Danas na ulici, na još vrućem betonu, među autima i svima koji negdje jure ja iznenada osjetim miris mora i soli. Intenzivno, toliko kao da na svijetu ne postoji više niti jedna tajna.
Nije to Proustov miris koji vraća uspomene i sjećanja, niti miris našeg prelijepog mora, niti okus soli koji je netko sa sobom donio, već miris koji je došao niotkuda i koji iznenada smiri dušu.
Dok se pitam od kuda dolazi, kako, zašto… odgovor mi je bio brzo isporučen u vidu samo jedne jedine napisane rečenice. Rečenice koja je potvrdila taj miris mora i soli, koja je raspirila sve dotadašnje dvojbe kojima je um bio pritiskan i maltretiran i koja je tako lijepo dovela do rješenja.
To je taj dio nas koji nikad nećemo moći objasniti ni sebi ni drugima, dio koji se kao temeljna istina ne dokazuje, dio „otkrića koje se razvija iz ljudske duše”, koji nosimo svi u sebi, ali neki puno intenzivnije.
Kada čovjek duboko osjeća drugog čovjeka i preferira “dubinu” u odnosima, kada prema ničemu vrijednom spoznaje nije ravnodušan, tada je izrazito i svjestan suptilnih detalja i nijansi u svojoj okolini.
Ta visoka senzibilnost dovodi i do iznenadnih uvida u nešto što će se dogoditi i koji su smisleni samo vama, bez umu racionalnog objašnjenja.
I nije važno, radi li se o mističnom predosjećaju, glasu Boga, anđela, duši koja je izvan granica tjelesnog i materijalnog ili znanstvenom pojašnjenju povezanom s našom podsvijesti i njezinom bazom podataka. Ni jedno ni drugo nije dokazivo.
Taj iznenadni uvid nije uvijek lijep, naprotiv, ali uvid koji daje potrebnu jasnoću i kojem je razum smetao jer razum je navikao na dokaze da nešto postoji. Dokaz da nas je netko prevario, dokaz da nam netko radi iza leđa, dokaz koji jamči neku postavku, ali loš osjećaj koji nas prati ne može se dokazati niti definirati, a mi ljudi volimo definiranja.
Uvid koji ponovno potvrđuje kako smo samo ljudi, kao među nama ljudima ima onih loših, onih koji ne razumiju ili zaboravljaju istinu da svijet sve svoje oznake dobiva po čovjeku i da je sve ono što je od čovjeka i u čovjeku stvarnost koju živimo i koji sve manje osjećaju potrebu za toplim, iskrenim ljudskim odnosom kao imperativom za gradnju dobro i zdravog društva, zdravog naroda.
Kroz ovaj današnji uvid želim zapravo podijeliti s vama misli Juraja Jurjevića, dijelom i parafrazirati njegov pogled na čovjeka kao početka i svršetka, kao izvora, ali i čovjeka koji nije čovjek i koji ne razumije Dobro kao ideal. „Koji uzdiše ogorčen, sit i presit čovjeka i svih njegovih opačina.”
Život je pun neriješenih pitanja, nesporazuma, čvorova i nejasnoća, kaže Jurjević i nastavlja: Nesreće, tragedije i katastrofe prate čovjeka. U njima se rađa, živi, muči se i umire. Ide se stranputicama, radi s pogreškama i naučava u zabludama. Bole nas nepravde, vrijeđa ružno, laži nam ne daju naprijed.
Promašujemo, lutamo i tražimo, ali ne nalazimo. Rješavamo, rasplićemo i odmotavamo, da se još više zapletemo. Pogrešno mrzimo i ljubimo. Krivo se veselimo i žalostimo. Tapkamo u mraku. Često nas hvata očaj i tuga, nestaje nam svjetla i snalaženja. Načela i polazne točke. Ka o zalutali putnici u gustoj šumi tražimo izlaz na vedar i čist zrak.
U istome položaju nalazi se i pojedinac i društvo.
Čini nam se da je sve to zato što se postavlja krivi odnos između čovjeka i svijeta, što se mnoge stvari, pojave i događaji u svijetu postavljaju, sude i promatraju sami za sebe, nezavisno od čovjeka.
