Danas uistinu živimo u pravom vrtlogu modernih ovisnosti.
Područja ovisnosti se šire. Ovisnost o internetu i pametnim telefonima spadaju u ovisnosti poremećaja ponašanja.
Jedna je povezana s drugom jer smo najprije bili „vezani“ uz internet putem računala na kojem smo radili, igrali, a zatim smo prešli na mobilni internet (usluge i aplikacije) putem korištenja pametnih telefona.
Zašto je internet tako privlačan?
Jer je najmoćnije komunikacijsko sredstvo, knjiga podataka koja nam nudi nove informacije, pozitivan društveni feedback, zabavu; privlačan je jer nudi mogućnost uranjanja u virtualni svijet i bijega od stvarnosti.
U ovom ćemo tekstu govoriti o društvenim ovisnostima i posljedicama koje one nose, započinjući s podacima o korištenju interneta oko nas, a s naglaskom na predadolescente i adolescente.
Nakon toga promotrit ćemo dinamiku interakcije između roditelja i djece u kontekstu ovisnosti o pametnim telefonima i internetu, a zatim ćemo detektirati posljedice koje iz toga proizlaze. Na kraju ćemo odgovore potražiti u svjetlu kršćanske katoličke vjere.
Stvarnost ovisnosti na društvenim mrežama
Danas svijet ne može funkcionirati bez interneta. Adolescenti ne mogu zamisliti svoj život bez društvenih mreža poput Facebooka, WhatsAppa, Instagrama, TikToka, Snapchata itd.
*„Doista, proizvedeno je više pametnih telefona nego što ima ljudi na svijetu, a broj korisnika je premašio 4 milijarde. Polovica korisnika pametnih telefona provodi više od 5 sati dnevno na njima.“
„Već je Aristotel tvrdio da je čovjek po prirodi društveno biće.“
Čini se, dakle, da su upravo sredstva poput pametnog telefona i interneta ona koja usavršavaju našu sposobnost odnosa i društvenosti upisanu u našu ljudsku narav, no, kao što ćemo vidjeti, nije nužno tako.
Brojke korisnika su impresivne:
„Facebook ima dvije milijarde korisnika (dvije trećine njih koristi Facebook svaki dan). Tri od pet najkorištenijih društvenih mreža su WhatsApp (od 2009., trenutno 1,2 milijarde korisnika), Messenger (od 2008., trenutno 1,2 milijarde korisnika) i Instagram (od 2011., trenutno 0,7 milijardi korisnika) — sve su dio Facebooka.“
Pametni telefon kao „pakt povjerenja“ između roditelja i djece
Dobivanje uređaja postaje, u očima djece, vidljivi znak kompromisa između budućeg stjecanja nove neovisnosti i održavanja kontakta s roditeljem koji putem uređaja može na daljinu nadzirati sigurnost djeteta izvan kuće.
Međutim, mnogi adolescenti sudjeluju u društvenim mrežama i prepuštaju se tom svijetu bez roditeljskog nadzora nad korištenjem pametnog telefona, internetom, vremenom provedenim online, sadržajem koji gledaju itd.
Zašto roditelji kupuju pametne telefone svojoj djeci u adolescentskoj dobi?
Možda sljedeća tvrdnja daje odgovor:
„Općenito se ti ključni trenuci povezuju s unutarnjim razlozima unutar obitelji, poput potrebe roditelja da mogu stupiti u kontakt sa svojom djecom kada su izvan kuće, potreba za nadoknadom i nagrađivanjem djece; ili s vanjskim razlozima poput društvenog pritiska vršnjaka koji počinju dobivati svoje prve osobne uređaje.“
Naravno, jedna od dobrih razloga za kupnju pametnog telefona djetetu jest ta da roditelji uvijek znaju gdje se njihovo dijete nalazi.
Adolescenti moraju biti stalno povezani kako bi stekli slobodu izlaska iz kuće.
