Bog se jedini ima pravo smilovati kome god hoće – Titu, Manoliću, pa i Fredu Matiću
U Bibliji, kad je riječ o pokojnima, i kršćani i svi ljudi dobre volje imaju opomenu Božje riječi ili barem mudar savjet: “Prije smrti ne zovi nikoga sretnim, jer se tek na svom koncu spoznaje čovjek!” (Sirah 11,28).
A poznata klasična izreka – na latinskom: “De mortuis nihil nisi bene! – potiče da se “o mrtvima (govori) samo dobro”. Ona je danas izraz pijeteta prema pokojnima, a prije je izražavala praznovjerje, tj. strah da se mrtvi ne osvete ako se o njima govori loše.
Izreka se pripisuje Hilonu iz Sparte, jednom od sedam grčkih mudraca iz VI. st. pr. Kr. Prof. dr. sc. Kristijan Krkač na Facebooku je naveo da postoje razna pojašnjenja te mudre izreke, a “najčešće je ono koje kaže kako se loše ne treba govoriti o preminulima jer se preminuli ne mogu braniti, a rjeđe je ono koje kaže kako je ispod prvog razloga de facto vrlo pragmatičan razlog jer su pogrebi i obredi žalovanja situacije u kojima mogu izbiti različiti sukobi (obiteljski, susjedski, poslovni, politički, međunarodni itd.) jer se govori loše o preminulom pa je najbolje zabraniti takav govor kako bi se spriječili sukobi.
Ukratko, ne treba govoriti loše o preminulom, ali nigdje ne piše kako ga treba na sva usta hvaliti i uzdizati u nebesa.” Sapienti sat!
Nažalost, u povodu smrti Predraga Matića Freda, u Hrvatskoj se na javnoj sceni – velikomedijskoj, političkoj, društvenomrežnoj itd… – premalo očitovalo pametno ili mudro uvažavanje i Biblije i Hilona… U prvi plan je kao uragan grunulo, gotovo od Titove smrti neviđeno, kompletno medijsko-političko “unebouzdizanje” Fredova lika i djela tako snažno kao da samo Nebo snagom Nijagarinih slapova cijelu Hrvatsku natapa “milošću” nemjerljivih zemaljskih zasluga toga totalno ljevičarskog “santosubito” bogougodnika. To više što je na osmrtnici uzkrsnuo – KRIŽ! Što je kod većine katolika koji prate javni i politički život izazvalo nevjericu, šok i konsternaciju pa čak i sablazan!
Je li Fred lijevi ili desni razbojnik?
Jer Predrag Matić Fred nije bio “iz susjedstva frend”. Ne moram ništa ponavljati jer je dobro poznato da je i biografijom, i biozofijom, pa i biologijom naginjao podpuno ulijevo. Stoga je bilo logično da i on poput svakog stabla padne na onu stranu na koju je stalno bio nagnut. Otud su se pojavile dvojbe je li moguće (da netko, pa makar to bila pokojnikova obitelj, misli kako je moguće), barem na sprovodu, takvo lijevo stablo poduprijeti križem i zaustaviti mu izbačaj “van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi”, kako pred rimskim satnikom reče Isus pratiocima, ili “u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi”, kako je naglasio u opomeni o strahoti sablazni.
A Fred je gotovo cijelom hrvatskom narodu, najprije zbog vulgarno-sadističkog ponižavanja hrvatskih branitelja, a potom još više posebno katolicima ostao u sjećanju po sablažnjivoj gesti slavodobitnog skoka, kao košarkaš nakon što je protivniku “zakucao” pobjednički poen, ter oholoj izjavi o svojemu “postignuću” u parlamentu EU: “Uspjeli smo! Europski parlament je sa 378 glasova usvojio moj izvještaj o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena.
Konačno imamo jasan stav – svatko mora imati pristup kontracepciji, medicinski potpomognutoj oplodnji, pobačaju i drugim zdravstvenim uslugama!” Nastranu Matićev nastrani stav o ubojstvu nerođenog djeteta kao o “zdravstvenoj usluzi”, ali doista degutantno zvuči njegovo samohvalisavo bahaćenje (u travnju, u prigodi razpuštanja saziva Europskog parlamenta): “Najponosniji sam, međutim, na svoj rad Odboru za prava žena i rodnu ravnopravnost.
Naime, autor sam po meni najznačajnijeg nematerijalnog filea koji je donesen – rezolucije o seksualnom i reproduktivnom pravu žena iz kojeg se vuku doista svi dokumenti koji govore o ljudskim pravima, osobito pravima žena. Kolokvijalno se naziva ‘Matićev report’ i trn je u oku desničarima. Upravo sam za njega dobio prestižnu nagradu Europskog parlamenta – europski Oscar za najboljeg zastupnika u području zaštite za ljudska prava.” Pokojni Fred time je sve rekao o sebi.