Postalo je prvo ono što je zapravo drugo; ono što mora biti sredstvo, postalo je cilj. Mjesto da središte svih problema nalazimo u čovjeku, mi ga tražimo izvan njega. Kao da se sve više zaboravlja istina da svijet sve svoje oznake dobiva po čovjeku. Samo po čovjeku je on lijep i ružan, dobar i zao, istinit i lažan.
Po čovjeku se mjeri vrijednost i korist, daje smisao i značenje. Čovjek je polazna točka i najveća vrijednost. Sve se drugo mjeri i sudi po njemu, a jeftino i skupo, značajno i besmisleno itd., sve je to takvo samo s čovjekom i po čovjeku. S njim svijet dobiva svoju vrijednost.
Mnogo će nevolja nestati i mnogi će se društveni problemi sami po sebi riješiti kad se sve uredi prema osnovnoj stanici, prema čovjeku kao vrhovnoj vrijednosti, a ne prema lažnim kriterijima, riječima i praznim pojmovima. I pojedinci, i skupine i ideologije u brizi za osobni i opći napredak neće učiniti nikada ništa ako preskoče, ako mimoiđu stanicu od koje sve drugo ovisi!
Zabluda našega vremena leži često u činjenici da ono misli o čovjeku bez čovjeka! Iako možda još nikad od postanka čovjeka do danas nije bilo tako jako naglašeno neraspoloženje prema svemu što nije živo, stvarno, djelatno, korisno i opipljivo, prema svemu što je previše apstraktno, teoretsko i daleko, danas se sigurno najviše teoretizira, a najmanje vodi briga o mogućnostima toplih i živih stvorova!
Stvara se slika svijeta, grade se nacrti rada, razmišljaju različita društvena stanja, pa se pritom svim mogućim okolnostima i prilikama pripisuje neka uloga, ali o onoj glavnoj, čovječjoj ulozi, kao da se sve manje vodi briga!
Bez čovjeka sve je laž
Da je “čovjek čovjeku vuk” , da prelazi preko tuđih lešina da bi došao do svoje koristi, to nisu samo prazne riječi uvrijeđenih i razočaranih, već činjenice. Ne mislim ovdje govoriti o toj dobro poznatoj i stoga već pomalo otrcanoj i dosadnoj stvari. Htio bih ipak zamoliti čitatelje da se svaki iz svoga iskustva sjeti onih žalosnih slučajeva koje je sigurno doživio, a koji zbog svoje ogavnosti prelaze okvir čovjeka i mogu spadati samo u pojam podčovjeka.
Potrebno je sjetiti se svega onoga što je čovjek u stanju učiniti kad postane nečovjek, da bi nam bila očiglednija potreba za pokušajem liječenja i ozdravljenja. Ako malo podrobnije raščlanimo ono kukanje i one jadikovke čovjeka nad čovjekom i životom, uvjerit ćemo se da je život baš zbog toga težak što mu je onaj, da tako kažem posebnički život, težak, to jest što je otrovan i ogorčen onaj neslužbeni odnos čovjeka prema čovjeku.
Da, ljudi se ne tuže toliko na zakone i na paragrafe, propise i naredbe, pa makar oni bili teški i surovi; ne krive toliko društvene, političke i gospodarske vladajuće sustave i ideologije, makar one bile i najnečovječnije. Ljudi, čini se, imaju mnogo težih stvari od svega toga, a to je, nažalost, onaj bližnji, kolega, suradnik, sustanar, zemljak, susjed, mještanin, sunarodnjak itd., koji će ogorčiti i ono što još nije ogorčeno i otrovati i onaj centimetar duše koji je još ostao pošteđen od boli i tuge.
….Ne , nisu teški u životu gromovi i munje, požari i potresi, tuče i pljuskovi, sparine i suše, bure i oluje, vihori i uragani, poplave i nerodice, bolesti i nelagodnosti, zaraze i pošasti, ratovi i prevrati, gubici i odbici, nezaposlenost i neimaština te sve ostale raznovrsne nesreće i nevolje, nego je težak i pretežak onaj čovjek, koji će k svim tim prirodnim i društvenim nevoljama priključiti i priložiti još i svoju zajedljivu i opasnu njušku!