Stoga se isključenost doživljava kao intrinzično problematična situacija, koja izaziva negativne emocije i može narušiti pakt povjerenja između roditelja i djece.“
Nažalost, često se događa da korištenje pametnog telefona i interneta kod adolescenata izmakne kontroli. Evo podataka iz knjige Epidemija pametnih telefona, koji savršeno ilustriraju ovu temu:
„U veljači/ožujku 2015. u SAD-u provedeno je istraživanje na 2658 djece u dobi od 8 do 18 godina: djeca od 8 do 12 godina koristila su ekrane šest sati, a mladi od 13 do 18 godina čak devet sati — dnevno!“
Primjer koji slijedi povezan je s navedenim:
Moj brat ima 12 godina i stalno je na telefonu. To meni i mojim roditeljima jako smeta i pokušavamo nešto učiniti. Dakle, on je dobio telefon prije tebe? Da, dobio ga je s 10 godina. Uvijek sam govorio roditeljima da su pogriješili što su mu dopustili da ga kupi, jer sada je kao uronjen u telefon.“
Još jedan primjer prikazuje roditelje koji također padaju u rizična ponašanja:
“Situacija kod odraslih nije ništa bolja: prema istraživanju u SAD-u provedenom na 1786 roditelja djece od 8 do 18 godina, prosječno vrijeme koje roditelji provode pred ekranom iznosi 9 sati i 22 minute dnevno — od toga 1 sat i 39 minuta na poslu te 7 sati i 43 minute u slobodno vrijeme.“
Često možemo vidjeti kako u restoranu sjedi cijela obitelj, a svi gledaju u svoje ekrane bez ikakve međusobne komunikacije.
Očito je da su roditelji prvi odgovorni za vlastite navike, jer njihov primjer i njihovo znanje trebaju pomoći adolescentima da razborito koriste tehnologiju i izbjegnu ono što im šteti.
Ovaj nas primjer uvodi u negativne posljedice koje nastaju zbog pretjeranog korištenja pametnih telefona — mehanizme ovisnosti, njihovu psihofizičku štetu i utjecaj na međuljudske odnose.
Posljedice koje proizlaze iz ovisnosti o pametnom telefonu i internetu
„U britanskoj studiji s više od tisuću djevojaka otkriveno je da ako osoba u dobi od 13 godina provodi više od tri sata dnevno na Facebooku, u dobi od 18 godina postoji dvostruko veća vjerojatnost da će patiti od depresije.“
Kako je lijepo rekao jedan svećenik tijekom kateheze o suvremenim ovisnostima:
„Naravno, ekran me ne može zagrliti, nasmiješiti mi se ili mi reći nešto lijepo, ili mi potvrditi da vrijedim, jer mi smo bića zajedništva i taj pozitivan feedback dobivamo u zajednici: ti vrijediš, dragocjen si u mom životu, trebaš mi itd. Jasno je da se to odražava na naše psihofizičko blagostanje.“
Ova istraživanja potvrđuju ono što intuitivno znamo: da trebamo drugoga. Sveto pismo kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam.“
„Ovaj podatak je zabrinjavajući ako uzmemo u obzir da digitalni narcizam može dovesti do pojave određenih patologija, poput depresije zbog izostanka popularnosti na internetu ili uzbuđenja zbog slave na pretraživačima.
Na mreži su prostor i vrijeme potpuno izbrisani, pa svatko može zanijekati svoju osobnu povijest i neprestano izmišljati nove biografije…
Broj kontakata ili prijatelja postaje mjera osobne privlačnosti i vrijednosti, mijenja se ovisno o trendovima trenutka, a sve se svodi na prolazno nadmetanje brojkama, na brojač, koji žrtvi stvara stanja euforije ili depresije.“
Ovisnost o pametnom telefonu i internetu snažno utječe na međuljudske odnose: današnje generacije toliko su uronjene u tehnologiju da to neizbježno utječe na njihovo ponašanje.
Jedan učinak pretjeranog korištenja telefona jest društvena izolacija.
Tipičan profil „povučenog“ adolescenta je introvertirani mladić koji se izolira od društva, ne sudjeluje u društvenim, prijateljskim i školskim aktivnostima, što dovodi do anksioznosti, panike i straha od tuđeg suda.
Nadalje, „izolacija i usamljenost, kao i tjelesna neaktivnost, i dalje se smatraju ozbiljnim faktorima rizika za zdravlje pojedinca i društvo u cjelini“.
Mladi često ne razlikuju „virtualno“ od „stvarnog“.
