51. POGLED ISKOSA S BRANIKA DOMOVINE
Berlin se opet ukazao kao mjesto terorističkog napada i velike tragedije. U noći na nedjelju vozilo je uletjelo u masu okupljenu na rubu Christopher Street Daya, jedne od najvećih europskih LGBTQ manifestacija. Jedna je žena poginula, a dvadeset devetero ljudi ozlijeđeno je, među njima neki i hladnim oružjem, jer je napadač nakon udara automobilom nastavio djelovati pješice, mačetom ili dugim nožem. U svome priopćenju njemački ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt bio je jasan te je djelo opisao kao nedvosmislen islamistički teroristički napad.
Počinitelj nije bio nepoznato lice koje se preko noći radikaliziralo. Naime, napadač je bio 21-godišnji Abdul Ballout, njemački državljanin rođen u obitelji libanonskog podrijetla. Nažalost on sigurnosnim službama nije bio nepoznat. Godinama je bio evidentiran kao pripadnik berlinske islamističke scene, a već je odslužio kraću zatvorsku kaznu od dvije godine, zbog pokušaja pridruživanja terorističkoj organizaciji Islamska država (IS). Samo tri i pol tjedna prije napada, 3. srpnja, policija je pretražila njegov stan u berlinskoj četvrti Schöneberg zbog sumnje na kršenje Zakona o oružju. Kada su ga nakon napada locirali u vrtnom naselju u Spandauu, napao je policijske službenike hladnim oružjem te je tom prilikom i smrtno ustrijeljen od strane specijalne policije.
Pitanje koje se samo po sebi logično nameće i koje bi svatko razborit, nadležnim i odgovornim institucijama prvo postavio jest kako netko koga su vlasti zbog islamističke radikalizacije već godinama pratile ipak uspije izvesti ovakav napad?
Ipak, ovaj se put ne želim baviti očitim sigurnosnim propustima, a koji su definitivno, sistemski problem cjelokupnog društva Europske unije, već ću nastojati postaviti možda čak i neugodnije pitanje. A to se pitanje načelno neće baviti sigurnosnim propustima već ideologijom čijem maltretiranju je velika većina građana EU-a sustavno izložena.
Naime, godinama dio europske radikalne ljevice i s njom povezanih aktivističkih pokreta nastupa pod egidom univerzalnih ljudskih prava, jednakosti i tolerancije. No pogledamo li pažljivije kome ti isti pokreti u pravilu pružaju najveću političku ili simboličku potporu, uočiti ćemo zabrinjavajuću dosljednost.
Otkad je počeo rat u Gazi, Europom su se proširili brojni propalestinski prosvjedi. Velik broj sudionika tih prosvjeda iskreno je želio izraziti suosjećanje prema stradanju palestinskih civila, što je legitimno i posve ljudski. Pogledamo li pažljivije uočiti ćemo kako na tim okupljanjima u pravilu prevladavaju slogani koji relativiziraju ili otvoreno veličaju Hamas, ponegdje i Hezbolah, a nerijetko se moglo čuti i vidjeti nešto što je zvučalo kao opravdavanje napada od 7. listopada ili češće poricanje prava Izraela na postojanje.
Valja također istaknuti kako kritizirati izraelsku vladu legitimno pravo, no budimo iskreni i priznajmo da relativizirati terorističke organizacije nešto je posve drugo. I puno malicioznije od puke kritike politike izraelske vlade.
Baš upravo u tom dijelu Europa se već godinama izbjegava suočiti se sa stvarnošću neugodnih pitanja.
Za one koji ne znaju ili ne žele znati treba istaknuti kako je Izrael jedina država na Bliskom istoku u kojoj LGBTQ osobe imaju zakonsku zaštitu, mogu slobodno živjeti, organizirati povorke ponosa i uživati građanska prava usporediva sa zapadnim demokracijama. Nasuprot tome, u područjima pod vlašću Hamasa homoseksualnost nije pitanje prava nego razlog za progon i mučenje, a primjerice u Iranu homoseksualni odnosi mogu značiti dugogodišnji zatvor ili smrtnu kaznu. I dakako ovdje se ne radi o osobnim interpretacijama već o činjenicama jednakim onoj da upravo Iran i stoji iz Hamasa.