Svaki od nas ima jednoga ili nekoliko njih oko sebe koji su tu, koji kao da neumorno službuju i brinu se oko nas, da nam ne bi, zaboga, uzmanjkale neugodnosti i da budemo jednako opterećeni jadima i nevoljama.
Naš se neprijatelj trudi i razmišlja kako ne bismo imali mira ni počinka, kako bi nam nadodao na bremenu ono što nam je možda netko oduzeo! Ako imaš, krivo mu je; ako nemaš, osuđujete, ako radiš, zavidi ti; ako ne radiš, ruga ti se; ako si lijep i zdrav, zloban ti je; ako si ružan i bolestan, smije ti se! O, čovječe nečovječe!
Kad čovjek ima na pameti tu groznu istinu o čovjeku i nečovjeku, onda vidi kako je jadno, kako je nedostatno i mršavo cijelo nastojanje oko liječenja čovjeka i poboljšanja ljudskih odnosa te kako je licemjerna i lažna svaka ljubav koja je izostavila i preskočila čovjeka!
…..Mnogi ljudi nježno njeguju cvijeće i biljke, tepaju laticama i grančicama, s najvećom pažnjom paze i maze stvari i stvarčice oko sebe, ali cijela ta glavnica nježnosti i ljubavi ne vrijedi ni šupljega boba ako nema ni kucaja srca za čovjeka patnika i bijednika! Mnogi književnici, pisci, umjetnici i javni radnici znadu pozivati ljude i razvijati u njima smisao za ono što je lijepo, ukusno, prirodno, rodoljubno i društveno, ali i to će ostati samo prazna i nekorisna laž, jer zaludu si čovjeka približio znanosti, prosvjeti, umjetnosti, društvu i domovini ako ga nisi približio čovjeku i učinio mu ga milijim i dražim!
Raznježili su se mnogi osjetljivi lirski pjesnici pa su dirljivo i ganutljivo opjevali šuštanje borovog lišća, žubor potoka i sjaj zvijezdanog neba, ali što ćeš nam, pjesniče, što će nam tvoji nježni stihovi, ako si u životu ostao surov i grub? Ne možeš biti dobar prema suncu, moru i snijegu, jer se dobrota i mekoća srca mogu pokazati samo i isključivo prema čovjeku!
Pomoću visokih škola, umnih profesora i znanjem nabijenih knjiga postali smo i mi sami umni i učeni, svladali smo ono što nam se činilo nedokučivim i približili se najvećim znanstvenim istinama i umjetničkim dostignućima. Ali sve to skupa, sve naše škole, diplome, povelje, listine i naslovi nisu nego za oganj i dim ako se s njima nismo približili čovjeku te postali blaži, mekši i pravedniji prema njemu!
Tko svojom školom i naobrazbom nije smekšao svoga srca i dao svoj prilog ljubavi i snošljivosti među ljudima, taj je uzalud uložio u sebe trud i novac! Više vrijedi mrva razumijevanja, blagosti i obazrivosti prema čovjeku, nego deset sveučilišnih naslova i svjedodžbi!
Bez blagog odnosa prema drugome čovjeku nema ni društvenosti ni narodnosti nema ništa tamo gdje toplo i iskreno ne doživljavamo drugoga čovjeka sa svom njegovom situacijom, sa svim njegovim nevoljama i potrebama.
Zaista je potrebno uvijek naglašavati i na svakom mjestu propovijedati kako u središtu kulture, vjere, društvenosti i rodoljublja stoji čovjek, te da jednostavno ne možemo biti ni kulturni, ni vjerski prožeti, ni rodoljubno vrijedni, ni društveno značajni, ako naša glava i naše srce ne postavi čovjeka kao prvu i glavnu vrednotu.
Među svim mnogobrojnim mudroslovnim i znanstvenim problemima to pitanje se zapušta i zaobilazi, pa onda i takva kultura ostaje vjetrenjasta i slabokrvna.