Savršeno preciznom opisu Fredova psihoprofila, koji je objavljen u HT-u, i dijagnozi pokojnikove biografije koju je ukratko ocrtao Zvonimir Hodak, nema se što dodati. Ipak ću ponoviti rečenicu kojom je Fred, zalažući se žestoko protiv liječničkog priziva savjesti glede pobačaja, u jednom tv-razgovoru ginekologe prispodobio mesarima, rekavši doslovce: “Ne možeš biti mesar ako nisi u stanju zaklati pile ili svinjče!”
Na to je Marija Selak Raspudić reagirala pitanjem: “Je li abortiranje nerođenog djeteta isto što i ‘klanje pileta’?”
Jasno, ostaju “visjeti” mnoga pitanja – Fred više ne može ni na jedno odgovoriti nama, a kako je na njih odgovorio “Sv. Petru” to mi ne možemo znati – a među njima su barem dva na koja bi mogla odgovoriti npr. Rada Borić i njezina AFŽ-fronta.
Dakle, prvo: Je li abortus prenatalni genocid budućih SDP-ovaca i transseksualaca ili pak preventivna zaštita društva od lijevih i rodnih devijacija? I drugo: Spada li abortiranje nerođene djece ženskog spola također u tzv. ženska prava ili pak u anticipirani FEMICID?
Vratimo se slučaju pokojnog Freda dok je još bio “živi mrtvac”. Ne znam je li ga itko ikada pitao kako bi se “osjećao” da ga je njegova majka pobacila odnosno je li svjestan koliki je, njegovom zaslugom, hendikep za čovječanstvo izostanak dolazka na svijet stotine malih “Fredova” koji bi unaprijedili i usavršili ginekomesarsku industriju “za dobrobit čovječanstva”. Upravo zato se katolici čude križu na Fredovoj osmrtnici i svećeniku na njegovu sprovodu.
Kao što su se mnogi čudili “slučaju Manolić”, a možda će slično biti i s upravo preminulim Budom Lončarom.
Dok sam pisao ovaj tekst dobivao sam mejlove različita sadržaja, ali me jedan doslovce elektrošokirao:
“Polako prokletnici odlaze u pakao – hvala Bogu na smrtnosti jer bi nam ti zauvijek pili krv i dušu.
Jedan franjevac mu je spasio život negdje tijekom rata, a Buda, da ne bi imao s njim problema nakon rata zbog izražavanja zahvalnosti i da mu ne bi smetao u karijeri, zatukao ga je kao psa.”
Ne znamo je li se onaj koji je Budi sprovod vodio držao odredaba u Direktoriju za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, kao što ne znamo je li taj dokument dobro proučio svećenik koji je Freda “sproveo” do tzv. vječnog počivališta.
Naime, u spomenutom dokumentu naše biskupske konferencije izričito se navodi sljedeće: “Da se izbjegne zbunjenost vjernika, u nekim slučajevima bilo bi prikladno obaviti sprovod veoma trijezno pa i bez mise: npr. u slučaju samoubojstva ili u slučaju pokojnika, formalno odijeljenog od crkvene zajednice, koji nije očitovao nikakvu volju pomirenja.”
Upravo se to odnosi na slučaj Predraga Matića koji je bio neformalno odijeljen od crkvene zajednice svojim javnim istupima dijametralno suprotnima kršćanskom moralu katoličke zajednice, a za koje se istupe nikada nije javno pokajao i kojih se nije javno odrekao!!! Primjena tih općih smjernica – nastavljaju biskupi u navedenom Direktoriju – “povjerena je pastoralnoj razboritosti župnika, koji se u slučaju neizvjesnosti može obratiti biskupu”.
Je li voditelj Fredova sprovoda to učinio, također ne znamo. Svakako, Direktorij dalje navodi: “Neka se kršćanski sprovod uskraćuje samo u slučajevima koje predviđa Zakonik kanonskoga prava (kann. 1184 i 1185). Kan. 1184 – §1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:
1. očitim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika. (Kao u slučaju Freda Matića koji je očiti grješnik čiji je crkveni sprovod izazvao javnu sablazan vjernika – op. moja.)
§ 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.” U Fredovu slučaju su dvije mogućnosti: svećenik koji je vodio sprovod možda je tražio savjet zagrebačkoga nadbiskupa i dobio odobrenje za vođenje sprovoda pa se toga savjeta odnosno odobrenja držao ter je vodio sprovod Predraga Matića; ili nije tražio nikakav savjet nego je postupio samovoljno.
Uz te navode značajna je i ova odredba crkvenog Zakonika: “Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa” (kan. 1185). Opet radi izbjegavanja sablazni!
U navedenom dokumentu naših biskupa stoji i jedna zanimljiva odredba materijalne prirode: “Neka se sprovod ne uskraćuje radi nepodmirenih dugova vjernika, a ta pitanja treba odgoditi za drugu priliku. Svećenici moraju imati u vidu da vjernici u trenucima žalosti reagiraju na temelju svojih psihičkih osjećaja i stanja.”