Bolno je prisjetiti se i 7. listopada 2023. Toga dana pripadnici Hamasa nisu birali žrtve. Ubijali su sve po redu: djecu, žene, starije osobe, posjetitelje glazbenog festivala Nova među kojima je velik broj bio upravo pripadnika LGBTQ zajednice. Ljudi koji su živjeli vrijednosti otvorenog, pluralnog društva nisu bili pošteđeni zbog pripadnosti manjini koja u Europi, pa i diljem svijeta, toliko zdušno navija za Hamas. Naprotiv, prema ideologiji Hamasa upravo bi oni (LGBTQ) bili među prvima kojima bi bila uskraćena temeljna prava. I ne samo prava već bi bili doslovno skraćeni za glavu.
Pa ipak, nakon tog masakra europskim su ulicama često glasnije odjekivale parole protiv Izraela nego osude islamističkog ekstremizma. To ne znači da je svaki sudionik propalestinskog prosvjeda pristaša Hamasa, dapače. Ali to znači da je dio političkog i aktivističkog spektra pokazao zabrinjavajuću spremnost ZATVORITI OČI pred IDEOLOGIJOM koja otvoreno PREZIRE baš one vrijednosti za koje se ti isti pokreti deklarativno zalažu.
Ovaj zadnji teroristički napad u Berlinu taj je problem učinio još očitijim jer je meta napada bila upravo manifestacija koja simbolizira baš ona prava koja radikalna islamistička ideologija sustavno odbacuje, a to su: slobodu identiteta, pravo na različitost, pravo na javno okupljanje.
Ako konačna istraga potvrdi današnje nalaze, ovaj napad neće predstavljati samo još jedan čin terorizma. Bit će to podsjetnik da sukob nije između naroda ili religija, nego između otvorenog društva koje prihvaća različitost i svakog oblika ekstremizma koji slobodu smatra prijetnjom, a nasilje legitimnim političkim alatom.
U takvim okolnostima religija u rukama ekstremista postaje moćno sredstvo manipulacije, a dio ljudi, vođen ideološkom zaslijepljenošću ili političkom naivnošću, završava u ulozi onoga što se u političkoj teoriji često naziva „korisnim budalama” odnosno nesvjesnim pomagačima tuđih ciljeva.
Zato će mnogi u Europi morati preispitati političke stavove koje su godinama zastupali. Kako objasniti da LGBTQ aktivisti uporno prosvjeduju protiv države u kojoj ta ista LGBTQ zajednica uživa najveću razinu sloboda na Bliskom istoku, dok se istodobno prema pokretima i režimima koji bi ta ista prava krvavo izbrisali pokazuje razumijevanje ili barem zabrinjavajuća šutnja? Kako objasniti da su upravo ljudi čija su prava godinama bila simbol borbe za jednakost postali meta ideologije koju je dio europske političke scene predugo relativizirao ili nedovoljno jasno osuđivao?
Kada smo već kod pitanja, oni nije o političkoj pripadnosti, nego dosljednosti. Ljudska prava ne mogu biti univerzalna samo onda kada podupiru naše političke stavove. Ako vrijede za jedne, moraju vrijediti i za druge inače ukoliko je suprotno onda ta prava nisu univerzalna, a te vrijednosti nisu one vrijednosti za koje bi se valjalo boriti.
Dok s jedne strane sigurnosne službe imaju zadaću sprječavati napade, s druge strane bi mi kao društvo trebali imati jednako važnu odgovornost i ne stvarati moralnu maglu u kojoj se ekstremizam opravdava ili prešućuje samo zato što dolazi iz tabora koji nam je u nekom drugom pitanju bliži.
Ne želim da ova tragedija ostane tek još jedna vijest koja će za nekoliko dana nestati iz javnog prostora.
Želim vjerovati da će potaknuti iskreno preispitivanje vrijednosti koje Europa tvrdi da brani. Da će nas podsjetiti kako ljudska prava vrijede samo ako ih branimo jednako odlučno za svakoga i od svakoga tko ih ugrožava.
Ako iz Berlina izvučemo tu pouku, tada žrtve ovoga napada neće biti uzaludna opomena. Ako ne, bojim se da ćemo istu priču ponovno čitati, samo s nekim drugim gradom u naslovu.
Ali jednako tako vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo imati dovoljno političke i društvene hrabrosti otvoreno govoriti o problemima, umjesto da ih iz straha od političke nekorektnosti guramo pod tepih. Jer radikalna islamistička ideologija nije izmišljena prijetnja niti tema koju možemo riješiti šutnjom. Ona postoji, djeluje i ostavlja stvarne žrtve iza sebe. Prepoznati problem ne znači osuđivati cijelu jednu religiju ili milijune njezinih vjernika.
Naprotiv, znači jasno razlikovati vjeru od ekstremizma i imati hrabrosti suprotstaviti se svakom obliku radikalizma prije nego što ponovno preraste u tragediju.
