjesti u toplu kuhinju! Ali morala je izdržati; neka se majka navikne da se izvan zidova njihovog doma ispunjenog mrzovoljom prostire cijeli svijet. Zato je ona te hladne siječanjske večeri sama lutala ulicama.”
Margyna majka, iako joj je tek četrdeset i nešto godina, je potrošena životom u oskudici, razočarana je i većinu vremena mrzovoljna. Njezin odnos prema jedinom djetetu se drastično mijenja, od pretjerane nježnosti i zaštićenosti koje se javljaju u trudnoći s odlukom “kako njezinom djetetu mora biti svakako bolje nego njoj” do netrpeljivosti koju izražava fizičkim nasiljem i gotovo sadističke nemilosrdnosti kojom pokušava kćeri nametnuti ideju da se nema pravo boriti za bolji život.
“Majčin glas, neprestano podignut u monotonu žalopojku, za dijete je bio ritam života. Kad bi taj glas postao blag, malena bi se zbunila. To bi je izbacilo iz jedinog svijeta koji je poznavala u nešto zastrašujuće prazno.”
“Flo nije mrzila dijete. Kad bi se oslobodilo ono malo prave iskrenosti, okamenjeno ispod slojeva brige i ogorčenja, ljubav prema djetetu izašla bi na vidjelo. Prigovarala je i ljutila se, jer je samo pred djetetom mogla pokazati što osjeća. Dijete ju je slušalo, njemu je upućivala naglas izgovorene misli. Kad bi je i sam Bog prekorio jer neprestano napada malenu, u svoju obranu bi rekla: “Što prije nauči da život nije med I mlijeko, to bolje za nju.”
Analizirajući na jednako oštrouman i britak način i odnose među bračnim partnerima, spisateljica postaje svojevrstan psihoanalitičar i otkriva čitatelju mnoge svakodnevne, bolne i neugodne istine o životu likova iz knjige, a takve emocionalne sudbine nije teško prepoznati i u današnjici.
Na takav nam način oslikava svakodnevicu života doduše s početka 20. stoljeća, a na čitatelju je da prepozna mnoge paralele sa svojim sadašnjim životom. Vjerojatno je ta univerzalnost i glavni razlog zašto su romani Betty Smith i danas rado čitani.
Svakako je to jedna od rijetkih knjiga koja ruši stereotip o američkom blagostanju i lagodnom životu. Potpuno suprotno, svojom dubinom prikazuje tešku i monotonu svakodnevicu u siromašnoj četvrti, gdje je učestali savjet starijih, iskusnih, onih koji su već odustali od svojih snova: “Još si mlada, cijeli život je pred tobom”.
Svejedno, nekima se ipak sreća osmjehne (ili je to njihova hrabrost) i ne odluče samo čekati.