O tome sam se konzultirao s jednim kolegom pravnikom, pitajući se jesu li biskupi u pravu. Odgovorio je: “Nisu! Ako biskupi traže od svećenika da ne uskraćuju sprovod radi nepodmirenih dugova vjernika, onda biskupi moraju župama ili svećenicima prema kojima vjernici imaju nepodmirenih dugova, te nepodmirene dugove i podmiriti.
Kao što bih ja trebao podmiriti banci sav kredit za koji bih molio banku da ne naplaćuje mome bratu koji je kredit u banci i podigao ili kao što se Bog obvezao da će nama podmiriti sve nepodmirene dugove naših bližnjih.” Dodao je kako naši biskupi, da parafraziram jednu narodnu poslovicu, tuđom rukom vade kestenje iz vatre.
Odnosno, zapovijedaju svećenicima da moraju na štetu župe i na svoju osobnu štetu voditi sprovod nekome tko ima nepodmirenih dugova. Želim iztaknuti da svećenici, i bez tih odredaba, imaju razumijevanja za svoje vjernike.
Jer većina nisu ni materijalisti ni pohlepnici! Ali osim materijalnih postoje i još neki nepodmireni dugovi naših župljana.
A to su u prvom redu duhovni dugovi! I što onda, kako postupiti u tim slučajevima?
No koji su to duhovni dugovi? Pa u prvom redu to što pokojnik (ili pak i njegova obitelj koja traži sprovod), nisu godinama sustavno i javno, dugotrajno i kontinuirano dolazili na svete mise nedjeljom, čime su kršili prvu crkvenu zapovijed, prvu Božju zapovijed i treću Božju zapovijed.
Zatim dug je to što se pokojnik i/ili pokojnikova obitelj koja traži sprovod nisu godinama ispovijedali i pričešćivali ter su time kršili treću crkvenu zapovijed.
Nadalje, u dug spada i to što pokojnik i (njegova) obitelj koja traži sprovod nisu primali svećenika na blagoslov obitelji, nisu sudjelovali u župnim ili biskupijskim pobožnostima, hodočašćima i općenito u crkvenom, vjerskom i kršćanskom životu. Time su, a da toga i nisu svjestni, župniku nanosili bol i osjećaj bezkoristnosti, nevažnosti, nepotrebnosti, uzaludnosti i, stoga doslovce, frustriranosti (latinski prilog “frustra” znači uzalud).
U drugom redu, radi se i o materijalnim dugovima jer prema petoj crkvenoj zapovijedi i prema općem moralnom osjećaju, vjernik koji pripada određenoj zajednici i od koje traži neke usluge i koristi, treba toj zajednici doprinositi i materijalno. A taj doprinos izostao je višestruko i zbog podpune udaljenosti od župne zajednice.
Kolega pravnik je napomenuo da smo mi svećenici u takvim slučajevima nemoćni, jer će biskupi, u tzv. sukobu klerika i laika stati na stranu laika zato što nad klericima imaju formalnu kaznenu i stegovnu vlast, a nad laicima nemaju. Kome se onda svećenici, a i sablažnjeni laici mogu obratiti? Pa jedino Bogu!
Uvjeren sam zato da ćemo dobiti i odgovore na pitanja u komentaru koji je na jednom Fejs profilu ostavio isusovac pater Božidar Nagy: “Mene zanima ovo: je li svećenik koji je vodio njegov (tj. Fredov) sprovod, vlč. Antonio Ćirko, imao dopuštenje od Duhovnog stola s Kaptola, budući da se radilo o javnoj osobi koja je do kraja života javno ostala dosljedna “kulturi smrti”.
Taj čovjek je tolike sablazni davao vjernicima svojim postupcima i riječima, a da na kraju života ničim nije dao do znanja da je sve to opozvao, pokajao se, prije nego se pojavio pred Božjim sudom pravde?
Je li ta javna osoba živjela na teritoriju župe Malešnice gdje je vlč. Ćirko župnik?
Je li ta javna osoba prije smrti tražila od svećenika posljednje sakramente? Eto, tri pitanja na koja vjernička javnost očekuje odgovore.”
Dakle, umjesto javnog zgražanja, negodovanja ili protestiranja biskupskoj konferenciji, treba se moliti Bogu jer on jedini sluša u takvim slučajevima, kao što je i sprovod Freda Matića.
Također, Bog jedini može i ima pravo – po svojoj, nama teško razumljivoj, a ne po ljudskoj logici – smilovati se kome god hoće. Pa i Titu, i Pol Potu, i Manoliću i Fredu Matiću.
Jer nismo pravi svjedoci njihove “kalvarije” pa zato ne možemo znati ni je li Fred “Isusov” lijevi ili desni razbojnik!