Jedan četrnaestogodišnji Talijan i njegova djevojka svoju su vezu održavali isključivo preko chata. Mladić nije imao hrabrosti prekinuti vezu pa je uz pomoć svoje sestre fingirao vlastitu smrt. Roditelji djevojke, shrvane viješću, željeli su saznati detalje sprovoda i tako otkrili istinu.
Prije nekoliko mjeseci vidio sam četvero djece od 10–12 godina na autobusnoj stanici. Svatko od njih gledao je u svoj pametni telefon.
Razmijenili bi riječ-dvije i ponovno se vratili ekranima. Umjesto da razgovaraju i šale se, oni gledaju u ekrane i šute.
U tom smislu internet i pametni telefon mogu se smatrati „digitalnom eutanazijom čovjeka kakvog smo poznavali“.
„Dokazano je da pametni telefoni uzrokuju niz zdravstvenih problema: kratkovidnost, anksioznost, depresiju, poremećaj pažnje, poremećaj spavanja, nedostatak kretanja, prekomjernu tjelesnu težinu, loše držanje, dijabetes, hipertenziju, povećanje rizičnih seksualnih ponašanja, te povećanje rizičnih ponašanja u prometu.
Autori također upozoravaju da korištenje društvenih mreža potiče milijune povremenih seksualnih odnosa svakog dana, što povećava spolno prenosive bolesti.
Također navode zanimljiv podatak da je pametni telefon zamijenio alkohol kao primarni uzrok prometnih nesreća.“
Važno je naglasiti i da „ovisnost o pametnom telefonu“ trenutačno ne postoji u priručniku psihijatrijskih poremećaja (DSM-V), te se stoga ne može smatrati specifičnom patologijom.
Izlazak iz suvremenog Egipta milošću božjom
„U Božjoj ljubavi koja nas uvijek poštuje, posljedice naših djela su vrlo stvarne i mogu biti strašne, i mi smo odgovorni. Također smo odgovorni za kompulzivna ponašanja povezana s našim ovisnostima. Sloboda koju nam Bog ostavlja ima dvostruki rub: s jedne strane znači da Božja ljubav i moć uvijek ostaju s nama, a s druge da ne postoji stvarni bijeg od istine naših izbora.“
„Ovisnost se ne može pobijediti ljudskom voljom koja djeluje sama, niti ljudskom voljom koja odustaje i sve prepušta Božjoj volji.
Umjesto toga, moć milosti teče najsnažnije kada čovjek odluči djelovati u skladu s Božjom voljom. Praktično, to znači ostati u situaciji i biti spreman suočiti se s njom, preuzeti odgovornost za vlastite izbore, ali istodobno se osloniti na Božju milost, zaštitu i vodstvo kao temelj vlastitih odluka i ponašanja.
To je razlika između iskušavanja Boga izbjegavanjem odgovornosti i pouzdanja u Boga dok odgovorno djelujemo.
U toj poniznoj dostojanstvenosti, moć ovisnosti može biti pobijeđena.“
Kako lijepo kaže psalam:
„K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć moja dolazi od Gospodina, koji stvori nebo i zemlju.“
(Psalam 121, 1–2)
Za kraj ovoga teksta važno je istaknuti posljednje napomene o pomoći našim mladima. Odrasli iz obitelji, škole, sportskih centara, župe i drugih sredina koje okružuju predadolescente i adolescente imaju zadaću odgojiti ih za odgovorno upravljanje samima sobom.
Slično kao u liječenju ovisnosti o kockanju, liječenje ovisnosti o internetu, pametnim telefonima i videoigrama uključuje kognitivno-bihevioralnu terapiju (samoopažanje, upravljanje vremenom, razvoj offline aktivnosti), sustavnu obiteljsku terapiju (pozitivno konotiranje, dodjeljivanje zadataka, strukturiranje) te psihoedukaciju.
U Hrvatskoj se otvaraju mogućnosti liječenja putem ambulantnih usluga i dnevnih bolničkih programa.
Potrebno je uložiti napor, svatko u svojoj profesionalnoj ulozi, kako bismo širili kulturu suprotnu dominantnoj zapadnoj, koja promiče antropologiju usredotočenu na neograničeno zadovoljstvo, bez mjere, bez značenja, bez brige za zdravlje ljudi — stvarajući društvo ovisnika.
